.jpg
)
.jpg
)
.jpg)
Nema ničeg na jednom raskršću u londonskom kvartu Notting Hill da obilježi jedan od najvažnijih momenata u povijesti rock muzike. Pomislim na to kad god tuda prođem. Bio je januar, prije četrdeset godina, kad je jedan stari Bentley u kojem su bile tri četvrtine grupe Pink Floyd plus novi član, doveden u grupu da zamijeni beznadno „rasturenog“ frontmana Syda Barretta, bio na putu da održi svoj dvjestočetrdesetdrugi koncert, kad je... Evo šta novinar Tim Willis kaže o tome u knjizi „Madcap“ objavljenoj 2002. godine:
…a na raskršću između avenije Holland Park i Landbroke Grovea, jedan od njih – niko se ne sjeća ko – upita: „Da svratimo po Syda?“ „Ma daj“, odvratili su ostali. „Nećemo se valjda s njim gnjaviti“.
„Ima ljudi“ veli Esme, vječita hippie djevojka, junakinja moje drame Rock’n'Roll, „koji misle da su poslije 1968. godine Pink Floydovci bili „obično smeće“. Eto šta Barrett - glas, riječ i duh prvog albuma ove grupe i dva solo albuma nastala nakon raspada - čini ljudima. Neki, kao što je moj prijatelj Charlie, koji bi – davno ti bijaše – zaječao i odmahnuo glavom na moju odanost onom što je smatrao „otužnim, pretencioznim“ Floydovcima nakon Barretta te me pokušao preobratiti u sljedbenika tog „izgubljenog genija“ koji se, povrijeđen, povukao da njeguje svoj vrt u Cambridgeu.
Nisam to shvatao, mada sam bio svjestan svjetlucanja komada koji je naprosto tražio da bude napisan. Ja volim pop muziku (koja je rod, dok je rock tek vrsta i kao da vidim i čujem duh drame smještene u jednoj dupleksici u predgrađu (što u Engleskoj znači ulicu sa nizom kuća prepolovljenih simetrično poput Rorshachovog testa u kojima žive ljudi što su sve samo ne „rock božanstva“) a tu, u mom komadu, jedan usamljeni, sredovječni „ludi dijamant“ će ... šta li će on, ustvari, učiniti?
Moj prijatelj Charlie posudio mi je par knjiga o Barrettu a ja sam došao do još par drugih. Knjige o Barrettu idu u rasponu od „heroinskog raja“ do „štreberskog pakla“ (inženjerski izvještaji što nude detalje o nasnimljenom materijalu na snimcima Floydovaca i sličnim stvarima.). Ali kad se radi o pisanju drame o bilo čemu od toga – pa, dobro, morao si to sam iskusiti.
Ima još jedan sitni problem: ja se ne razumijem u muziku. Nimalo. Koliko god volim buku koju ona proizvodi, u stanju sam satima zuriti u grupu sa gitarama a da nikad ne razaberem koja gitara daje koji dio zvuka. Jednako tako moj mozak kao da nije sposoban upamtiti matricu čak ni za zvuk koji sam stotinu puta čuo. Znate kako to ide na rock koncertima, gdje pola gomile počne aplaudirati na prvih nekoliko taktova onoga što će tek uslijediti? Moj mozak je nalik mozgu dvogodišnjeg djeteta koje se igra sa drvenim oblicima: nekad se desi da zurim i zurim u pravilno oblikovanu rupu u komadu drveta - sve dok ne krene tekst i ispostavi se da je to, recimo, „Brown Sugar“. Ja i muzika! Ostavio sam, dakle, Syda po strani, pisao komade o drugim stvarima i mnogo slušao rock'n'roll, kako su tekle godine.
Sa svakom svojom dramom ja se nastojim fiksirati na jednu određenu snimku pa s njom živim mjesecima, dok pišem – to je kao svojevrsna droga koju izaberem da sredim mozak. A onda isključim muziku i počnem raditi. Najveći dio svog komada «The Coast of Utopia» napisao sam neprestano slušajući pjesmu „Comfortably Numb“. Sa drugim komadom, „Arcadia“, „izabrana droga“ su bili Rolling Stonesi i njihova „You Can Always Get What You Want” a pošto taj komad završava scenom para koji pleše valcer na muziku što se čuje sa neke zabave koja se dešava van scene, unio sam tu pjesmu na kraju komada, potpuno uvjeren da je to sjajna ideja, sve dok nisam završio komad. To me nadahnjivalo. Kada sam na probama bio upozoren da „You Can Always Get What You Want“ nije valcer, te da će zato moj par morati plesati valcer na neku drugu pjesmu, bio sam zabezeknut, zatečen, uvrijeđen.
Ova donekle ponižavajuća priznanja imaju za cilj nešto više no da objasne zašto nikad nisam započeo pisati komad o Sydu Barrettu. Objasniti kako to da je Syd ipak postao dio mog komada Rock'n'Roll - koji dijelom govori o komunizmu, dijelom o svijesti, dijelom o Sapfo, mada uglavnom o Čehoslovačkoj između 1968. i 1990. godine, sprva je jednostavno, a onda teško. To je tako zbog fotografije jednoga 55-godišnjaka na biciklu, ušuškanog u toplu jaknu i sa rukavicama na rukama.
Kada oduzmete sve što drame misle da kazuju, ono što ostaje je upravo ono što svi komadi - sve priče - zapravo kazuju – a ono o čemu zapravo kazuju jest vrijeme. Događaji, stvari koje se dešavaju – Ofelija koja se davi! Camille koja kašlje! Neko je kupio višnjik! – različite su manifestacije onoga što upravlja pričama koje izmišljamo, baš kao što upravlja pričama u kojima živimo: neprestani tik-tak univerzuma. Nema tog zastoja, čak ni u smrti, koji se pretvara u sjećanje.
