Zaboravljeni bog Medaur
Zarobljenog ilirskog kralja Gencija i njegovu porodicu sproveli su rimski vojnici ulicama Rima 168. godine p.n.e.
Tako se, po tradiciji, u Rimu slavila još jedna velika pobjeda i osvajanje novih zemalja. Rimljani su slavili i propast ilirske države, koja je porazom vojske kralja Gencija prestala da postoji.
Iliri su više od hiljadu godina prisutni na velikom prostoru Balkanskog poluostrva. Razvili su specifičnu kulturu, osnivali gradine i docnije gradove, bavili se poljoprivredom, pomorstvom, ribarstvom, metalurgijom i drugim privrednim granama. Nijesu imali pismo pa pismena svjedočanstva o njima nalazimo u djelima grčkih i rimskih autora.
Svako od ilirskih plemena vjerovalo je u svoje bogove – zaštitnike i brojne kultove. Sve do pojave Rimljana, u ilirskim krajevima nije se naročita pažnja posvećivala izgradnji svetilišta i podizanju spomenika božanstvima. I pored toga, zna se za brojne ilirske bogove, božice i kultove od kojih se neki štuju i danas!
Na jugu istočne obale Jadrana, Ardijejci iz plemena Pirusta vjerovali su u boga Medaura koji je bio zaštitnik grada Risna, jedno vrijeme prijestolnog ilirskog grada . Među kultovima koje su poštovali, posebno mjesto za Ardijejce imala je zmija. U tim krajevima i danas se vjeruje u postojanje „kućne zmije“ koju nikako ne treba ubiti!
Rimljani su, osvojivši teritoriju, imali razumijevanje za stečene kulturne i religijske vrijednosti Ilira i nijesu ih silom ukidali pa se njihovo vjerovanje zadržalo veoma dugo i pored ubrzanog procesa romanizacije.
Jedan od uspješnijih oblika romanizacije bila je vojna sulžba za ilirske mladiće koji, odlazeći u ratove ili daleke rimske provincije, nijesu zaboravljali svoja lokalna božanstva i pored toga što su poštovali rimska, naročito ona koja su slična ilirskim božanstvima.
Gotovo 350 godina nakon propasti kralja Gencija, iz Risna u vojsku odlazi mladić Medaurius. Kao i većina Ardijejaca, visok, snažan i odlučan, ubrzo napreduje u rimskoj vojsci pa se u sklopu rimske legije obreo u numidijskom gradu Lambezisu, u sjevernoj Africi.
Sanja o Boki Kotorskoj i Risnu, moli se Medauru za sebe i svoje u dalekoj domovini. Napredak u službi i sticanje imetka pripisuje Medauru pa mu u znak zahvalnosti podiže kapelu!
U mitologiji južnog ilirskog područja ime boga Medaura nije sačuvano, a nema niti ostataka bilo kakvog obilježja u njegovu čast. Zato je od posebnog značaja kapela odnosno zapisi u kamenu o Medauru sačuvani u Lambezisu.
U tom gradu sačuvani su ostaci vjerskog kompleksa posvećenog bogovima Eskulapu, Jupiteru, Silvanu i Higiji. Hram je bio svetilište i drugih božanstava kojima je sagrađeno osam manjih kapela.
Jednu od njih, između 166. i 180. godine, podigao je naš Rišnjanin i u njoj spomenik Medauru. Zaštitnik Risna prikazivan je na konju, u ilirskoj ratničkoj odori sa kopljem u rukama. Spomenik nije sačuvan, ali jesu dva natpisa o Medauru. Prvi je postavljen kada je naš Rišnjanin predložen za konzula, a drugi kada je postavljen na visoku dužnost. Drugi natpis otkriva i mladićevo ime jer se u natpisu na spomen Medauru naziva njegovim potomkom i imenjakom: Medaurius.
U Eskulapovom svetištu pronađen je i poseban natpis u kamenu: Medau/ro aug(usto) / s(acru)m što potvrđuje pretpostavku da je u tom svetilištu Medaur imao posebnu kapelu.
Natpisi u Lambezisu potvrđuju da je Medaur poštovan u Risnu, da je predstavljan kao konjanik sa kopljem i da je ga je narod poštovao kao zaštitnika i boga ljekara. Njegov kult, Medaurius i drugi ilirski kolonisti, prenijeli su iz Risna u Lambezis, tada grad čuven zbog termalnih ljekovitih banja, što kapeli posvećenoj bogu - ljekaru daje poseban značaj.
