Čini se da su svi oni koji su kritizirali Pasiju Mela Gibsona i prije nego što je film javno prikazan zapravo u pravu: nije li opravdan njihov strah da bi film fanatičnog katolika, koji je poznat po povremenim antisemitskim ispadima, mogao raspiriti antisemitske osjećaje?
Općenitije govoreći, nije li Pasija manifest jednog od naših (zapadnih, kršćanskih) fundamentalista? Nije li utoliko dužnost svakog zapadnog sekularista da se ogradi od filma i jasno dade do znanja kako mi nismo prikriveni rasisti koji napadaju isključivo fundamentalizme drugih kultura (na primjer, muslimanske).
Papina dvojbena reakcija na film dobro je znana: nakon što ga je pogledao, duboko potresen rekao je: Tako je i bilo – pri čemu je izjavu odmah opovrgnuo službeni glasnogovornik Vatikana. Papina spontana reakcija zamijenjena je službenim "neutralnim" stavom, da nitko ne bi bio povrijeđen. Taj potez, uvjetovan politički korektnim strahom od mogućeg vrijeđanja nečijih vjerskih osjećaja, jasno otkriva slabu točku liberalne snošljivosti: iako u Bibliji stoji kako je židovska svjetina zahtijevala Isusovu smrt, ta zgoda na filmu ne smije biti vjerno prikazana, nego je valja ublažiti i kontekstualizirati da bi svima bilo jasno kako se Židovi ne mogu kolektivno osuđivati za Raspeće. Problem kod takva pristupa jest taj što se njime samo potiskuju agresivne vjerske strasti koje bujaju pod površinom te, lišene mogućnosti da budu otpuštene, sve više jačaju.
Barbari – oni koji ozbiljno shvaćaju svoja uvjerenja
Spomenuto zabranjivanje da se vjera živi s potpunim žarom objašnjava nam zašto je u današnje vrijeme religija dopuštena tek kao određena "kultura" ili sastavnica životnog stila, a ne kao supstancijalni način života. Više ne vjerujemo doista , nego samo slijedimo (neke) vjerske rituale i običaje iz poštovanja prema životnom stilu zajednice kojoj pripadamo. Može li činjenica da svakog prosinca u svakoj kući možemo vidjeti okićeno božićno drvce biti išta drugo nego odraz kulturalnog životnog stila , uzme li se u obzir da nitko od nas ne vjeruje u Djeda Božićnjaka . Možda je, stoga, "kultura" pojam kojim imenujemo sve one stvari koje prakticiramo a da u njih doista ne vjerujemo, a da ih ne shvaćamo ozbiljno . Nije li to razlog zbog kojeg vjerske fundamentaliste odbacujemo kao "barbare", kao prijetnju kulturi – oni su se, naime, drznuli ozbiljno shvatiti svoja uvjerenja . Mogli bismo zaključiti kako u današnje vrijeme kao prijetnju kulturi vidimo sve one ljude koji neposredno žive vlastitu kulturu, bez odmaka prema njoj.
Jacques Lacan definirao je ljubav kao "davanje nečega što nemamo" . Često se, međutim , zaboravlja nastavak rečenice: "...nekome tko to ne želi ". To potvrđuje naše najelementarnije iskustvo kada nam netko neočekivano izjavi strastvenu ljubav: nije li reakcija, prije mogućeg potvrdnog odgovora, osjećaj da nam se nameće nešto opsceno i nasilno? To je razlog zbog kojeg je u konačnici pasija politički nekorektna; iako se čini kako je u našoj kulturi sve dopušteno, zapravo se jedna vrsta zabrane zamjenjuje drugom.
Truplo – idealan seksualni partner
Uzmite, na primjer, slijepu ulicu u koju su zašle seksualnost i umjetnost. Ima li išta dosadnije i sterilnije od upornog izmišljanja novih umjetničkih transgresija – izvedbeni umjetnik/ca masturbira na pozornici, kipar izlaže ljudski izmet? Neki radikalni krugovi u Sjedinjenim Državama predložili su da se razmisli o pravima nekrofila. Ako već ljudi potpisuju dopuštenja da se nakon njihove smrti njihovi organi mogu koristiti u medicinske svrhe, zašto im se ne bi omogućilo da potpisom prepuste svoje tijelo nekrofilima? Prijedlog je savršen primjer realizacije Kierkegaardova uvida prema kojemu je dobar susjed samo mrtav susjed. Truplo je idealan seksualni partner snošljivom subjektu koji nastoji izbjeći svaki oblik strastvene interakcije.
