REWRITTEN: 11. TEZA O FEUERBACHU
Famozna
11. teza o Feuerbachu, možda i najpoznatija teza na svijetu, sve je samo ne
lako razumljiva. Naizgled jednostavna da ne može biti jednostavnija, ali s
obzirom da znamo kako svaki tekst živi, odnosno da ne može biti homogen i
jednako se interpretirati kod svih pojedinca i u svakom povijesnom periodu
istoznačno; moramo ovo saznanje primijeniti i na dotičnu 11. tezu.
Ovdje
ću izraziti jednu misao, za koju još nisam čuo, odnosno saznao je li ju itko
već prije napisao. Biti će provokativna, ukoliko još uvijek postoji netko tko
se raspaljuje na marksizam i koga bi ona mogla smetati.
Naime,
iz razloga što ne želim ispasti lopov i plagijator, bitno je navesti da su prvi
dio moje misli potakle riječi, meni jednog od dražih profesora čija sam
predavanja imao prilike slušati, Ozrena Pupovca.
Krenimo
od same 11. teze. " Filozofi su
svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni. "
Nešto
što prije ovdje nisam primjećivao, ali zato dotični profesor jest, je upravo
sintaktička forma kako je teza napisana, njeno stilsko gramatičko određenje.
Drugi
dio rečenice se ponaša bez subjektno, impersonalno; izražen je u neutralnom 3.
licu jednine.
To
veoma mijenja stvari. Marx se bavio odnosom subjekta i objekta. Još od
Ekonomsko – filozofskih rukopisa Marx je tematizirao materijalizam i njegove
zakone. Finalno s Tezama o Feuerbachu, Marx raskrštava s Feuerbachovim
shvaćanjem materijalizma kao čistog objektivnog predmeta, kao zbilje, već u
prvoj tezi govori kako je materijalizam osjetilna čovjekova djelatnost, kako je
subjektivan u smislu da je čovjek aktivni agens povijesne promjene. Jedan od
glavnih motiva Marxovih ranih, više filozofskih rasprava je rad i način na koji
putem rada subjekt transformira prirodu, objekt, a onda time i samoga sebe. Rad
je proizvodnja i kada nije otuđen on je samoproizvodnja, samoaktualizacija
subjekta. Rad je uvijek rad subjekta (čovjeka) na objektu koji je materija,
priroda. Zaključuje da je rad transformacija ljudske biti.
No
zašto Marx upravo na ovom mjestu ( na mjestu 11. teze ) odustaje od subjekta i
stavlja fokus negdje drugdje. Ovo je prekretna točka njegove misli, kada s
filozofije prelazi na društvo, kada postaje teoretičar društva. Nakon ovoga po
klasičnom određenju Marx prelazi zajedno s Njemačkom ideologijom u svoju zrelu
fazu. No prije nego tako zaključimo, i prihvatimo ovu tezu kao neosporivu,
zaustavimo se upravo na ovom mjestu i još malo razmislimo. Tu se tvrdi, upravo
prema impersonalno izraženoj rečeničkoj konstrukciji, da Marx sa subjekta
prelazi na društvo kao na nešto što više nije, kao po klasičnom određenju, skup
pojedinaca, već kao jedan potpuno samostalan, realni mehanizam. Društvo ne kao
totalitet sastavljen od pojedinaca, već više kao „neodređeni“ mehanizam. Iz
toga možemo zaključiti, u odnosu na prijašnje jasno definiranje tko je subjekt,
a tko objekt, da je ovdje društvo kompletno impersonalno, da se društvo ( a to
u tezi označava tvorevina – radi se o tome da ga treba promijeniti ) ponaša kao
apstraktum. Kao da taj netko tko ga treba mijenjati je još uvijek samo vizija,
nešto na-dolazeće, buduće koje još –
uvijek – nije. No zašto ovdje jednostavno nije Marx koristio riječ proletarijat
koji je već i prije Teza o Feuerbachu koristio u ranijim djelima poput Jevrejskog
pitanja, Kritike Hegelove filozofije prava ili Ekonomsko – filozofskih
rukopisa.
No,
tu nešto ne funkcionira posve jasno. Po meni, točno na ovom mjestu, društvo
postaje potpuni apstraktum, nešto odredivo samo kao hegelijansko opredmećenje
samosvijesti. To još možemo tvrditi i zbog razloga što Marx kasnije društvo
poima kao stalnu klasnu borbu, kao konstantni sukob " antinomija ".