U Južnoj Italiji sačuvan je još jedan dokaz o ilirskom bogu Medauru.
U jednoj špilji blizu grada Leuke, među više uklesanih natpisa posvećenih bogu Jupiteru, spominje se i Medaur. Natpis je, na latinskom jeziku, ugravirao Cordius Aquilinus, zapovjednik rimskog ratnog broda.
Nije riječ o bogu Medauru već o brodu sa imenom voljenog Boga koji je, sa brodom Rhedon, takođe ilirskog imena, bio u nekoj misiji. Tako je Cordius u svoje i ime posada brodova ispunio zavjet i uklesao imena brodova na zidu svetilišta.
U svakom slučaju, bog Medaur se, dugo nakon propasti države Ilira, i dalje poštuje. Čak se i rimskim ratnim lađama daje njegovo ime!
Po nekim istraživanjima, kult boga Medaura bio je prisutan još u ranom srednjem vijeku.
Danas u Boki Kotorskoj nema ostataka obilježja podignutog bogu Medauru ili su još neotkriveni. Na žalost, nema ni pomena o prvom velikom Bogu starih Bokelja, a čak se i narodno sjećanje izgubilo.
Na sreću, u dalekoj Africi, po mnogima kolijevci civilizacije, svjedočanstvo o njemu, Ilirima i Rišnjanima preteklo je milenijume.
Robinja Julija sa Prevlake
Crkva Svete Trojice na Prevlaci kod Tivta je popločana, onako kako se to u ovim krajevima uvijek radilo, gotovo podjednako u javnim zgradama i prizemljima privatnih kuća. Kamen lokalni, a kada je bilo više para, dovozio se iz udaljenijih kamenoloma.
Crkvu je, u prvoj polovini XIX vijeka, sagradila kontesa Ekatarina Vlastelinović koja je na Prevlaci imala posjed i kuću u kojoj je stanovala.
Gradeći crkvu neimari su koristili kamen iz obližnjeg majdana te kamen i kamene ploče, ranije korišćene za zidanje objekata na Prevlaci, još od vremena prije nove ere.
Našla se tu ploča, iz rimskog doba, sa tekstom koji samo znalci mogu prevesti, ali i laici jasno uočavaju žensko ime: Julija.
Ko je bila Julija čije ime je uklesano u pločniku prevlačke crkve?
Julia Tertulla, kako je uklesano u kamenu.
Na žalost, nema o njoj sačuvanih dokumenata, nema je čak ni u legendama i lokalnim pričama, tek u malobrojnim naučnim radovima, pomene se ova kamena ploča (rjeđe Julija) kao dokaz da je Prevlaka bila nastanjena u rimsko doba.
Je li Julija Tertulla rođena na Prevlaci ili u nekom drugom dijelu Boke Kotorske?
To nije isključeno mada je mogla biti dovedena iz bilo kog dijela rimske države, čak direktno sa nekog trga robova jer je Julija bila robinja!
Kao robinja je provela dobar dio života, a rodila je i dva sina, po rođenju robove, Filipa i Krescenta.
Njen vlasnik bio je Egnacije Sergije, rimski dekurion.
Dekurion je titula ili oficirski čin u rimskoj konjici a u slučaju prevlačkog dekuriona Egnacija, sasvim moguće, riječ je o državnom službeniku u ovom dijelu velikog rimskog carstva.
Da li je robinja Julija bila i njegova nezakonita žena, a on otac njenim sinovima?
Kada se pročita cijeli tekst uklesan u prevlačkoj kamenoj ploči odgovori se nameću sami.
- Julija Tertula, oslobođena robinja Egnacijeva, svojim testamentom odredila je da njena djeca Julije Filip i Julije Krescent podignu spomenik svome gosodaru dekurionu Kaju Egnaciju Sergiju Marcelu koji ih je oslobodio ropstva!- osavremenjeni je prevod teksta bez bilo kakve izmjene smisla.
Možda je Julija bila i „ratni“ plijen dekuriona Egnacija, ako je on bio samo rimski niži oficir, vođa desetorice konjanika, što je jedno od osnovnih značenja riječi „decurion“.
