NOĆ
Tražim u ovom svijetu spajanje
Lijepog s vječnim. Tamo su daljine
Gdje noć posmatram: pijeska ćutanje,
I čas zvjezdani ponad zemne tmine.
Sjaje sa plavog svoda, ko pismena,
Plejade,Vega, Mars, Orion: meni
Njin nad pustinjom hod je drag, imena
Carskih smisao volim tajanstveni.
Bezbrojne oči drevne pute njine
Gledahu. I kroz vjekove u bljesku,
Svi za koje su sijale iz tmine,
U njoj nestaše, ko trag u pijesku:
Mnogo njih, posve nježnih, zaljubljenjih
Djeva, mladića i žena je bilo,
Noći, zvijezda – njima posrebreni
Eufrat i Nil, Memfis i Vavilon.
Opet noć. Nebo, nad čelikom Ponta
Blijedim, Jupiter zari. Sa zrcala
Vodenoga je, sve do horizonta,
Staklenom stubu nalik, pruga sjala.
Sad su drukčija priobalja Skiti
Gdje brodili su, i tek za maine,
U ljeto, more prosipa na liti,
Nježno, azurno-fosforne prašine.
Ali ljepota jedna vječna ima
Što s nestalima vezuje nas. Bila
Takva je ista noć, i tiha plima...
Sa mnom je na žal došla djeva mila.
Zaboravit mi tu zvjezdanu nije
Noć kad svijet sam zbog jedne volio,
Pa neka u snu zaludnome žijem,
Pa nek je maglen i varljiv san bio –
Tražim u ovom svijetu spajanje
Lijepog s tajnim, ko san: uspomena
Ta je – u jednoj ljubavi slivanje
Srećno s ljubavlju iz sviju vremena!
(1901)
ESHIL
Daleki su dani kad si živio, i mitom
Sad nam se ti dani čine. Strašan si
Zbog njine drevnosti. Strašan si zbog toga
Što, nevidljiv u svijetu dvadest pet stoljeća,
Nevidljivo u njemu prisustvuješ do danas,
I pred tvojom slavom legendarnom
Nemoćno je Vrijeme. Kob je neumitna,
I sve je u svijetu predoređeno Sudbinom,
I blago onim koji se poklanjaju njoj,
Svemoćnoj, što osuđuje na zaborav
Čak djela nad svim djelima. Ali ti pred Adrastejom*
Pognuo si tmurno čelo sa takvim
Dostojanstvom, sa takvom moći duha
Kakva priliči samo bozima
I smrtnome koji se drznu prvi
Da slavi duh i hrabrost smrtnika!
(1903-1906)
* Adrasteja (Neumitna) – drugo ime za boginju Nemesis koja ljudima po zasluzi dijeli sreću ili nesreću, a pojavljuje se na mjestima gdje su prekršena pravila Temide, boginje Pravde.
SAFIJINA* GROBNICA
Niz nagibe i jaruge vrelo
Gorsko napola sneno leti.
Kao monah nad grobnicom belom
Zamro je čempres u plaveti.
Nežne, kao mome, pod njim rišu
Mimoze šaru granja. Jako
Tu cvetaju ruže i mirišu
Na žbunju, gde je slavuj plako.
Dole – divlja obala s maglama
I jedva naslutljiv horizont:
Prostor zračni bez međe je tamo
Taj bezdan plavetan – Helespont.
Mlada, tebi mir! I belo njeno
Turbe ponizno ja celivah:
Pet vekova na te uspomena
Ovde je besmrtna i živa.
Srećan ko svet žićem pleni, ama
Srećniji onaj prah čiji će
Krepit veru u besmrtno žiće
I večno cvasti legendama!
(1903–1906)
* Safija – Jevrejka i žena Muhamedova.
Ivan Bunjin
Prevod Marka Udovičića
Izvornik: Ars, Cetinje, broj 1-2. 2011.