Barrett je umro u šezdesetoj godini, mjesec dana nakon premijere moje drame a pet godina nakon one njegove fotografije na biciklu kako se vraća kući iz kupovine u supermarketu. Kada sam prvi put vidio tu fotografiju – u Willisovoj knjizi – uhvatio sam se kako zurim u nju, kako dugo zurim u to stameno tijelo na kojem kao da je usađena teška, obrijana glava i poredio je sa slikama Barretta iz njegovih dana „mračnog anđela“, poput snimke sa naslovne strane ove priče. „Bio je prekrasan“, kaže Esme. „Bio je kao jamstvo ljepote“ i koliko god pretjerana može biti asocijacija na Vergilijev neprevodivi akord „ima suza u stvarima“ - sunt lacrime rerum – u kontekstu slučajno uhvaćene fotografije krupnog tipa sa Colgateom i super mekanim toalet-papirom u korpi na biciklu, upravo to mi je palo na pamet u tom dugom trenutku kad sam shvatio da se upravo u ovaj komad - komad o komunizmu, svijesti, Sapfo i, pomozi nam Bože, o Čehoslovačkoj – uvukao Syd Barrett. Suze stvari leže u mijeni vremena i u vladanju vremenom.
Možda je to tako stoga što nam je Barrett bio decenijama nestao iz vidokruga pa se činilo da vrijeme nije to što jednostavno, na uobičajeni, način povezuje dvije slike (nekad je ovako izgledao, a onda je izgledao ovako. Pa šta?), već da ih odsijeca. Identitet jedne osobe nije sam po sebi tajna. Svi smo mi svjesni sebe i uvijek se radi o samo jednoj osobi: razlika između ove fotografije mene i one fotografije mene nije tajnovita. Ali, identitet svih drugih mi gradimo iz vidljivih činjenica a razlog što sam bio tako fasciniran Barrettom na biciklu krio se u tome što je u trenutku kada sam ja njome bio zaokupljen on bio - doslovno - druga osoba.
Ovo nije potpuna maštarija a teško da predstavlja paradoks. Sam Barrett se s tim složio, kad je čovjeku koji mu je pokucao na vrata, rekao: „Syd ne može sad s vama razgovarati“, jer se, mnogo prije no što je snimljen na svom biciklu, on vratio svome pravom imenu, Roger. Ne sumnjam da se u prvi mah naprosto pokušao otarasiti čovjeka koji ga je nazvao a čiji poziv nije smatrao dobrodošlim; u drugi je jednostavno za sobom ostavio stare dane i svoj prethodni život: to ne implicira obavezno dislociranje njegove svijesti o samome sebi. To je u nekom tajnom dosluhu sa načinom na koji mi prilagođavamo vlastitu ideju o tome što je on, što je bilo ko. A to je, dijelom, i način na koji djeluje drama - kroz neprestana podešavanja naše ideje o tome ko su ljudi ustvari ispod etiketa koje nose, poput „profesor komunista“ i „češki rock fanatik“, „supruga koja umire od raka“ i slično. Spoznaja da je ovo Sydov komad nije ni tako bizarna kao što se možda čini. Jer, obrisi mog nenapisanog komada već su govorili o češkom zaljubljeniku u rock muziku i o grupi Plastic People of the Universe, te je, dakle, rock'n'roll već bio dio komada. A što se tiče engleskog profesora komuniste, Cambridge bi savršeno pristajao nekom takvom. Sydov posljednji koncert, održan 1972. godine na lokalnoj pijaci gdje se prodaju žitarice u listu Melody Maker doživio je ovakav prikaz: „Jedna djevojka se penje na pozornicu i pleše; on je pogleda… izgleda kao da je blago zatečen“. Pa dajmo onda profesoru kćerku koja je upravo ta djevojka da bismo vidjeli zašto Syd izgleda kao da je blago zatečen. Willisova kratka, egzemplarna knjiga kazuje nam i to kako je jednog dana jedna studentica, kćerka Sydove prve djevojke, krenula na predavanje obučena u majčin ogrtač koji je trideset godina ranije dizajnirala slavna Barbara Hulanicki, zvana Biba, i kako je taj „ćelavko na biciklu naglo zakočio“ i rekao: „Zdravo, malena Liv“. - „Zdravo“, odvratila je djevojka i produžila dalje. Bilo je to koju sekundu prije no što je djevojka shvatila da ju je čovjek zovnuo imenom njene majke, a kad se okrenula - njega više nije bilo. Dakle hajde da učinimo da - dok Čehoslovačka putuje od Praškog proljeća ka Baršunastoj revoluciji – ta hippie djevojka, kćerka profesora sa Cambridgea ima kćer koja odraste i...
I također između Praškoga proljeća i Baršunaste revolucije, na drugom kraju svijeta, u nekom neznanom trenutku, tako nam se bar čini, on, taj prekrasni, zdravi mladi čovjek, sav u svili i kadifi koji je pjevao: “Imam bicikl, možeš ga provozat', ako hoćeš/ Sa korpom i zvonom što zvoni“, postaje sasvim običan tip po imenu Roger koji je živio sam, koji nikad nije razgovarao sa susjedima, koji je predano njegovao svoj vrt i koji je umro od komplikacija dijabetesa. U oba svoja identiteta, on je sam iskoračio iz mrtvorođenog pokušaja da se napiše komad i bez imalo teškoće ušetao u ples izmišljenih likova u izmišljenoj priči koja, poput svake priče - bila ona izmišljena ili ne - poput njegove vlastite, krišom govori o vremenu, o nezainteresiranom trajanju svega, o bezuslovnoj mijeni koja svakom životu daje naročit smisao.
Tom Stoppard
