proljećnom danu
gledajući u zemlju
postavljao sam sebi
hiljadu pitanja,
a pitanja su mi se vraćala
u grudi ko eho ,
bez odgovora.
Pokisao, mokroga lica
pjevušio sam
i smijao se
čitavome svijetu,
nisam mrzio kišu,
niti sam je više
za nešto krivio,
ne, naprotiv.
Prvi put u životu
prestao sam
da ratujem sa divljom
i neukrotivom kraljicom kišom
i zagrlio je
jer sam napokon shvatio
da je nevina ko dijete
i potom je nekim čudom
i zavolio.
Čuo sam smiono pitanje
koje mi je uputila ,
govoreći suzdržano :
" Pobogu brate ko su ljudi ?"
U tome času u meni
je nešto prepuklo,
ne znam zašto
i sada ne znam zašto
htio sam joj reći odmah bezbroj riječi,
ali riječi su umirale jadno na usnama
i izgubio sam svijest
ošamućeno klonuvši.
Malo kasnije odgovorio sam kiši
sa ishitrenom nezrelošću
i mladalačkom ponositošću :
"Ljudi su ljudi i kad nisu ljudi.
Dijete je prepuno radosti,
zaigrano pleše ,
baca kamenčiće
i trči za loptom bezazleno
i blagorodno osvjećuje dan
nesvjesno svoje radosti.
Ko je čovjek ? Ko je čovjek ? Ko je čovjek ?
Čitav svijet je ponavljao
očajno to pitanje
na koje nema odgovora !
O pakla za čovjeka
pitati se vječno,
a ne znati odgovora !
Čak i u vječnosti
na to pitanje čovjek
neće dobiti odgovor
i lebdjeće mu iznad glave
ko strašna tajna i usud njegov!
Sneni prašnjavi putniče
vidi ti se mračna strana
mjeseca u njedrima,
ne umiri prije smrti
koja pustoši jedino tijelo
ko je bolji, ko je prvi,
nisam ni jedno ni drugo,
oslobodi se sebe
pobjedićeš sve protivnike,
ovaj dan je pogrebni san
stari pločnik uzan,
čovjek na putu prosi
pokoja žedan.
Njene usne sladostrasno me ljube,
neko bi rekao
savršen čas za umiranje,
dehidrirao sam ko pašče
na popodnevnoj sparini
od riječi volim te,
ne vjerujem nikome
sa pticama i suncem
vodim ljubav i spavam
zagrljen u krevetu,
oči čeznu u nedogled nepovratno
ko jahači Apokalipse,
uvlačim krvavi mač u korice
preko noći ostarih,
razlupana mi je lobanja
od slušanja laži
bivših ljudi,
ne vrijedi više stradati
za mrtve ideale
i ubijati izumrlu gamad,
udahnuo i zadržao sam vazduh
dovoljno dugo da se probudim u proljeće.
Zaklanjaju mi pogled neuki pouki
bjesomučnoga sarkazma,
a puni samopouzdanja,
izlizane fizionomije
od vječnog traganja za novcem,
defektni mediokriteti vajnih epiteta
zidaju na pijesku kule srama
koje podriguju od vrtloga tama.
Oživi sneni prašnjavi putniče
pregaženo srce
i puls mrtvoga grada
na užarenom asfaltu
i daj mu drugi život,
daleko od sebe i istine
je čovjek koji kamenuje ljubav I pjesnike,
osjećam se prokleto usamljen
pored toliko ljudi,
život juri i prolazi
dok sanjam more I uvele karanfile,
mravljim koracima
hrlim ka sreći
i mucam o mudrosti
ogrezao u prašini.
Srodna duša
Koliko puta sam se opijao tom mišlju,
i sada kada se prisjetim toga
zadrhtim i protrne mi tijelo od jeze.
Nadahnjivao sam čula vječnim jutrima
od kojih se pune pluća kiseonikom
i pitao se da li ću te ikada sresti
u prolazu nekog nepoznatoga grada
zagledan u rijeku i mostove,
slutim i prizivam
da čujem toliko željeni bat tvojih koraka
koji lupaju po moždanoj kori
i odzvanjaju u meni
kao zvono na obližnjoj Crkvi,
i moj skoro nečujni glas
grli te i budi iz snovidjenja
i rađa žudnju u tebi
kojoj ne znaš imena i godina
dok osjećaš da je neodoljivo blizu
tebe srodna duša tvoja.
Ako se sretnemo
u srcu moga rodnoga grada,
znaće dan i noć,
vrana i pas lutalica šta nam je u srcima,
a šta nam je u srcima,
to pliva u džepovima
i preliva se u očima,
ne sumnjaj u to srodna dušo moja,
već poljubi me ko prvu ljubav svoju
i znaj samo da ištim zaklinjući tebe,
zemlju i Presvetu Bogorodicu
da mi doletiš na krilima anđela svijetloga.
Tada ću prosijati i zalepršati krilima
najživorodnije rođen
u tvome oku punom mene i
vajaću ti lice ljubavnim stihovima
srodna dušo moja.
Kada dođe taj dan,
svi minuli dani sliće se
u njega i zapjevaće o
nama devetom simfonijom
u silnom zanosu nebo i zemlja
srodna dušo moja!
Pauk ili čovjek ?
Dan pulsira u oklopu vremena i prostora,
guta sa neutaživim apetitom
minute i sate,
a kiša pada kao da plače ojađenog srca.
