Kad
priroda zače Homera,
u
teškim ga je mukama začela,
jer
sve je svoje stvaralačke snage
žrtvovala
za to začeće.
A
kad pročedi ona pjesnika toga,
utjehu
za trudove svoje osjećati poče.
(Anonim)
Bio je hirurg u
Trojanskom ratu. Pored te vještine, isticao se kao ratnik, i u tome je
prednjačio. Njegove su ruke imale puno posla. Toliko su drugih otkinule, mnoge
je spasio i izliječio. Ratnici su poput snoplja padali pod Trojom. Nagledao se strahota, mnogo puta ponovio
- kako je besmislen svaki rat. Čak i
pred Agamemnonom i Menelajem. Bio je preslobodan u vremenu gdje slobode nema.
Na snazi su ratni zakoni. Gdje je čovjeku dato jedino pravo – da ubija. Ostala
su uskraćena.
Mogući izbor je – smrt.
U jednom času, kada
nijesu mogli da prihvate sve ranjenike, rekao je u lice Agamenonu, koji je
posjetio bolnicu: Sve je ovo bemislica!
Ovaj nije odgovorio.
Napravio se da ne čuje, okrenuo se, otišao. Njegova popularnost je rasla među
ahajskim borcima, koji su sve više
uviđali – da je besmislen rat kojeg vode. Počinju vjerovati da je on taj koji
će uticati da se prekine, da se vrate kućama, ženama i djeci, od kojih bijahu
davno otišli.
Nije ispunio njihova nadanja. Besmisao kad krene ne može da stane,
kao ni gruda snijega sa visoke planine, koja se kotrlja nezaustavljivo, u
ponor, bez mogućnosti da stane.
I Trojanci su ga
cijenili. Znali su šta njegovo hiruško umijeće znači, pomagao je i njihovim
borcima. Žaleći što oni nemaju takve hirurge. Bilo ih je više, svi osrednji. U
tome se nijesu mogli pohvaliti. Kada su čuli šta je rekao Agamemnonu, cijena mu
je i kod njih porasla. Neko se odvažio, a taj neko je bio on, pored Tersita
koji je slično postupio. Njegove riječi su ušle u grad, na neku od kapija.
Možda baš na onu glavnu Skejsku. I Trojanci su uvidjeli besmislenost, ne i
mogućnost da se iz nje izađe. Dođe tako čas, kada svi uvide besmisao nečega,
ali i ne put izlaska. Ovo je bio takav
čas.
Da je još takvih –
govorili su, stvari bi se preokrenule. U ratu su to rijeki glasovi, i oni su
dobrodošli, ma koliko bili rijetki i stišani.
Odisej je izmislio konja,
prevariće Prijama i njegove ratnike. Ahajci su zavidjeli na srčanosti. Imao je
divljenje za njih. Rat nameće besmislice. Briše ljudsko, a budi demonsko.
Čovjek je na sve spreman.
Pomišljao je nemali broj
puta, da predloži prekid rata, povratak
u Grčku. Menelajeva žena nije vrijedna nijedne glave, ako se još zna kako ga je
ostavila. Poslije onog odvažnog gesta, a nakon svake ovakve pomisli, shvatio bi
zaludnost namjere, povukao bi se, nastavio oko ranjenika.
Znao je šta bi mu rekli
predvodnici: Grčka je u pitanju! Grčka je ugrožena! Dokle će Trojanci
demonstrirati silu, naplaćivati visoke carine, diktirati trgovinu na moru? Drže
u rukama žilu-kucavicu. Kada god požele, naše živote mogu pretvoriti u smrt.
Iskopati Grčkoj grob. E, neće, dosta je bilo. Ovoga puta ćemo zauvijek njihovoj drskosti stati na kraj.
Helena je izgovor, zna
Agamemnon. Trebalo je naći povod, za dugo pripremani rat. Poslužila je. Sjeća
se početaka: čast Grčke je u pitanju! – vikao je Agamemnon. Prihvatio Menelaj i
ostali. Padajući u histeriju, najbolji vjetar prema Troji.
Žrtvovanje Ifigenije je
izmišljotina. Djelo ratne propagnde. Sklonjena u hram boginje Artemide. Trebao
je dodatni vjetar za ahajske lađe, koji će nositi ratnike, snažiti volju i
mišice. Svaki povod, kao što je ovaj, podrazumijeva žrtvovanje. Pogotovo kada
su opasnosti u pitanju.
Da li je žrtvovana? Nije
znao. Ophrvan sumnjama, prihvata ranjenike, ukazuje pomoć, tješi. A zna, utjeha je slab lijek.
