Dvije pjesme, Ivana Seletković





 Ti nisi znao

Ti nisi znao da zaljubljena žena
Skuplja predmete, sintice, koje voljeni muškarac dotakne,
Kao neki iz romana Muzej nevinosti
Što skupljaše opuške voljene.

Ti nisi znao da svako tvoje dodatno žensko prijateljstvo
Stvara nelagodu i strepnju
Kao u romanu Prijatelj, gdje zapravo povezanost dvoje ljudi
Bijaše veća nego što je jedan od njih spreman priznati.

Ti nisi znao da svaka usamljenost neosamljenosti
Počiva na introspekciji
Kao u romanu Moj Mihael.

Ti nisi znao...

Da te volim i kako...



Melodija


Nedostaje mi onaj za koga pišem
Želim mu napisati običnu ljubavnu pjesmu
Ništa spektakularno
Mnogo odsutnosti
Bezbroj slika
Ali ne ide
Tužna sam
Uho ne sluša ono što srce govori
Ruke ne slušaju
Komande uma
Nedostaje mi onaj za koga pišem...i nasta suglasje želja:
Voljela bih voljeti onako kako to čine likovi iz romana
Filmova
Za kojima se plače
Voljela bih voljeti onako kako to čine nezasitni ljubavnici u okrilju noći
Voljela bih voljeti onako
Kako se voli kad nastaju ljubavne priče
Voljela bih voljeti
Kako se voli kad svijet obuzmu nesreće i božje kazne
O, kako bih voljela voljeti onako kako to čine pjesnici
I nestaju u riječi
Voljela bih voljeti onako kako ti voliš i ostaješ
Tako savršen i čist
Satkan od osjećaja
Nestvaran
Ljubak i
Dalek
Uskraćena mi je ta ljubav bitka u sebi
Uskraćena mi je ljubav onakva
Kakvu bih i sama pretočila u rijeći...

Foto Suzi Molovic

arhiva