Poezija, Marko Bačanović

Kletnik

Uskliknut klikom lunarna klisnuća,

U kliktanju kikotnom klanaca kletih,

U klokotu klopotnom toka teknuća,

U klepsidri klatnoj klečao je kletnik.

Pretekle mu vode preklijale slobode,

Pa sad klinom kije njezine relikvije, 

I klisurama klipsa ukljašćen od klica,

Klevećen u kletvi klatara se u klijetci.

Rasklasao s klonutim mesima klatih,

Skoljen je i kljukan pod klobukom jakih,

Uklemljen u kalem zlokrvna klamstva

Na klecalu klanja se kliru svog proklamstva

U klauna klecava što Klio mu klije

Kladari klimavoj kladenac prokletije.

(Iz ciklusa „Soneti o Grotlini“)

Dvojnik (11)

U oživljenim bezdanima, međ' svjetov'ma zaptiven,

Plamen živ umrtvljuješ, a mrtav pri životu držiš,

I u tim igrarijama sladosti i srdžbe skriven,

Razrušavaš hodanjem baš sve padanjem što utvrdiš.

Otvori glasu riznicu bogougodne tišine,

I goluba svetoga na istočnu stranu preseli,

I u piru pobjedonosnome nebeske siline,

Ne zaboravljaj šta putevi sužanjski su ti spleli!

Ili ćeš ipak u od mraka mračnijem si obličju

Zaurlati od onoga što nazoveš iskupljenjem,

I svijeta oba samoljuba pustiti da odmiču

U nedohvatu božanskoga tek ljudskim nadahnjenjem?

          I hoćeš li tu sobost što nit' nosiš nit'odbacuješ,

          Bar sužnju k'im gospodariš naučiti da daruješ?

(Iz ciklusa u nastanku „Dvojnik“)

Kolike rijeke...

Kolike rijeke, koliki snovi, koliki zvjezdišta krojevi,

Koliki negdanji, a 'nolišni svagdanji, no koliki svegdanji
sjaji što oluje ih žežu i daždi kojima plamte ognjevi
nutrišta neznanih gdje i svijeti su vasi maleni, sveznani...

Koliki morali su patroni i sve idoli biti survani,

Pijedestali propeti, a despoti strašni sudbine prokleti,

I koliki rojevi svjetlaca sred zabajane šume čuvani,

Da rasane somnambul zlosti i oblistaju dobrosti goleti...

I koliki je krčitelj puteva i učitelj vaskrsavanja
iz mrtvila, prohodio živodernim trnjištem razasutim tlem,

I koliko je majstorstvo čuvstava i njihova iščezavanja
bilo lovorikama rešeno, a ogriješeno crnim kamenjem...

          Da baš ova pjesma obesmrti sretenja vijekova magnovenja

          U svakojem stvoru čijeg hodočašćenja i bijedan bijah vrijedan.

(Iz ciklusa „Zatišje“)

Vječni dom

Jekneš li katkad podno podsmijeha ti kruta,
jer vidim te da jekneš, bivena i svijena
nad nečasnom kaljužom zapahlom od baruta
gdje i tvoja je krv na krv moju izlivena?

Kloneš li gdjekad ti sjenoviti sapatniče,
jer vidim te da kloneš kao usahla berba,
iskasapljen, iskasabljen, rođače jadniče,
zariven tu gdje glođe te ravnodušna zemlja?

Tvoj kr'jesničast sjaj stonut je u promuklu skriku
bezoblične svjetine kojoj pleteš đerdane
pustošne zloćude što vjenča ti lovoriku
kristaličnom laži što nikako da sustane.

          A ja vidim te da na dnu kotla ječiš, za oprekom svojom prebrajaš imanje,

          Tvoj vječni sam dom, makar me i slamao fermanom na vječito doma nemanje.

(Iz ciklusa „Soneti o Grotlini“)

 Marko Bačanović rođen je u Sarajevu 1984. godine, gdje provodi ratno djetinjstvo, završava srednju školu i studira na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, gdje će naposljetku diplomirati i magistrirati. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene između država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Minhen, odakle se u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo sa gotovom prvom zbirkom poezije „Dreka pamtivijeka“, koja je u procesu redakture.