Zaljubljen u svoju robinju, bez šanse da je oženi uslijed staleških razlika ( možda i oženjen u rodnom kraju), Egnacio dobija djecu sa Julijom i žive zajedno na Prevlaci. Svjestan da su, prema zakonima o robovima, Julijina djeca robovi po rođenju, pred kraj života donosi odluku o njihovom oslobađanju.
Julijina sreća je nemjerljiva.
Njeni sinovi su slobodni rimski građani!.
Ništa više nije mogla ni imala da im ostavi u nasljedstvo tek da ih obaveže na zahvalnost prema Egnaciju.
Spomenik se u rimskoj državi podizao značajnim javnim ličnostima što Egnacije sigurno nije bio.
Egnacije nije imao „zvaničnu“ porodicu na Prevlaci. Nije imao djecu koja će dostojno obilježiti njegovu vječnu kuću.
Ali, imao je bivšu robinju Juliju, njenu ljubav, zahvalnost i njene sinove.
Sinove Egnacijeve.
Vjerujem u to i ne kvarite mi priču drugim pretpostavkama!
Fraške ili igra sa mjesecom
Grčki i rimski pisci ostavili su nam priče o ribanju, posebno mrežama i noću, pred kraj stare i prvim vijekovima nove ere. Dugovjeka prisutnost Grka i Rimljana u Boki Kotorskoj, dozvoljava da kažemo kako se slično ribalo i u našem kraju.
Ribarske mreže, međutim, prisutne su u Boki Kotorskoj mnogo ranije. Još u doba neolita prvi Bokelji ribali su primitivnim mrežama. Dokazi da se sa mrežama ribalo u Boki prije 5.000 godina pronađeni su u pećini Spila, iznad Perasta. Tu su nađeni kameni utezi za mreže koje su koristili prastanovnici Boke!.
Zna se da su tada i Feničani koristili ribarske mreže. U čudnim putevima pomorskim i nebeskim, ko zna gdje i kada su se sreli Bokelji i Feničani. Ribarska mreža je ostala kao trag i dokaz susreta.
Mreže su, zbog visoke cijene, većini ribara bile nedostupne pa se rano uspostavio i poseban vlasnički odnos . Vlasnik mreža i barke – patrun, ulagao je sredstva za ribanje, a siromašni ribari - sebe!
U tom odnosu sve se znalo: posebno je precizno utvrđivan način podjele ulovljene ribe. U korist patruna, naravno.
Mreže su izrađivane od pamučnih niti, a prirodna boja pamuka jasno je ocrtavala mreže u moru. Da je ribe ne bi zaobilazile, valjalo je mreže mastiti!
Niko ne zna koliko je trajala potraga za bojama koje će istovremeno ofarbati mrežu, ali i jačati tanke pamučne niti i tako produžiti vijek trajanja.
Rješenje je nađeno u borovim šumama što rastu u primorskom pojasu Mediterana.
U Boki Kotorskoj ih je bilo dosta, posebno na Vrmcu, pa su ribari često morali odlaziti u šume berući borovu koru. Baš u toj kori krila se boja za ribarske mreže.
Nakon što se obezbijedi dovoljno borove kore postupak izrade boje mogao je početi. Borova kora izlagala se suncu i vjetru kako bi se osušila. Potom se udarala maljem ili sličnom alatkom, čak i običnom toljagom. Valjalo je dugo udarati sve dok se borova kora ne pretvori u prah - u krku ili krgu !.
Tada se krka kuva u morskoj vodi, potom ohladi pa se u otopini pokiša mreža. Kad konac prihvati boju, mreže se suše i spremne su za ribanje bar 22 dana. Kažu da su se nakon 22 dana mreže morale mastiti ponovo.
Kao kod većine receptura i ova je imala različite varijante.
Neki su smatrali da kuvana otopina previše „zacrni“ mreže pa je ribe lako uoče, a jaka otopina izgara konac pa mreže stare prije vremena. Tome se doskače drugačijim receptom: krka ili krga se potapa u hladnoj morskoj vodi nekoliko dana i kada pusti boju pokišaju se (bez cijeđenja otopine) mreže i ostave dva – tri dana. Tada se vade i suše.
