RAZGOVOR O ISTORIJI BOLESTI
Konačno znam, velim,
zašto ne voliš Cuaronov film
“Gravity” i zašto ne voliš roniti.
Zašto?
Anđeo!
Pali anđeo, misliš?
Wendersov, onaj koji je zbog ljubavi
odbacio krila.
I radi tebe sam postala
smrtna!? Kad god te ostavim samog
ti popucaš po šavovima.
Smije se i odlazi.
Na 118. stranici Kulenovićeva romana
koji čita podvukla je citat iz Pascala: “Beskrajni
prostori neba me užasavaju.”
Svojim djetinjim rukopisom je dopisala:
24.3.2010., prva srijeda našeg poznanstva
REZIDENCIJA
Uzeo sam je bez pitanja drsko
na kraju hodnika tat obični
Ništa nije tako pusto kao biblioteka
bez bibliotekara kao knjiga
bez čitaoca
Sa zanosom i strepnjom počinjem
čitati najljepši dio svog djetinjstva
A onda kao dječak pred prvi seks
Nakon stranice i po napuštam
svoju želju Odustajem
Bojim se da to nije to velim
prijatelju kod koga ću zanoćiti
prije nego ujutro pođem u Skopje
na rezidenciju za pisce
Nije to to
Kod njega spavam u krevetu
u kojem je na proputovanju
umro zajednički prijatelj
iz djetinjstva I sasvim mi je
udoban taj krevet, prijateljev, dok
mislim kako bi svakako
jednom trebalo napraviti i neku
rezidenciju za čitaoce
Ponekad odem majci
Portret na zidu iznad kauča
Ne liči na mene i kad mene
više ne bude niko taj ugljeni
crtež neće moći spojiti sa mnom
Majka je uvjerena da sam to ja
to je moje pravo lice Ono
koje nikad ne vidim
Između moga i bratova portreta
je žanr-slika plavokose
Djevojčice u cvijeću, sa šeširom
s dugačkim vrpcama
Kaže da je to ona kada je bila mlada
I ja je onda vidim onakvu kakvu
Sama sebe želi vidjeti
Iako znam da ta djevojčica
nije ona
Brat te pozdravio, veli, i srče
Vrelu kafu Jučer smo se čuli
Pozdravi i ti njega, kažem
Nas dvojica se družimo
samo još u njenoj mašti
SATANSKI TANGO
U pola sedam uveče
u glavnoj ulici kod galerije
psi griju bolesne trbuhe
nad crijevima centralnog grijanja
S Plješevice vjetar nabacuje
papirno smeće sve te vrišteće
bjeline studentskih bilježnica
jedan zimski kampus otjeran
na rub poznatog svemira
A onda na kraju kratke ulice
dovoljno daleko od pasa
krezavi prodavač knjiga i ja –
– Čuj stari knjige se čitaju
da čovjek opametni
da ne pobudali
Kakogod, rizik je to
Kad se oči suze i pogled
odluta u daljinu
ne može se čovjek
ne sjetiti da će
brda prva krenuti
BILJEŽNICE S AHERONTA
bratu
Na otpadu očevom
razbijene i izgorjele
praznine šire vlagu s rijeke
mi ćulimo uši i onda po
puteljcima lovimo raspakovane
uzdahe jecaje krikove
Veselimo se plačevima
i izrugujemo na unutarnjim
krovovima mijenjamo
zamrznute slajdove
povezujemo njihove
prekinute riječi
brojimo srčane pulseve
premotavamo životne filmove
Pojedinosti nam ne smiju
promaknuti brat s jedne
ja s druge strane uvlačimo se
u zgnječene kabine i sjedimo
sjedimo a onda izađemo
pa se izmaknemo i u bilježnice
pažljivo zapisujemo ključne riječi
upisujemo važna godišta
prepisujemo registarske tablice
Ima puno do kraja do
do one vatre zaboravljene
Brinemo hoće li
otpad stati u bilježnice i
hoće li dovoljno
za njih biti svijeta
Za novčiće Haron je
kupovao bilježnice
Puno je vode proteklo
i ja se sada sjetiti ne mogu
ko tada bijaše prevozio
a ko svijetu prevodio
ko je samo slušao
a ko život svjedočio
ko uvijek bijaše ustajao
a ko da ne ustane izmišljao
ko tad bijaše Haron
a ko starozavjetni Bog
I ko šta igra
danas
