Jutarnji miris kafe, koji kao u jeftinim reklamama
Probija ispod pragova, započinje moj dan
Jedina razlika je ta, što je moja jutarnja kafa hladna
I tvoja šoljica je odavno prazna.
Tako ponekad sjednem, upalim jutarnje vjesti
I uz cigare i novine poželim kraj tebe leći
Dočekati podne u krevetu, šaptati ti gluposti na uho
Sanjati o našoj djeci i smijati se za ručkom
Ali vrijeme nosi breme, pa ponekad ljudi polude
I kada jedno napravi grešku, oboje je osjete
Osjećam miris orijenta u kosi, kao kad si mi rekla da se nosim
Sa torbom i slušalicama na ušima i dalje mislim da te volim
Korak ispred koraka, ples po tramvajskim žicama Sarajeva
Put do El-Dorada, sa plejerom punim pjesama.
Istanbul je bio moj bijeg, grad koji je vječito nasmijan
Ruševine pune cigana, grad gdje čovjek ostari mlad
Ili gdje zauvijek ostane mlad, kako karte dođu
Ponekad dobiješ šerbe, ponekad samo vodu
A ja sam bježao u odaje, gdje se nargile dime
Uz tursku rakiju, ćilime, i zavijese od svile
Gdje su bacali kocku, a ja bih bacao dukate nekad ipak
U marame mladih trbušnih plesačica.
Njihova lica su bila čudna, kao da svakim pogledom prijete
Da će se srušiti na njima svi putevi do sreće
I da će postati samo reljef, otisci prstiju nekog šeika
Koji im je otvorio krv, ružom nasred tepiha.
Ona se zvala Lejla, i stajala je kraj šadrvana
Rekla je da njeno ime znači tamna ljepotica
Ja joj nisam vjerovao na riječ, sve ljepotice su svjetle
Pa sam ipak ja rekao da će mi i takva da osvjetla krevet
Dobio sam šamar i pristanak.
Lejla me probudila ujutro, donijela čaj i novine
Rekla je da ne želi da ide i da boli je
Svaki dodir drugih, i da želi biti samo moja
Da nema snova u kojima je samo ona
Da nema novca ni doma, da ima mrtvog sina
Da ima staru šamiju, i stari prsten ko miraz.
Zvala se Lejla, bila je uvehla ruža u bašti punoj korova
Meni se Istanbul učinio tako lijep s prozora.
Rekao sam joj da nemam mrtvog sina
Ali da mi je sve umrlo, baš kao i ja
Da imam stari radio, koji hvata jednu stanicu
I da imam tuđe inicijale urezane u kaišu
Rekao sam da nemam svog doma, a i nisam toliko snažan
Da bih je mogao prenijeti sam preko imaginarnog praga.
Lejla me uhvatila za ruku, i skupa sa mnom
Otkoračala u zalazak sunca.
Faruk Džiho