Naši ribari, za razliku od ribara duž dalmatinske obale i otoka, imali su i poseban recept za mašćenje mreža: lišće mrče se kišalo u morskoj vodi nekoliko dana pa kada pusti boju, u posude sa otopinom i lišćem kišale su se mreže. Dok prihvate boju znalo je proći par dana. Pokazalo se da su mreže, ovako farbane, jače i dugotrajnije. A nije trebalo gubiti vrijeme za put do Vrmca, brati, tući i kuvati borovu koru. Ukratko: vremena i snage trebalo je manje.
Vjerovatno je i ribanje noću staro koliko i ribarske mreže s uvijek istim pitanjem: kako osvijetliti put barkama, zadržati svjetlo pod kojim se sakuplja riba. Vijekovima je paljenje luči bio jedini način. To je iziskivalo branje i obradu drveta, najčešće bora, kleke i smreke zašto su ribari imali malo vremena pa su luč trampili za drugu robu i kupovali. Dugo je risanska pijaca bila glavni snadbjevač luči u Boki Kotorskoj.
Vremenom se počelo ribariti pomoću naročite željezne mreže, gradela, pričvršćenih za provu. Na gradelama, koje su služile kao ognjište, gorelo je drvo o čemu je brinuo poseban ribar – svijećar.
I opet su naši ribari doskočili posebnim „receptom“.
Naime, Krašićani su umjesto luči nalagali grane maginje. I to na poseban način. Grane bi upletali, kao pletenice, u takozvane „fraške“.
One su gorjele sporije, a svjetlost je bila slična onoj koju je davala luč. Tek, svijećar je sa barkarijolom odlazio na ribarsku „poštu“ i po par sati ranije od ostalih ribara kako bi pod svjetla barke privukao što više ribe . Tada su ostali ribali stizali barkama, opkoljavali ribu mrežama i punili kašete.
U svakom slučaju, noćno ribarenje bilo je često zbog mogućnosti ulova većih količina plave ribe koja se prodavala svježa ili usoljena.
Vlasti su u noćnom ribanju vidjele još jednu mogućnost da se okoriste pa su uvedeni, prije više od 200 godina, posebni propisi i takse.
Ribari su sve izdržali. Čak i kada su ulov, državni službenici, registrovali po komadu ribe. Radi poreza!
Tako je ljeta 1833. zabilježeno da su bokeljski profesionalni ribari, a bilo ih je 183, ukupno ulovili 22.076 komada veće ribe.
Godine 1860. ispletene su prve mreže od sintetičkih materijala, a luč, fraške, petrolje, plin i garbitače zamijenjuju lako prenosive baterije i drugi savremeni proizvođači svjetlosti.
Samo je ribara i ribe manje.
Kao da su se umorili u vječitoj igri sa mjesecom.
Dumidran ili Dačica
Bokeške ljubavne priče, nastajale u minulim vjekovima, nikada nijesu sabrane u korice knjige, koje čuvaju od zaborava i novim generacijama donose miris starih đardina u kojima lutaju sneni pogledi, trepere uzdasi zaljubljenih, a tišinu ponekada naruše tihi jecaji. O njima govore i sačuvani stihovi kojih nema u našim čitankama. Neke tuđe ljubavi, često i izmišljene, šepure se na staranicama udžbenika. I guslara, koji su vjekovima čuvali ljubavne stihove, danas je manje i čini se kao da nikada nijesu pjevali o ljubavi.
Na sreću, među domaćim književnicima ima i onih koji sa uspjehom spajaju prošla i sadašnja vremena, ( Miraš Martinović, Stevan Koprivica i Nikola Malović) pa se neke davno zaiskrene ljubavi i danas pominju. Ipak, tek nekoliko iz mnoštva...
Prošlost Boke, kao neiscrpno vrelo života i putokaz trajanju, ima i istoriju ljubavi čije stranice tek moramo iščitati na pravi način. Jer ljubav, tajna i javna, prihvaćena, nametnuta, uslovljena, iščekivana, spontana... nosi jedinstvenu priču, i svaka golemu pouku. Za nauk. Za novu generaciju .
I niko ne može znati koliko su priča ispričali vjekovi u Boki!?
A ljubavne priče i danas, svakog časa nastaju. I one javne i tajne, nametnute milom ili silom, s računom i bez njega, velike i male...
Ljubav traje Ovdje i Tamo. Ljubav vazda. I priča ljubavnih.......
Godina je 1430.
