I
Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
i tako je tiho ko na kraju svijeta.
Brda nad morem što je vječno bez kreta
u strašnoj goloti čuvaju njegov san.
Ljepotom iskonskom tu duh je okovan,
da želje izgubi ko anahoreta,
i bludi mutno kroz stoljeća prokleta.
Taj večernji kraj je ko velik samostan.
Zaboravljen se crni lik starinskog broda.
Zalazi sunce na gori nedalekoj,
krvavo kao u davnoj bitci nekoj.
A kad se oglase zvona preko voda,
čini se: duše preplašene od noći,
zovu se, plačuć, u velikoj samoći.
II
Groblja su blaga ko vrtovi stari.
Koračamo pognuti preko pruća.
Nosimo ljubav beskrajnu od klonuća.
Od nje život primiše sve stvari.
Al´ se vratismo ko slomljeni mornari,
noseć na licu tamu napregnuća,
u taj kraj što gasi sva ganuća,
da nas sakrije sjenkom poput stvari.
U dubokom hladu groblja su blaga.
Miris umornosti opaja iz bilja.
Tu smo srećni, živeći bez cilja
život bez ikakva traga.
Foto Nasedkin žurnal
