Knjiga nespokoja, Fernando Pesoa

Knjiga nespokoja, Fernando Pesoa





&


Bog me je stvorio da budem dete i ostavio me da celog života budem dete. Ali zašto je onda dozvolio životu da me bije, da mi otima igračke i da me ostavlja samog u školskom dvorištu da gužvam svojim slabašnim ručicama plavu prljavu keceljicu, svu umrljanu suzama? Ako već ne mogu da živim bez nežnosti, zašto su mi je uskratili? Ah, kad god vidim na ulici neko dete kako plače, neko dete prognano od drugih, boli me, više od tuge tog deteta, užas koji je prepatilo moje nespremno, iznureno srce. Boli me celom dužinom i širinom mog proživljenog života, i moje su one ruke koje gužvaju keceljicu, moja su ona usta izobličena od pravih suza, moja je ona slabost, ona samoća, a smeh odraslih prolaznika koristi moju žalost kao svetlost šibica ukresanih na osetljivom tkivu moga srca.




Gotovo sam ubeđen da nikad nisam budan. Ne znam da li ne sanjam kad živim ili ne živim dok sanjam, i nisu li san i život u meni dve izmešane, ukrštene stvari čijim se medjusobnim prožimanjem obrazuje moje svesno biće. 

Ponekad, usred aktivnog života u kome, kao i svi drugi ljudi, jasno sagledavam sebe, okrzne me neko čudno osećanje sumnje; ne znam da li postojim, osećam da je lako moguće da sam nečiji tudji san, učini mi se, s gotovo telesnom opipljivošću, da bih mogao biti lik iz nekog romana, koji se kreće, nošen dugim talasima pripovedačkog stila, kroz stvarnost jedne opštirne pripovesti.

Zapazio sam više puta da pojedini likovi iz romana dobijaju za nas značaj koji nikad ne bi mogli da dostignu naši poznanici i prijatelji, oni koji s nama pričaju i koji nas slušaju u vidljivom i stvarnom životu. I zato mi se javi, kao u snu, pitanje nije li sve u ovom svekolikom svetu samo naizmenični niz snova i romana, poput malih kutija u većim kutijama koje su, opet, umetnute u druge, još veće – nije li sve samo jedna priča sazdana od mnoštva priča, kao u „Hiljadu i jednoj noći“, koja se raspliće i razmotava, lažljiva, u večitoj noći.

Ako mislim, sve mi izgleda besmisleno; ako osećam, sve mi izgleda čudno; ako želim, ono što želim sakriveno je negde duboko u meni. Uvek kad se nešto pokrene u meni, uvidjam da to nisam ja pokrenuo. Ako sanjam, samom sebi ličim na nešto što drugi pišu. Ako osećam, ličim na platno koje drugi slikaju. Ako želim, imam utisak da su me utovarili u kamion kao nekakvu robu i da se vozim, kao po sopstvenoj volji, prema nekom mestu na kome uopšte ne želim da budem, barem ne pre no što do njega stignem. 

Kako je sve zbrkano! Neuporedivo je bolje gledati nego misliti, i bolje čitati nego pisati! Ono što vidim, može da me obmane, ali ga barem ne smatram delom sebe. 

Ono što čitam, može da mi se ne dopadne, ali ne moram da se kajem što sam ga napisao. Kako sve postaje bolno ako o tome mislimo potpuno svesni da mislimo, kao duhovna bića u kojima se odigralo ono drugo udvajanje svesti zahvaljujući kome znamo da znamo. Iako je dan prekrasan, ne mogu da prestanem da mislim. Da mislim, ili osećam il nešto treće što se zbiva medju kulisama gurnutim u stranu. Čamotinja sutona i zapuštenosti, sklopljena lepeza, zamor od prinude da se živi... 





Sloboda je moć izolacije. Slobodan si ako možeš da se udaljiš od ljudi a da te ne primorava da ih tražiš ni potreba za novcem, ni nagon stada, ni ljubav, ni žudnja za slavom, ni radoznalost – nijedan od tih poriva koji ne mogu da opstanu u tišini i samoći. Ako ti je nemoguće da živiš sam, znači da si rodjen kao rob. Možeš posedovati najviše vrline duha i duše, a ipak da ostaneš rob – otmeni rob ili inteligenti sluga – svejedno, ali nećeš biti slobodan. I to nije tvoja tragedija, jer tragedija što si se rodio takav ne tiče se tebe nego samo Sudbine. Ali teško tebi ako te breme života primora da postaneš rob. Teško tebi ako si rodjen slobodan, kadar da budeš samom sebi dovoljan i da se odvojiš od ljudi, a onda te siromaštvo prinudi da živiš sa drugima. Tada je to zaista tvoja tragedija, tragedija koju svuda nosiš sa sobom.




Život je za nas onakav kakvim ga zamišljamo. Za seljaka, kome je njegova njiva čitav svet, ta njiva predstavlja carstvo. Za Cezara, kome je njegovo carstvo nedovoljno veliko, to carstvo je kao njiva. Siromah poseduje carstvo; moćnik poseduje njivu. U suštini, mi i nemamo ništa drugo sem naših vlastitih doživljaja i zato na njima, a ne na onome što ih izaziva, treba da gradimo stvarnost našeg života.




Što je čovek uzvišeniji, ima više stvari kojih treba da se liši. Na vrhu ima mesta samo za jednoga. Što savršeniji, tim potpuniji, a što potpuniji, manje drugi. 

Ova zapažanja javila su mi se pošto sam pročitao u nekim novinama vest o mnogostrukom životu jednog slavnog čoveka. Bio je to jedan američki milioner, i imao je sve. Dobio je sve što je priželjkivao – novac, ljubav, naklonost, odanost, putovanja, zbirke dragocenosti. Ne zato što novac može sve već zato što neodoljivi magnetizam koji privlači silan novac, zaista može gotovo sve. 

Kad sam odložio novine na kafanski sto, palo mi je na um da bi isto to, u svojoj sferi, mogao da kaže i nosač na trgu, koga donekle smatram svojim poznanikom, budući da svakoga dana ručava, kao što danas upravo ruča, za stolom u dnu kafane. Sve što je onaj milioner imao, imao je i ovaj čovek; u manjem stepenu, naravno, ali po svojoj meri. Obojica su postigli isto, čak i istu slavu, jer tu razlika u okruženju uspostavlja jednakost. Nema tog čoveka na kugli zemaljskoj koji nije čuo za dotičnog američkog milionera; ali zato nema nikoga na trgu u Lisabonu ko ne zna ime čoveka koji sada tamo ruča. 

Ta dvojica su, uostalom, postigli sve ono što se može prstima dohvatiti, kad se ispruži ruka. Kod njih se jedino razlikuje dužina ruke; u svemu ostalom su isti. 


Izabrala i prevela s portugalskog Jasmina Nešković

Izvornik: Treći trg, 3/2006 (II)

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".