Mlad i stasit Crnogorac, Dačica Dobrekov Gačović iz Veljih Zalaza, silazio je redovno na kotorski pazar. Prodao bi nešto kaštradine i vješto izrađene lukove za strijele, kupio što je trebao i mogao, pa uz pestingradske strane, nazad u Velje Zaleze. Ko zna koliko puta tako do onoga dana kada je ugledao Vjekušu, plemkinju iz porodice Paskvali. Po zakonima onoga vremene nijesu se smjeli ni sresti, a kamoli gledati.
A oni su se sreli, pogledali i zaljubili!
Po običaju, Vjekuša je iz kuće mogla izaći samo do crkve, u pratnji starijih, i to prekrivena velom do zemlje. Kada i gdje su se ugledali, koliko puta su se sreli, kako su ljubav jedno drugom iskazali – sve je tajna. Dragi moji, malo maštajte, razigrajte vlastita sjećanja, dodajte i oduzmite neki damar i dobićete priču o zaljubljivanju Vjekuše i Dačice.
Sve ostalo se zna. Sve je bilo javno. Skandal je potresao Boku i crnogorska brda.
Vjekuša je pobjegla sa Dačicom u njedra Pestingrada, put Veljih Zalaza, daleko od roditelja, rođaka, straže kotorske i strogog zakona.
Za porodicu i vascijelo plemstvo istina je dobila oblande: đevojka plemićke krvi je oteta! Otmičar je Crnogorac!
I tako se pričalo o otmici, mada su svi znali da je Vjekuša za Dačicu svojevoljno pobjegla .
Za porodicu, u javnosti, više nije postojala. Sem za babu po majci, Jelušu Buća rođenu Bolica. Ona je testamentom, a umrla je godinu dana nakon što se Vjekuša udala, njoj ostavila izdržavanje od prihoda iz vinograda i posjeda u Dumidranu. Veliko imanje može joj i pripasti, rekla je baba na samrti, ako Vjekuša dođe u Kotor i uda se za drugog čovjeka. Tada njoj i njenim nasljednicima pripada Dumidran. Ako ne ostavi Dačicu, prihode od imanja može koristiti dok je živa, a potom imanje pripada Vjekušinom bratu Jakši.
Tako je naredila baba Jeluša.
Vjekušin otac Luka Jakova Paskvali, gotovo devet godina je živio u sjenci sramote koju mu je priredila kćer. Stezao je srce, ali nije prestao da je voli!
Godine 1439. otac Luka objavljuje da oprašta kćeri i zetu i pored toga što je teško uvrijeđen njihovim postupkom .
“Ne želeći da unesreći kćerku , daje kćerki blagoslov, da ne bi padala u očajanje, već živjela zadovoljno u ljubavi sa onim kojega je njeno srce izabralo“- ostalo je zapisano u arhivskom dokumentu.( o tome su pisali M.Milošević, R.Kovijanić i L.Blehova Čelebić)
U prisustvu svjedoka Marina Buće Protovestijara, sina Ivanova, unuka čuvenog Nikole Buće, protovestijara cara Dušana – (vlasnici velikog imanja u Tivtu) – Vjekuša i Dačica pali su na koljena tražeći oproštaj od oca i tasta, obećavajući pokornost.
Svet je zapisano u arhivskom dokumentu 23.februara 1439. godine.
I tu nije kraj.
Otac se pomirio sa kćerkom i oprostio njoj i zetu, uz uslov: Vjekuša se morala odreći miraza vrijedog oko 1.000 perpera. Tada je to velika svota za koju se moglo kupiti desetak zanatlijskih kuća u Kotoru ili više vinograda i imanja u Zalivu ili dvije plemićke palate u starom Gradu.
Oprost da – zapovijest je toga vremena i tadašnjih običaja – plemićka imovina nekome nižega ranga još pri tom Crnogorcu – nikada! Makar bio i zet.
Vjekuša je rekla: Dačica!
U svakom slučaju, Dačica je sa stricem, mjesec dana nakon pomirenja sa tastom, zakupio veliko crkveno imanje u Dobroti i preselio se iz Veljih Zalaza. Istoričari smatraju da od Dačice ( Dančo, Danilo) potiču Dančulovići u Boki. Tu je i Dančulovina u Tivtu i...
U dokumentima se više ne pominju Vjekuša i Dačica.
