Kaže se da preživjeli koji su se vratili – i koji se vraćaju – iz logora ne mogu ništa pripovijedati, a koliko je njihovo svjedočanstvo bilo autentičnije, toliko manje nastoje priopćiti ono što su doživjeli. Kao da ih je i same, prije no druge, obuzela dvojba u istinitost onoga što im se dogodilo – nisu li slučajno neku svoju moru zamijenili s zbiljskim događajem. Oni su znali – i znaju – da u Auschwitzu ili u Omarskoj nisu postali „mudriji, ili dublji, bolji, ljudskiji ili čovjeku naklonjeniji“, naprotiv, izišli su ogoljeni, ispražnjeni, dezorijentirani. A o tome im se nije dalo govoriti. U stanovitim okolnostima, takav osjećaj sumnje u vlastito svjedočanstvo vrijedi, na stanovit način, i za nas same. Kao da nam ništa od onoga što smo doživjeli ovih godina ne daje pravo o tomu govoriti.
Sumnja u vlastite riječi stvara se svaki put kad razlika između javnoga i privatnog gubi svoj smisao. Što su zapravo doživjeli stanovnici logora? Neki povijesno-politički događaj (kao, recimo, vojnik koji je sudjelovao u bitci kod Waterlooa) ili strogo privatno iskustvo? Ni jedno ni drugo. Ako je riječ o Židovu u Auschwitzu ili o bosanskoj ženi u Omarskoj, oni nisu u logor dospjeli političkim izborom, nego zbog nečega što im je najprivatnije i najnepriopćivije: zbog svoje krvi, svojega biološkog tijela. A baš te činjenice zadobivaju ulogu odlučujućih političkih kriterija. Logor je u tom smislu doista inauguralno mjesto moderniteta: prvi prostor u kojemu javni i privatni događaji, politički i biološki život, bivaju strogo nerazlučivima. Budući da je odvojen od političke zajednice i reduciran na goli život (štoviše, na život „koji nije vrijedan življenja“), stanovnik logora je doista apsolutno privatna osoba. Pa ipak nema nijednog trenutka u kojemu on može naći pribježište u osobnom, i upravo ta nerazlikovnost konstituira specifičnu tjeskobu logora.
Kafka je prvi potanko opisao tu navlastitu vrstu mjesta, koja nam otad postadoše savršeno domaćima. Ono što slučaj Josepha K. čini toliko uznemirujućim, a istodobno i smiješnim, jest činjenica što nam javan događaj par excellence – sudski proces – biva predstavljen kao apsolutno privatna činjenica, u kojoj sudska dvorana graniči sa spavaćom sobom. Upravo to čini Proces proročanskom knjigom. I ne toliko – ili ne samo – s obzirom na logore. Što smo doživjeli osamdesetih godina XX stoljeća? Privatnu tlapnju, osamljeno zbivanje ili odlučujući trenutak u talijanskoj i planetarnoj povijesti, do eksplozivnosti prepun zbivanja? Kao da je sve što smo doživjeli tih godina palo u neku mutnu zonu ravnodušja, u kojoj se sve naizmjenično brka i postaje nedokučivim. Događaji oko afere Tangetopoli, na primjer, javni su ili privatni događaj? Priznajem da mi nije jasno. Potom, ako je terorizam doista bio važnim trenutkom naše povijesti, kako je moguće da se javlja u svijesti tek kroz unutarnje proživljavanje pojedinih osoba u obliku pokore, osjećaja krivnje, preobraćenja? Takvu pretapanju javnog u privatno odgovara i senzacionalističko isticanje privatnog: rak na dojci neke filmske zvijezde ili smrt automobilističkog asa privatne su ili osobne stvari? Potom, kako dodirnuti tijelo neke porno-zvijezde na kojem nema ni centimetra što ne bi bio javan? Pa ipak, od tog područja ravnodušja, u kojemu se rasprodaju akcije ljudskog iskustva, moramo danas započeti. Ako dakle logorom nazovemo to mutno područje nerazlučivosti, tada još jednom moramo krenuti od logora…