Kada to povežemo sa hegelijanskim opredmećenjem samosvijesti, koja svojim
opredmećenjem postaje otuđena svijest ( nečista ), znači kao neka nužna
devijacija; samim time kao nešto loše ( u klasičnom poimanju lošeg, da sada ne
ulazimo u ničeanske rasprave ); vidimo da se ovdje Marxovo materijalističko
poimanje društva ponaša veoma hegelijanski, kao apstrakcija, ne kao objektivno
materijalna stvarnost, već samo kao potencijalna mogućnost te realne promjene
koju bi trebao nositi proletarijat.
No
što je tu točno devijacija. Mislim da je devijacija zastranjenje od objektivne
stvarnosti i očijukanje s „nečim potencijalnim“. Ali da još preciznije odredimo
misao; smatram da se radi o odnosu mišljenja i prakse. Mislim da se Marx ovdje
namjerno suzdržava od eksplicitnog imenovanja agensa koji bi trebao nositi
promjenu, zbog same opasnosti i težine takve izjave. Jer Marx je cijelog života
naglašavao važnost kritike. To znači da je on smatrao kako govori u Kritici
Hegelove filozofije prava, da se svijest mora poklopiti, odnosno uskladiti s
realnim nositeljem društvene i povijesne promjene, s proletarijatom. Na mjestu
ove jedanaeste teze mislim da Marx naglašava mogućnost promjene, ali da se
suzdržava od govora tko to točno treba mijenjati, iz razloga što prije nego li
se išta ide mijenjati, treba se znati na koji način nešto mijenjati. Slijepo ustrajavanje na promjeni, bez
odgovarajuće svijesti o tome kako bi ta promjena trebala izgledati, zapada se u
veliku opasnost po ljudske živote.
Između
ostalog, ovdje slijedi da preispitamo ono što je u potpunoj suprotnosti s klasičnim,
općeprihvaćenim stavom da točno na ovom mjestu Marx u potpunosti raskrštava s
idealizmom.
Na
temelju ovoga izvoda, mislim da ovo nije raskid s idealizmom u smislu na koji
se obično tvrdi. Problem koji ovdje treba vidjeti, je upravo da ta izmjena
svijeta znači razvoj, napredak. Znamo da Marx ne odbija razvoj, već ga pojmi
drugačije nego li Hegel. On je materijalistički; djeluje ( razvoj ) kao razvoj
društva, a ne duha. Povijest je tu, materijalna povijest klasnih borbi. No ja
tvrdim drugačije. Upravo jer se na ovom mjestu društvo ponaša kao apstrakcija,
nedorečeno, mislim da je ovdje Marx posljednji puta pokušao očijukati s idealizmom, da je ovdje društvo,
to neiskazano ( spekulativno ),
apstraktno društvo, zapravo hegelijanski Duh. To govorim s željom da se
prethodno rečeno shvati kao ne pogreška u Marxovoj misli, već da se pokuša
zadržati na misli kako razvoj društva isključivo ne leži u rukama pojedinca ili
društva samo zato jer posjeduju fizičku moć. Promjena povijesti se može
događati i kao slučajnost, npr. samo kao promjena proizvodnih snaga, bez da se
u nadgradnji događaju promjene. ( ovdje moramo stati jer ovo pitanje otvara
cijelu raspravu o dijalektičkom materijalizmu i njegovim zakonima što je jedna
ogromna teme sama po sebi ). Mislim da je ovdje Marx samo na jedan veoma
implicitan i istančan način htio naglasiti da promjena povijesti i proizvodnih
odnosa ovisi jedino i nužno o tome da se poklope svijest i praksa ( fizička moć
određene društvene grupacije). U tom smislu i pominjem Hegela koji smatra da
promjena ne ovisi o subjektima, već o objektivnom duhu. Marx tu očijuka na
način da govori kako razvoj postoji, ali da bez subjektivne svijesti nema
promjene. Zato i govori o apstraktnom društvu jer ovdje ono označava društvo,
klasu koja još nije postala klasa za sebe; ono objektivno, materiju izvanjsku
subjektu, ali kao nužni preduvjet svake povijesne promjene. Klasa svjesna svoje
pozicije, je jedini mogući akter zbiljske i usmjerene revolucije koja može
služiti nekoj svrsi korisnoj za čovjeka, ali dok se to ne dogodi ( da se
svijest i praksa – ovdje označeni kao ljudski subjekt i materijalna mogućnost,
društvo – asimiliraju i zajedno poklope stremeći prema određenom cilju ),
povijesne promjene se događaju izvan njihove mogućnosti uplitanja i utjecaja. Jednostavnije
rečeno, slučajne su, nisu usmjerene te stoga se ne mogu nazvati ( ljudske )
povijesne odnosno historijske promjene.