Nije ni važno. Njihova imena zabilježila je istorija na najljepši mogući način:
ljubavnom pričom koja se pamti skoro 600 godina.
Cimet bonboni i šafran
Povoljni trgovački ugovori omogućili su bokeljskim trgovcima dinamičniju trgovinu i jačanje ekonomskih veza sa Južnom Italijom krajem XII vijeka, a potom i sa Venecijom, Dubrovnikom, Sicilijom i gradovima u Albaniji i na Krfu.
Preko Kotora su vodili trgovački putevi za Srbiju, Bugarsku, Mađarsku i druge zemlje odakle je stizala roba koju su Bokelji izvozili u druge krajeve. Najčešće se izvozi ruda, vuna, koža, loj, slanina, sir, škoranci i sukno, a uvoze fine tkanine, oružje, nakit, sapun i kozmetički preparati, staklarija, zlatno i srebrno posuđe, lijekovi i mirođija.
Trgovina podstiče brodogradnju, zanatsku proizvodnju, bankarstvo, a trka za kapitalom ništa ne prepušta slučaju pa se javljaju stalni ili povremeni trgovački savezi između dvojice ili više trgovaca. Udruženja trgovaca javljaju se i na međunarodnom nivou pa i između zekletih neprijatelja. Takva trgovačka uduženja posebno su aktuelna tokom XV i XVI vijeka između kotorskih trgovaca i hercegnovskih Turaka. Radi očuvanja monopola u unosnoj trgovini pšenicom, Venecija Bokeljima zabranjuje trgovinu sa albanskim gradovima. Stoga kotorski trgovci angažuju hercegnovske Turke da im, za polovinu od trgovačkog dobitka, uvezu albansku pšenicu.
Zbog straha od turskih gusarskih napada koji su bili česti, Peraštani na svoj način regulišu probleme inače unosne trgovine žitom iz Albanije. Oni Turcima plaćaju da ne napadaju peraške brodove!
Venecija je Persat oslobodila carina na cijelom području Mletačke Republike pa se Peraštanima isplatilo da plaćaju Turke kako bi neometano trgovali. I kada nije bilo sredstava u državnoj kasi za te namjene, Peraštani su posuđivali od bogatih trgovaca. Tako su početkom XVII vijeka od trgovca Bernarda Pime posudili 1.200 dukata (pravo bogatstvo!) da bi Turcima platili za nenapadanje.
Trguje se svim vrstama novca, a obračunska jedinica je lira i solad. U opticaju su srebrni taliri, zlatni venecijanski cekini, venecijanski groši, dubrovački groši, škude, karlini, male lire, soldi, kvatrini i sitni kotorski novci.
Bez obzira na nesigurnu plovidbu, česte gusarske napade i ratove, slabu kupovnu moć većine stanovništva i stalnu opasnost od Turaka, u Boku stiže najfinija i najskuplja roba sa evropskog i istočnih tržišta.
Krajem XV i početkom XVI vijeka postojala je redovna, petnaestodnevna brodska veza Kotor – Venecija, a česti su i vanredni dolasci brodova iz Venecije sa tovarima fine robe, posebno tekstila. Tim brodovima za Veneciju odlazi sve poznatija „kotorska koža“ koja je sirova stizala iz Crne Gore, a prerađivala se u više kotorskih kožarskih radionica.
Manji dio uvezenog tekstila se prodavao u Kotoru, a veći u Crnoj Gori. Ta trgovina, preko poznatih nakupaca, dobro je funkcionisala. Posebno je na cijeni tkanina ljubičaste i grimizne boje koja se poklanjala u slučajevima izmirenja i prevazilaženja nesuglasica. (posebno kod izmirenja u krvnoj osveti). Takvih je slučajeva i u Boki Kotorskoj.
Seljaci iz Krtola, 30. septembra 1604 godine, obavezuju se da će platiti 200 talira trgovcima Jakovu Paskvali i Marinu Mekši za tkanine ljubičaste i grimizne boje potrebne da bi izgladili međusobne nesuglasice i učinili mir. U dokumentu sačuvanom u kotorskom Arhivu taj ugovor potpisalo je više Krtoljana – navodi Radomir Prica u „Građi za istoriju bokeljske trgovine“, Spomenik CV, 1956, Srpske akademije nauka.