Sukob počinje, čim su
ahajske lađe pristigle, pred Trojom. On je
došao tri godine kasnije, mobilisan, pod prisilom. Odmah pune ruke
posla. Priključuje se hiruzima. Primjećuje: Opremljenu bolnicu, obučeno osoblje.
Stižu da obavljaju posao. Još nijesu glavne bitke. Kasnije će uslijediti.
Kako je rat odmicao,
mnogo ranjenika. Sve manje riječi utjehe. Potrošene i bez dejstva. Iz svega
zuri besmisao, sa kojim se teško boriti. Rutinski je radio. U svakom ratu je
tako, mislio je. Osjećanja nijesu pratila ruke. Svuda besmisao. Ako izginu ljudi, šta će brodovi, morski putevi?
Šta? Ako Troja bude uništena!? Deset godina ubijanja. Šta smo radili? Šta
dobili?
Drveni konj, plod
Odisejevog lukavstva, ulazi na Skejska vrata. Poklon bogova, spasiće grad.
Vesele se opsjednuti nenadanom daru.
Unutra Odisej i drugovi, u svemu isprobani, potpaliće grad. Njihov glavni cilj.
Ahil i Hektor odavno mrtvi. Njihove duše stigle do blaženih ostrva!
Ne staje ratna propaganda.
Agamemnon naređuje
posljednji juriš. U kome će nestati, mi ili oni – govori pred vojnicima, koji
su najmanje ličili na vojnike. Godine, glad i zima, učinili su svoje. Oni
moraju biti mrtvi, da bi Grčka živjela – nastavlja govor, potpaljujući zadnju
iskru, koja se u mnogima bijaše ugasila. Ne možemo i mi i oni! – klikće promuklim glasom,
istrošenim od mnogih govora – Troja ne smije postojati! Ginete za čast Grčke, o
Ahajci!
Bio je među onima koji
kreću u posljednju bitku. Juriš, kakav se ne pamti svih ratnih godina. Ginuli
smo, mi i oni. Smrt ne bira! Penjemo se
uza zidove. Zasipaju smolom, vodom, kamenjem. Mi istom mjerom, istim oružjem...
Najstravičnija noć u rata.
U svakom od nas lebdi biti ili ne biti.
Krici umirućih. Bespomoćni. Neka žena
histerično viče: Troja će pasti!... Ućutkuju je: Luda Kasandra, Prijamova kći,
vidi propast u svemu. Zloslutnica! Trojanci ne smiju nasjesti. Ne primajte
darove Ahajaca! – opominje. Niko ne čuje njene riječi. Svi opsjednuti drugim
glasom, omađijani hrle u smrt.
Odisej zažiže plamenom u
kojem će sve izgorjeti.
Osjetih bol, baklja me
pogodila. Posljednje ratne noći, izgubio sam oči. Zašto su mi bogovi namijenili
takvu sudbinu? Šta je čovjek bez očiju? – prostrujala je misao.
Nijesam mogao vidjeti kako gori grad. Užasne plamenove. Čuo sam glasove
onih koji su imali oči, gledali. Plamen je bio ratni cilj. Postignut, na
nesreću Trojanaca. Čekalo se da izgori grad, nekoliko dana. Nijesam znao
koliko, ni pitao, to više nije imalo značaja.
Troja je postala pepeo,
po kojem su igrali Ahajci. Uz gozbe i vino, opijeni krvlju i smrću, krenuše
pobjednici. Vodili su me. Bilo ih je bez očiju, bez ruku i nogu. Najviše je
ostalo u ravnici, pod Trojom. Tamo je Grčka pokopana.
Vraćali smo se s
nedoumicom: Zašto smo ratovali? Troja
izgorjela! Je li to bio cilj? Nikog da dâ objašnjenje. Mnogi su ostajali pored
puta.
Ukrcali smo se na
brodove, plovili morima, nijesam vidio. Mrak neprestani. Strahote rata
oživljavaju. Ne daju se otjerati iz sjećanja.
Svko je hitao, nošen
željom da vidi rodni dom. Grad i mjesto iz kojeg je pošao, vjerujući da će biti
dočekan slaljenički. Uz trube i fanfare, čime se pobjednici dočekuju.
Uvijek isto. Na borce se
zaboravi, ma koliko hrabri bili. Tako poslije svakog rata. Od njih se bježi,
najviše oni što su ih poveli u rat. Sada bi da ih se otarase kao nepotrebnog
materijala. Suvišni su! Agamemnon otišao u Mikenu. Ostali pohitali svojima.