Mnogi
se možda neće nikako složiti s ovim tekstom i žestoko će ga napasti. Ali prije
nego li to učine, neka pokušaju na jedan drugačiji način čitati Marxa. Govoreći
o Marxu i trudeći ga se pravilno ( ma šta to značilo ) interpretirati, treba
imati na umu da uslijed vulgarne banalizacije njegovog " ekonomskog
determinizma ", i slijepog inzistiranja na promjeni i revoluciji može doći
do opasnih problema i neželjenih posljedica.
Marx
je ( ako ga čitamo semiotički ) praxis. No taj praxis nikako ne smije biti
ekstremno zastranjenje do kojega često dolazi banalizacijom. Također, nikako samoga
Marxa ne smijemo pojmiti poput analitičkih filozofa. Odbaciti filozofiju iz
marksizma, je isto kao otkinuti ribi peraje. Stoga nam preostaje, kao neku
zaključnu točku, uzviknuti: Praxis da, vulgarizacija ne.
Nadopuna:
Za jedno dodatno i podrobnije shvaćanje Marxove 11. teze o Feuerbachu citirati
ću jedan Heideggerov odgovor iz interview – a koji se može pronaći na ovoj
adresi https://www.youtube.com/watch?v=OxmzGT1w_kk
. Prijevod i transkripcija teksta su moji, stoga se unaprijed ispričavam zbog
mogućih nedosljednosti i pogrešaka u samom prijevodu.
'' Pitanje
o zahtjevu za promjenu svijeta navedeno je u često citiranoj Marxovoj rečenici;
u Tezama o Feuerbachu; i odmah vam želim točno citirati: '' Filozofi su do sada
interpretirali svijet; cilj je, promijeniti ga. Citirajući i slijedeći ovu
rečenicu, previđamo činjenicu da zahtjev za promjenom svijeta podrazumijeva
promjenu poimanja svijeta, i da promjena svijeta jedino može biti uspostavljena
( won ) činjenicom da prvotno točno interpretiramo svijet. Odnosno, Marx svoju
misao bazira na točno određeno interpretaciji ( poimanju ) svijeta kako bi
uopće zahtijevao njegovu promjenu. Stoga, Marx zna da njegova rečenica nije
zvučna rečenica ( sound sentence ). Dokle god je prešutno pretpostavljena
filozofska tvrdnja prvog djela rečenice, Marx u drugom djelu ( 11. teze ) može
davati dojam kao da direktno govori protiv filozofije. '' ( M. Heidegger )
I
oni koji se pitaju čemu ovaj tekst i oni koji ga misle oštro napasti, neka
imaju u vidu, da iako je ovo možda traženje igle u plastu sijena, to je isključivo
iz razloga da se naglasi važnost znanja i kritike koja je neophodna za
praktičko djelovanje i za današnju borbu za radnička prava.. Ili u malo finijoj
maniri - to je onaj zahtjev koji Žižek u ovo cinično doba stavlja pred nas.
Zahtjev koji usporedno s Marxovim zahtjevom; danas za nas ima mnogo više smisla
( pogotovo ako usporedimo Marxovo vrijeme – ono u kojem je ideologija još
uvijek funkcionirala kao lažna svijest; i ovo naše današnje post – ideološko, u
kojem svi srljamo kao guske u maglu ( kako je famozno rekao S. Radić ).
Zahtjev
koji je fantastično precizno Žižek između ostalog naveo u knjizi '' Irak: posuđeni
čajnik ''.
''
Današnje predviđanje je da ćemo, ako podlegnemo porivu koji nas tjera da
smjesta [ nešto učinimo ] ( angažiramo se u antiglobalističkoj hajci, pomažemo
siromašnima…), u svakom smislu i nedvojbeno pridonijeti reprodukciji postojećeg
poretka. Jedini način da se postave temelji za pravu, radikalnu promjenu jest
suspregnuti se od prinude da se djeluje, ( ne činiti ništa ) – i tako otvoriti
prostor za drukčiju vrstu djelovanja. ''
( Irak: posuđeni čajnik; Zagreb, 2005. )
Ili
kako bi to još sažetije rekao: '' Don't act, just think! ''
