Dok ti viski sebi sipaš,
bubašvabu gnječiš, ili na sat pogledaš
i dok rukom kravatu namještaš svoju,
ljudi umiru.
U gradovima čudnih nazvanja,
moreni mecima, skoljeni vatrama,
iz neznana razloga većini,
skončavaju ljudi.
U mjestima malim i tebi stranim,
ali doista velikim
bez izgleda da se u njima krikne i oprosti
ginu ljudi.
Umiru ljudi dok vi tu birate
nove apostole nehajne,
samovoljne, jošte. - po čemu
ljudi mru.
Podaleko od ljubavi za svog
susjeda ili brata slovenskog
kamo se vaši kerubini plaše letjeti
ljudi su na samrti.
I dok se statue svade
trijumfuje Kainova verzija, istorije
što najvećma onim tankaju
je nesretnicima što tamo nestaju.
Dok atlete što uspjehe nižu gledaš,
i na izvod bankovnoga računa virkaš,
ili pak djetetu svome pjevaš uspavanku
ljudi izdišu.
Vrijeme, čije oštro i krvožedno pero
dijeli na ubijene i zlotvore one što
ubijali su, docnije će te odijeliti s njima
kao tvojima.
(1992)
(Njujork Tajms, 18. 11. 1992)
Presložio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