Vođe rijetko ginu. Osim časnih izuzetaka.
Kako nijesam imao nikog,,
krenuo sam drumovima Grčke. Pričao o strahotama. Vodio me štap i zvijezda koju
sam slijedio. Hljeb sam zarađivao, pričajući o onome, čemu sam bio svjedok.
Slike su navirale. Mrtvi zvali. Glasovi Ahajaca i Trojanaca, preplitali se, u pamćenju.
Oblikovala se Ilijada.
Za priče koje sam pričao,
uz Diomeda, veterana koji mi je pomagao,
sticao sam milostinju, hljeba, i ne mnogo vina. Znao sam, živjeću u sjećanju
Grka. Utjeha, na nelakom putu. Bolje da su preživjeli, makar bez očiju, kao ja.
Život je bolji od smrti, mrtvome je svejedno.
Upijao sam duh Grčke,
putujući. Kroz proljeće, zime i ljeta. Izložen suncu, kiši, neizvjesnostima.
Htio sam da ispunim zadatak, koji sam nosio; da sazna što više ljudi o
strahotama rata. Kako se ne bi ponovio. Iako se ratovi ponavljaju, kao trava sa
proljećem, budeći poginule, kroz raznobojne cvjetove. Moja uloga, pala je u
zaborav. Zahvaljujući skalpelu, ruci i melemima koje sam spravljao, mnogi su
preživjeli. A kako mi se vratilo? Kao i ostalima, koji doživješe sličnu sudbinu.
I oni što su predvodili, neslavno završiše. Priče o njihovom kraju sretaće me
drumovima. Savjest žežu jače od svake vatre.
Kada stigoh u Smirnu,
osjetih kraj. Umoran od godina, sjećanja i mrtvih koji bi me ostavljali, kada
bi im dao mjesto u priči. Tako sam ih se jedino mogao osloboditi. Htjeli su
pomen. Mnoge sam uveo u pjesmu. Ne sve, nije bilo moguće. Ko će sve mrtve
opjevati?
Ako za mrtve ima utjehe?
Kažu da ih jedino pjesma može utješiti. Idući sa tim saznanjem, trudio sam se
da ih pomenem što više. Želja ratnika je da uđu u pjesmu. Velikim borbama su
potrebni veliki pjesnici. Ovo jeste bila velika borba, a da li sam ja taj
pjesnik, ne mogu reći... To će drugi prosuditi. Sudije za sve postoje! Najbolji
sudija je vrijeme i oni što dolaze.
Rekoh da se nađu pisari (a
imadosmo nešto ušteđevine!) da zapišu što im budem kazivao. Diomed ih pronađe.
Prihvatiše, zapisivali su što sam govorio. Vođe su htjele prikriti promašaje,
ubjeđujući kako je rat djelo bogova, a ne ljudi. Bio je to rat gramzivih ljudi.
Bogovi su uzeti kao pokriće, kako to biva kada treba sakriti promašaje.
Najlakše je njima pripisati! Oni koji pripisuju znaju da ne postoje. Krivica je
težak kamen, treba ga skinuti s vrata. Savjest je neumoljiv sudija! Kome nije
moguće izbjeći.
Sad mogu umrijeti, rekoh
onima što dolažahu da me vide. Ratovi su besmisleni. Trojanski i svaki
drugi. Bogovi mi uzeše vid, kako bih
prikazao užase, da se ne ponove. Oni su utjeha. Kad utjehe nema.
Trebalo je da oslijepim,
da bih progledao.
Sakupio sam duh Grčke,
sada mogu umrijeti! – riječi su koje je izgovorio u Smirni, nakon što su pisari
obavili posao. Rekao je kako da nazovu knjigu, u kojoj je stala sudbina ljudi i
gradova, vjerujući da će time ustaviti
buduće ratove. Neki tvrde da su naslove dali prepisivači. Da je njegova želja,
kada su naslovi u pitanju, bila drugačija.
Drugi govore kako je kao
dječak izgubio vid od neke očne bolesti. Ta činjenica isključuje ovu priču.
Svjedno, bilo kako, u posljednjem jurišu pod Trojom, ili kao dječak, sljepilo
je učinilo da sve vidi, da bude Homer.
.........................................................................................................................
Poslije su se otimali
gradovi, sedam na broju: Rod, Kolomon, Salamina, Smirna, Ij, Arg i Atina. Kome
će pripasti? Grčka me rodila, pripadam njoj i čitavom svijetu!...I danas čuje
njegov glas, svako ko čita spjevove,
kojima je proslavio Grčku, Ahajce i Trojance, obične ljude, kraljeve i junake...