Preko staroga bijeloga zida
prekrivenoga ogavnim blatom
i mrljama od vlage,
sa vojničkom strogošću i opreznošću
suzdržano ide pauk
pomalo turobno motreći
i odlučno na svoj plijen sa hiljadu očiju. Metamorfoza klepsidre
projavljuje se i iščezava ko mreža
koju pauk plete u vazduhu
i zatreperi u pepelu
i vaskrsne ko feniks
sa rješenošću paukolikog čovjeka
da se uspne u mrežu
i osvešta je ponositom ljubavlju
koja mu je sudjena.
I dugo, dugo čeka,
zapliće se ko zna kuda,
hodi po hodnicima
vremenske i vanvremenske svijesti,
pitajući se da li je pauk, ili čovjek, ili oboje?
Krsti se u pauka, spava sa paucima,
orodi se sa paucima,
zaklinje se svojom mrežom
kojoj jedino vjeruje
i tako često u prokletim sumnjama
gore mu zenice
beonjača krvavih
i tvrdi da je ipak samo čovjek.
Zamišlja svoju končinu,
ispija mutljag providjenja
za doručak i ručak,
a samo za večeru pojede
poneku urmu da zasladi.
Stavlja na glavu
maske mitskih bića
i razjaren što je paukoliki čovjek
ili možda samo pauk ?
Kida se, sabira
i tamnoput od Sunca sanja more,
prognanik bezdomni sakuplja kosti
i nešto slatko nalik na med,
pitajući se samo
šta li je to on pauk ili čovjek, ili oboje ?
Niti pauk zna da je čovjek,
niti bi ikad igdje priznao
da je to baš on,
niti čovjek zna da je paukolik,
niti bi ikad igdje priznao vo vjeki
da ima u njemu paukove krvi.
Smutnja, slutnja, ćutnja
I nekakva tanana svijest čovjeka
o svom postojanju ne muči pauka,
već ga goni da hrli nezadrživo
svome plijenu
i žrtvi na bijelome zidu
prekrivenim ogavnim blatom
i mrljama od vlage,
nešto šapuće paukolikom čovjeku
sa hiljadu očiju
u njegovoj izbi da ne zna,
ko je, šta je i da puko nagađanje
samo ide mu od ruke,
i on ostaje sa svojim
teškim predosjećanjem
plamene rijeke
čiji plamen žari i zapljuskuje
i čeka, čeka pod Suncem ili Mjesecom ?
Proljećna kiša
pljušti žedno po zemlji,
ptice ne prestaju
slavosloviti,
žeđam ulicama i
tražim voljene korake,
strasti su vojska u
oblaku dima koja igra
tango u zgrčenim
osmjesima,
razmišljam o Danilu Kišu
geniju književnosti,
ljubim ga zadivljeno
razdraganim očima,
kažu da presušene rijeke
noću plaču pijane u
zadimljenim krčmama,
kažu da te još uvijek
nasmijanu ljubim
u buđenju novoga dana,
teška stopala ljudi
žure na posao,
nije to metafizika,
ja sam opijeni inok
zaglavljen u mitarstvima,
vrijeme života i smrti
pleše i tutnji ko parobrod
u ušima,
klinička smrt
hara bjesomučno u
mističnim obeliscima.
Živi !
Pretvori se u vodu,
ne traži kukavna opravdanja,
česta tegobna stanja
su Preteča umiranja,
zapjevaj o Raju,
udiši vjetar svim bićem,
postani beba,
smjerno se prekrsti,
gordeljivo čelo ka zemlji spusti ,
jezivog uhodu što te prati otpusti,
zapleši srcem duboko po svemiru,
dobrotom slovi,
širokim osmijehom žvaći vazduh,
ne sumnjaj u Nebo,
prigrli ga očima,
uništi okovanu suzu na obrazu,
trči po okeanu,
opraštaj mrakoljublju ljudskom,
živi dovoljno srčano da ne umreš,
ispitivaj savjest da ko lutalica ne pogineš,
svaki trenutak oblagorodi ljubavima,
iscjeli bjesnilo u pogledu,
razlupaj vrijeme i prostor,
hitaj u beskraj,
povrati sramni strah,
budi klasje što čezne za Suncem,
zaroni u jorgovan,
život je najistinitiji vječnosti san,
umij se božurom
i mirotočićeš mislima,
zavoli do kraja
i shvatićeš da nema kraja,
odleti na more,
ne čekaj umiranje da bi se rodio,
preumi lik kako bi se oslobodio,
usudi se biti drugačiji,
ljepši, prosvjetljeniji,
razvedi se od gnjile gareži,
merdevinama blaženstva teži,
budi pčela koja sakuplja nektar sa cvjeća, objavi sudnji rat krvniku u sebi,
vjeruj i progledaćeš,
tek tada shvatićeš šta znači postojati,
hodati po plamenu,
suštinu slijediti,
ne bludi hodnicima snova,
skini paučinu sa glave,
od purpura narod pati,
radi zemne slave,
najstrašnije je dušu izgubiti,
zbratimi razbraćene,
uveseli nage,
kleči za unesrećene
i živi od ovoga časa
dovoljno srčano da ne umreš !
Sivo nebo
Sivo nebo,
talas hladnog vazduha,
bjelina snijega
u tamnici oka
zlurado se osmjehuje,
mokra ptica izleće iz šume
i pjeva bolno
nestajući iza zida,
čekić neizvjesnosti i uzbuđenja
lupa čovjeka po lobanji,
jedan glas stranac sluša
i traži ga pod snijegom,
slijedi u proljeću
zamrznutu sujetu koje se gnuša.
Užasna glad u zoru
mori krajputaše prosjake,
ulični psi bjesno laju
i glođu krvavu kost
iz utrobe noći.
Na slici noćna panorama Trebinja
