RAZGLEDNICA IZ LISABONA
Spomenici zbitijima što se nikad odigraše:
krvavim ratovima što nisu vođeni.
Riječima, progutanim u čas kad si hapšen.
Smjesi golog tijela sa zimzelenim
drvetom, što daje San Sebastijana1 .
Pilotima, koji u oblake se vinu
posredstvom krilatog fortepijana.
Izumitelju motora na mješavinu
od otpadaka uspomena. Ženi
moreplovca nad pladnjem hudim
sa usamljenom kajganom. Obnaženim
ustavima. Punogrudim.
nezavisnostima. Kometama, namah
proletjelim iznad zemlje (koje gone
beskonačnost, s čijim se oznakama
podudaraju ti pjesaži, no ne
potpuno). Povremenom slaženju
u bradu uhapšenog ideje o vlasti
i o raslinstvu. Otkrivenju
Infarktika, nepoznate časti
onoga svijeta. Vjetrovitom kubistu
krovova, njegovu slušanju soprana
telegrafskih linija. Samoubijstvu
zbog neuzvraćene ljubavi Tirana.
Zemljotresu koji – riječi savremenika –
puk je dočekao s radosnim klicanjem.
Ruci, koja nije stiskala nikad
novac, a spolni organ još manje.
Sumi zelenih listova, bešale,
unaprijed je za prezreti njihova raznost.
Sreći. Snovima, javama koje su vezale
za broj stanovnika svoju ispraznost.
-1987-
1 Sebastijan (250? –288), kršćanski svetac i mučenik, od renesanse,
kad postaje popularan lik u likovnim umjetnostima, prikazuju ga
kao mladića čije je nago tijelo izrešetano strelicama.
Prevod M. Vešovića