Primo Levi nam je pokazao kako se danas stidimo što smo ljudi, trpimo stid kojim je svatko od nas na neki način okaljan. To bijaše – i još je i danas – stid zbog postojanja logora, stid što se nije smjelo dogoditi ono što se dogodilo. No stid te vrste, kazano je, danas osjećamo pred velikom vulgarnošću misli, pred određenim televizijskim emisijama, pred licima televizijskih voditelja, pred pouzdanim smiješkom „eksperata“ koji svoje kompetencije nude političkoj igri medija. Tko god je iskusio ovu tihu sramotu zbog toga što je čovjek, raskinuo je u sebi svaku svezu s političkom moći unutar koje živi. Ona hrani njegovu misao i početak je jedne revolucije i bijega čije odredište jedva jedvice nazire…
Klasična je politika razlikovala vrlo jasno između zoe i bios, prirodni i politički život, čovjeka kao jednostavno živo biće kojemu je mjesto u kući, i čovjeka kao politički subjekt kojemu je mjesto bilo u polisu. Pa dobro, o tome mi sad više ništa ne znamo. Nismo više kadri razlikovati zoe i bios, naš biološki život živih bića i našu političku egzistenciju, ono što je nepriopćivo i nijemo i ono što je izrecivo i priopćivo. Mi smo, kako je jednom napisao Foucault, životinje u kojih politika dovodi u pitanje i sam naš život živih bića. Živjeti u izvanrednom stanju što se pretvorilo u pravilo znači također da je naše privatno biološko tijelo postalo neodvojivim od našeg političkog tijela, te da se iskustva nekoć nazivana političkim iznenada ograničuju na naše biološko tijelo, a osobna se iskustva neočekivano predstavljaju izvan nas u obliku političkog tijela. Morali smo se priviknuti misliti i pisati unutar ove konfuzije tijela i mjesta, vanjskog i unutarnjeg, onoga što je nijemo i onoga što ima riječ, onoga što je porobljeno i onoga što je slobodno, onoga što je potreba i onoga što je želja. To znači – zašto ne priznati? – iskusiti apsolutnu nemoć, suočavati se stalno sa samoćom i šutnjom baš tamo gdje smo očekivali društvo i riječi. Dok nas je sa svih strana opkoljavao strašan urnebes masovnih medija koji su određivali novi planetarni politički prostor, u kojemu je iznimka postala pravilom, mi smo tu nemoć iskušavali kako smo najbolje znali. No baš u tom nesigurnom području, u toj mutnoj zoni nerazlučivosti mi moramo pronaći put neke drukčije politike, nekog drukčijeg tijela, neke drukčije riječi. Od te nerazlučivosti javnog i privatnog, biološkog i političkog tijela, zoei bios, ne želim odustati ni zbog kojeg razloga. Upravo tu moram pronaći moj prostor – tu, ili nigdje drugdje. Samo politika koja polazi od te svijesti može me zanimati…
Forster priča da mu je tijekom njegova razgovora s Kavafisom u Aleksandriji pjesnik rekao: „Vi Englezi nas ne možete razumjeti: mi Grci smo već odavna bankrotirali“. Vjerujem da je jedna od rijetkih stvari što ih sa sigurnošću možemo tvrditi ta da su, otad, svi narodi Europe (a možda i Zemlje) bankrotirali. Živimo nakon stečaja naroda, tako kao što Apollinaire o sebi kaže: „Življah kad su kraljevi tonuli u tame“. Svaki je narod bankrotirao na poseban način, pa zacijelo nije svejedno što to za Nijemce znači Hitler i Auschwitz, za Španjolce građanski rat, za Francuze Vichy, za ostale narode mirne i strašne pedesete godine, za Srbe silovanja u logoru Omarska; u konačnici, za nas je odlučna jedino nova zadaća što samo je naslijedili od toga stečaja. Možda nju nije ni opravdano definirati kao zadaću, jer više nema nijednog naroda koji bi je mogao na sebe preuzeti. Kako bi danas s podsmjehom rekao aleksandrijski pjesnik: „Budući da ste i vi bankrotirali, sad se konačno možemo razumjeti“.
S talijanskog preveo Mario Kopić
Izvornik: Odjek.ba