Današnje tržište preplavljeno je proizvodima koji su lišeni inherentne im malignosti : kava bez kofeina, vrhnje bez masnoće, pivo bez alkohola. Popis se nastavlja: virtualni seks kao seks bez seksa, doktrina Colina Powela o ratu bez žrtava kao ratu bez rata, politika redefinirana kao stručna uprava kao politika bez politike. Snošljivi liberalni multikulturalizam današnjice želi iskusiti Drugo lišeno njegove Drugosti (idealizirano drugo koje pleše zadivljujuće plesove i pristupa stvarnosti u duhu ekološkog holizma, dok problemi poput zlostavljanja žena ostaju izvan vidokruga). Snošljivost nam, sukladno spomenutom, donosi dekofeinizirano vjerovanje, vjerovanje koje nikoga ne vrijeđa i od nas ne iziskuje predanost.
Čokoladni laksativ
Hedonizam današnjice združuje užitak s ograničenjima. Više se ne govori Pijte kavu, ali umjereno! , nego Pijte kavu do mile volje jer je ionako lišena kofeina. Najsvjetliji primjer je čokoladni laksativ koji počiva na paradoksalnoj pretpostavci: Imate li problema sa zatvorom? Ova čokolada će vam pomoći! – riječ je, naime, o proizvodu koji izvorno uzrokuje zatvor.
Strukturu čokoladnog laksativa , proizvoda koji sadrži agens vlastita dokinuća, moguće je pojmiti kroz optiku suvremene ideologije. Uzmimo, primjerice, način na koji pristupamo kapitalističkom profiterstvu: profiterstvo je u redu AKO je združeno s humanitarnom djelatnošću – prvo zgrnete milijune, a onda dio svote vraćate onima kojima je to potrebno. Isto vrijedi za rat i sveprisutnu logiku humanitarnog militarizma: rat je OK ako donosi mir i demokraciju ili stvara uvjete za raspodjelu humanitarne pomoći. Ne vrijedi li isto za demokraciju i ljudska prava? OK je "prevrednovati" ljudska prava tako da uključuju mučenja i trajno stanje pripravnosti, ako će se time demokraciju iščistiti od populističkih "ekscesa".
Znači li to da bismo se, umjesto lažne snošljivosti liberalnog multikulturalizma, trebali okrenuti vjerskom fundamentalizmu? Apsurdnost Gibsonova viđenja jasno otkriva nemogućnost takva rješenja. Gibson je izvorno htio snimiti film na latinskom i aramejskom, te ga objaviti bez titlova. Izvrgnut pritisku, pristao je na titlove, ali taj kompromis nikako nije bio tek ustupak zahtjevima tržišta. Provedba izvorne zamisli pretjerano bi očito pokazala samo-dokidajuću narav Gibsonova projekta: film koji bi se bez titla prikazivao u golemim trgovačkim centrima obrnuo bi izvornu religioznu dimenziju u njezinu opreku – nepojmljivi egzotični spektakl.
Opiranje kapitalizmu
No, onkraj vjerskog fundamentalizma i liberalne snošljivosti postoji i treća pozicija. Zašto naglašavati distinkciju između islamskog fundamentalizma i islama, kao što to neprestano čine Bush i Blaire, hvaleći islam kao veliku religiju ljubavi i snošljivosti koja nema nikakve veze s odurnim terorističkim zlodjelima. Valja skupiti hrabrost i napokon priznati očitu činjenicu da je islam premrežen nasiljem i nesnošljivošću – da, drugim riječima, u njemu postoji nešto što se opire liberalno-kapitalističkom poretku. Prenesemo li taj problem u samu jezgru islama, spomenuto opiranje otkriva se kao prilika: ono ne mora nužno dovesti do islamo-fašizma , nego bi moglo poprimiti izraz socijalističkog projekta. Tradicionalni europski fašizam bio je krivo usmjeren čin opiranja okovima kapitalističke modernizacije. Kod fašizma NIJE bio pogrešan (kako nam to liberali neprestano govore) njegov san o narodnoj zajednici koja će nadići kapitalističko nadmetanje posredstvom duha kolektivne discipline i žrtve, nego način na koji su ti motivi izobličeni u sklopu specifičnog političkog zahvata. U određenom smislu, fašizam je ono najbolje pretvorio u najgore.
Umjesto da se etička jezgra religije traži u prostoru političkih manipulacija tom jezgrom, valjalo bi samu jezgru podvrgnuti žestokoj kritici – i to u SVIM religijama. Kako u današnje vrijeme same religije (od New Age duhovnosti do jeftinog spiritualističkog hedonizma Dalaj-lame) više nego rado služe postmodernom traganju za užitkom, čini se da – paradoksalno – jedino korjeniti materijalizam sadrži istinski asketsku, militantnu i etičku dimenziju.
Preveo: Višeslav Kirinić
ZAREZ, broj 126; 25. 3. 2004.