Jedan trgovački dokument iz prve decenije XVII vijeka ima poseban značaj za istoriju trgovine u Boki, ali i istoriju gastronomije!
Riječ je o spisku tovara robe koji je stigao brodom iz Venecije za potrebe kotorskih trgovaca.
U dokumentu je naznačena težina i vrijednost svakog pakovanja posebno što ukazuje i na značaj tovara .
Bila je to luksuzna roba iz Venecije ali i iz dalekih istočnih krajeva, skupa, a ipak tražena: šećer u prahu, bonboni, šafran, fini cimet, fini karanfilići, štapići od cimeta, kutije karanfilića, pripravljeni prženi šećer, cimet bonbone, obični slatkiši, spravljeni badem i druga slična roba.
Ako se zna da je i danas šafran najskuplji začin na svijetu onda nije teško zaključiti što je značio prije 400 godina. Gastronomi se i danas klanjaju jelima sa šafranom, a štapiće od cimeta ili cimet bonbone danas je teško naći na crnogorskom tržištu.
Začini koje su Bokelji koristili prije 500 godina ukazuju na visoko razvijenu gastronomsku kuturu koja je ostavila trag u savremenoj bokeljskoj kuhinji.
Junona, Marija i Dana
Zaštitnice materinstva i djece u Tivatskom zalivu
Otok, Otok Gospe od milosti, Gospin otok ili samo Školj, imena su za malo ostrvo u Tivatskom zalivu. Nekada je, sa ostrvom Sv. Gabrijela odnosno Stradioti i Prevlakom činilo malo poluostrvo koje je dijelilo Zaliv.
Zbog izuzetnog položaja, sa ravnicom u zaleđu i lovćenskom vodom u obližnjim izvorištima, Luštičkim poluostrvom i planinama u zaleđu, kao zaštitnicama bogatog mora, ovaj dio Boke je više od 5.000 godina odredište i stanište ljudi.
Ovdje se susreću kulture i religije velikih civilizacija, a sačuvani materijali govore o njihovom trajanju, preplitanju i specifičnoj povezanosti.
Maleno ostrvo u Krtoljskom arhipelagu posebno je, gotovo magično privlačilo.
Nauka još nije otkrila njegov puni značaj u minulim vremenima i kulturama mada je pronađeno više značajnih spomenika. Uz ostalo, ti spomenici ukazuju na ogroman značaj koji je Ostrvo imalo u religijama koje su se ovdje smjenjivale.
Bez obzira što su spomenici pronađeni na samom Ostrvu, u nauci je otvoreno pitanje njihovog porijekla i mjesta nastanka. Pretpostavka da su nastali na ostrvu izjednačena je sa mogućnošću da su donijeti sa neke druge, obližnje lokacije.
Među nalazima su značajni spomenici koji ovaj prostor čine kultnim religijskim mjestom kroz period od više hiljada godina.
Ono što im je zajedničko i što Otoku daje posebnost su žene koje, magijom svojstvenom samo njima, Otoku daju sve karakteristike kultno-religijskog centra do kojeg se iz daljine hodočasti kroz milenijume, iz zahvalnosti, češće tražeći milost i pomoć.
Nema dokaza da su na Otoku, prije 5.000 godina boravili ljudi, iz podlovćenske ravnice, koji su nam u Maloj i Velkoj grudi ostavili dokaze o svom bogatsvu i moći, iskovane u čistom zlatu. Ipak, magija Otoka, čvrsto vjerujem, privlačila je i njih da baš tu prinose žrtve bogovima.
Siguran dokaz da su stari Rimljani ovdje zahvaljivali bogovima je rimski žrtvenik, isklesan od kamena. Posvećen je Junoni, najznačajnijoj boginji Rima i zaštitnici Rimskog carstva, ženi Jupiterovoj – Kraljici bogova.
Zaštitnica je porodice, braka, novca, voća, ratova, zemljotresa, a naročito su je voljele žene čija je zaštitnica bila.
I upravo kao zaštitnicu žena i porođaja poštovali su je u Boki, o čemu svjedoči natpis na žrtveniku: Junona Lucina.
Prinosili su joj žrtve tražeći spas i milost za svoju djecu, brak, za sebe i molile da porođaj bude lak, a dijete zdravo, a nerotkinje su molile Junonu da im podari materinstvo.
