U tebi ima moje ljudske tuge.
Prema Milošu Crnjanskom
(Lament nad Beogradom)
U tvom se biću, grade moj, tvari u svoja tri stanja – zrak neba, voda mora, kamen kopna – nalaze u svom najsavršenijem vidu, ne samo svaka od njih posebno, nego, pogotovo, u međusobnom prožimanju i skladu.
Nebo je iznad tebe kao nigdje visoko, toliko da zahvata anđele koji se nepažljivom pogledu ukazuju kao prelijepi bijeli oblaci, ali pažljivije uho čuje njihovu nebesku glazbu.
More pred tobom ukazuje se pogledu u isti mah i kao neizmjerna daljina u kojoj svatko od usidrenih može pronaći basnoslovna putovanja u sve moguće zemaljske rajeve, ali i najprisnija blizina koja ih miluje u nježnom materinskom dodiru, ili se na njih ruši u neobuzdanom očinskom gnjevu.
Kamen u tebi je sačuvani, u vječnost upisani govor naših praroditelja koji svojom mudrošću, svakome s dovoljno dobrim sluhom, otvara vrata u budućnost bolju od svake sadašnjosti. Ali zato se u ovoj sadašnjoj sadašnjosti, taj kamen – sve te tvrđave, sve te palače – sa svojim imenima osobenih bića uobličenih i živućih u milijunima maštâ i snova (Lovrijenac, Minčeta, Revelin, Sponza…) obraća namjerniku općerazumljivim jezikom ljepote koji je divna utjeha za sve što živimo. Tim istim jezikom također progovaraju, pod svojim zelenim kapama, i druga kamena bića rasuta po tvom moru, od Lokruma i Dakse koji te pokušavaju poljubiti, do Elafitskog otočja, tužnog što ga od tebe odvaja nešto veća daljina.
Najzad, takvim istim jezikom govore nam i tvoji najbolji ljudi, tvoji pjesnici što se, vidljivi ili nevidljivi, kreću tvojim ulicama i pjevaju ti o tvojoj slobodi, i izvode na tvoje trgove, na tvoje kule, krasna bića kakva su Pomet i Petrunjela, ili nebrojene družine vilinskih ili đavolskih stvorenja rođenih iz ljudske mašte širom ove planete čija si ti najljepša pozornica.
Tebe ne mogu uništiti ni pohodi osvajača ni zemljotresi, jer se tvoj kamen, kao otjelovljena ideja o ovjekovječenoj suštoj ljepoti, uvijek ponovno uobličuje u zagrljaju s tvojim nebom i s tvojim morem. A i kako bi itko, ikada, mogao iščupati njega, taj tvoj kamen, iz cjelovite slike koju čine tvoja dva plavetnila sa svim bojama tvog cvijeća, tvojih krovova, tvog ljudskog mravinjaka čije poglede neprestano ispunjavaš jedinstvenim, neponovljivim životom?
Da, zaista neponovljivim, ali, o tugo, kako surov prizvuk ima ta riječ u mojim mislima, u mom životu! Jer mene u tebi više nema, grade moj, i ne može da me bude, barem u onom značenju koje za mene ima glagol biti. Zato mi dopusti da ti iz ove moje daljine, iz mog sna o tebi, uputim ovu sjetnu razglednicu.
Briljantna fotografija Uroša Ristanovića