Doseljavanje Slovena i njihov prelazak na hrišćanstvo ostavlja značajan dokument pronađen na Otoku Gospe od Milosti. U šipražju na Otoku 1955 godine pronađen je kameni nadvratnik sa neke manje crkve. Gdje se nalazila crkva nije utvrđeno ( na samom Otoku ili na Prevlaci), a za našu priču je dovoljna činjenica da je pronađen na Otoku.
Natpis na nadvratniku uklesan je latinskim jezikom i to obostrano: sa ulazne i izlazne strane crkve.
Ckvu Sv.Stefana podigli su početkom IX vijeka Dana i njen muž Hurocus. Oba imena su izvedna iz starih slovenskih imena, a Dana je najstarije slovensko žensko ime zapisano na našim prostorima. Crkva Sv.Stefana jedna je od najstarijih hrišćanskih bogomolja koje se pominju u Boki Kotorskoj.
Dana i Hurocus preporučuju svoje duše Sv.Stefanu, ne pominjući nikoga više. Naravno, to ništa ne znači, ali se u svijetlu naše priče može predpostaviti da nijesu imali djece pa su crkvu podigli tamo gdje su, moleći bogove da im podari materinstvo ili sačuva djecu, dolazli hodočasnici sa raznih strana, vijekovima prije njih. Ako je crkva bila na Otoku svakako je, u ratovima, zemljotresima ili nevremenu, nestala do XV vijeka.
Magija Otoka tada privlači Bokelje da tu sagrade crkvu u slavu Marije, Majke Božije – Gospu od Milosti.
Prvi stanovnici samostana, koji je građen kada i crkva, bili su Celestinci, ali se 1481.useljavaju Franjevci. Iz tog perioda je i čuveni drveni kip Bogorodice koji i danas krasi crkvu. O čudesnim moćima kipa Bogorodice vijekovima se pletu priče, slične pričama koje u istoriju ovog ostrva prate skoro 2.000 godina – pričama o Junoni i materinstvu.
Tu čudesnu priču prate i one o zlim vremenima kada su crkvu i samostan tukli gromovi, a munje spaljivale, zemljotresi rušili zidove ispod kojih su ginuli sveštenici, poharama Turaka koji su opljačkali pa zapalili crkvu i samostan. I drugih je nedaća bilo, ali je kip Bogorodice bivao neoštećen u svim katastrofama. Čak je iz pepela izvađen neoštećen!
A kip sa Otoka u Tivatskom zalivu jedinstven je među kipovima posvećenim Bogorodici u Boki Kotorskoj pa i evropskim razmjerama.
Majka Božija predstavljena je u sjedećem stavu sa rukama koje pridržavaju trudnički stomak .
Opet materinstvo!
I opet hodočašća. Od kraja XV stoljeća dolaze ljudi iz daleka. Svaki čovjek u duši i srcu stiže sa svojom pričom, molbom ili zahvalom.
Bogorodici. Majci. Kraljici. Mariji.
Kao ranije Junoni Lucini.
Kao Dana što je vjerovala i nastavila magiju ostrva Školja, Otoka, Gospinog otoka, Otoka Gospe od Milosti u Tivatskom zalivu, naspram Krtola.
A pedesetih godina prošlog stoljeća, (slučajno!?) na Otoku radi Dječije odmaralište Crvenog krsta Jugoslavije.
Opet priča o djeci, ovoga puta izašloj iz zlog vremena svjetskog rata. Niko od njih tada njih nije znao ni slutio da su u domu Junone i Marije .
Tri žene – tri istinite priče upletene zlatnim nitima legendi u jedinstvenu i neponovljivu bokešku višemilenijsku sliku. Dvije božice, obje bogomatere i čuvarice materinstva i Dana, bogobojazna zahvalnica koja svoje bogatstvo, gradeći crkvu, dijeli svima koji vjeruju.
A hodočašće?
Danas hodočaste malobrojni . O magiji ovog ostrva, kojega smo od turista gotovo sakrili, čak većina mještana nedovoljno zna.
Na internetu se nudi razglednica, sa crkvom i samostanom i naravno kipom Bogorodice kojoj je, iz neshvatljivih razloga i čudnih pobuda, dodat kipić Isusa. Da sakrije trudnički stomak!
Na otoku kojeg štite boginje materinstva i bogomatere!
Mašo Ćekić
Izvornik: Radio Tivat
Slika ddl
