Odjel za rak
Odjel za rak nosio je broj trinaest. Pavel Nikolajevič Rusanov nikada nije bio niti je mogao biti praznovjeran, ali nešto se u njemu slomilo kada su mu u uputnici napisali: »trinaesti odjel«. Kao da ne bi bilo umjesnije da su trinaestim odjelom nazvali protetiku ili internu.
Međutim u cijeloj republici sada mu više nisu mogli nigdje drugdje pomoći osim u ovoj klinici.
— Ali ja nemam rak, je li, doktore? Ja sigurno nemam rak? — pun nade pitao je Pavel Nikolajevič, lagano se dotičući na desnoj strani vrata zloćudne otekline, koja je rasla gotovo iz dana u dan a izvana još uvijek bila presvučena nevinom bijelom kožom.
— Naravno da nemate, naravno — deseti put ga je umirivala doktorica Doncova ispisujući širokim rukopisom stranice njegove povijesti bolesti. Kad je pisala stavljala je naočale — četvrtaste naočale zaobljene na rubovima — a čim bi prestala pisati, skinula bi ih. Više nije bila mlada a lice joj je bilo blijedo i vrlo umorno.
To se događalo još u ambulanti, prije nekoliko dana. Cak i oni koji su bili određeni u ambulantu odjela za rak, ne bi ondje prespavali. A Pavelu Nikolajeviču Doncova je odredila da se odmah smjesti u krevet.
Ne samo bolest, iznenadna i neočekivana, koja je naletjela prije dvije sedmice, kao udarac bure na bezbrižna i sretna čovjeka, nego je isto tako kao i bolest mučila sada Pavela Nikolajeviča i spoznaja da se mora smjestiti u ovu kliniku kao svaka obična osoba i liječiti se na način kako se, vjerojatno, nikada nije liječio. Telefonirao je Jevgeniju Semjonoviču, i šendjapinu, i Uljmasbas-bajevu, a oni su opet telefonirali drugima, raspitivali se za mogućnosti i interesirali se postoje li u klinici posebne sobe ili može li se bar privremeno kakvu sobicu odijeliti od drugih. Ali, kako je u klinici bila gužva, to im nije uspjelo.
I jedino što su se uspjeli dogovoriti uz pomoć glavnog liječnika bolničkog naselja — bilo je da će moći proći bez prijemnog odjela, zajedničke kupaonice i svlačionice.
U njihovu plavkastom moskviču Jura je dovezao oca i majku tačno pred stepenice na ulazu u trinaesti odjel.
Usprkos studeni, dvije su žene, u gadnim ogrtačima od par-heta, stajale na otvorenom kamenom ulazu, stiskale se od hladnoće skupivši ruke na prsima, ali nisu ulazile u zgradu.
Počevši od tih neurednih ogrtača, sve se ovdje gadilo Pavelu Nikolajeviču: izlizani betonski pod na ulazu u bolnicu; neusjajene kvake na vratima kojih su se doticali svi bolesnici; čekaonica izblijedjela poda s visokim nizom pločica na zidu (bile su maslinove boje i činilo se da su prljave) i velikim klupama s pritkama, na kojima su sjedjeli bolesnici što su stigli iz daleka — Uzbeki u prošivenim pamučnim kaputićima, stare Uzbekinje u bijelim maramama, a mlade u ljubičastim i crveno-zelenim, i svi odreda u čizmama ili kaljačama. Jedan ruski momak opružio se po cijeloj klupi u raskopčanu kaputu, koji je visio do poda; bio je iznuren, otekla trbuha i neprestano vikao od bolova. Njegova vika zaglušila je Pavela Nikolajeviča i tako ga se dojmila kao da ne boli momka, nego njega samoga.
Pavel Nikolajevič problijedio je sve do usnica, zastao i pro-šaptao:
— Kapa! Ja ću ovdje umrijeti. Nema smisla. Vratimo se.
Kapitalina Matvejevna čvrsto ga je uhvatila za ruku i steg-nula je:
— Pašenjka! Kamo da se vratimo? ... I šta ćemo onda?
— Pa možda bi se još moglo nekako urediti preko Moskve ... Kapitalina Matvejevna okrenu se prema mužu cijelom svojom
krupnom glavom, koja je bila još šira od velikih podrezanih uvo-jaka bakrenaste boje:
— Pašenjka! Ako hoćemo što učiniti preko Moskve, to bi moglo potrajati još dvije sedmice a možda ne bi ni uspjelo. Tko bi toliko čekao? Pa vidiš da je svakog jutra sve veća!
žena mu je čvrsto stiskala zapešće ruke ulijevajući mu pouzdanje. U javnim i službenim poslovima Pavel Nikolajevič bijaše uvijek nepokolebiv i sam — utoliko mu je bilo ugodnije prepustiti se ženi u svim obiteljskim poslovima: sve što je bilo važno ona je rješavala brzo i sigurno.
Onaj momak na klupi derao se iz svega glasa.
— Možda će liječnici pristati da me liječe kod kuće... Platit ćemo... — nesigurno se izvlačio Pavel Nikolajevič.
— Paška! — nagovarala ga je žena pateći jednako kao i on — ti znaš da sam ja uvijek i sama za to: treba pozvati čovjeka i platiti mu. Ali smo se raspitali: ovi liječnici ne pristaju, neće da uzmu pare. Osim toga ovdje imaju sve instrumente. Ne može se kod kuće...
Pavel Nikolajevič je i sam shvaćao da se kod kuće ne može liječiti. Sve je ovo govorio samo za svaki slučaj.
Prema dogovoru s glavnim liječnikom onkološkog dispanzera trebalo je da ih cvdje već čeka starija sestra, tačno u dva sata, ispred stepenica niz koje se sada oprezno spuštao bolesnik na štakama. Ali, naravno, starije sestre nije bilo na ugovorenu mjestu i njena sobica kraj stepeništa bila je zaključana.
— Ne može se čovjek ni s kim dogovoriti — bješnjela je Kapitalina Matvejevna. — Zašto samo primaju toliku plaću!
Preko oba ramena Kapitalina Matvejevna imala je ogromno-krzno od dvije srebrne lisice ali je, svejedno, ne skinuvši ih, pošla hodnikom na kojem je pisalo: »U gornjoj odjeći zabranjen ulaz«. Pavel Nikolajevič je ostao u predvorju i čekao. Oprezno, nagnuvši lagano glavu nadesno, opipavao je oteklinu između ključne kosti i čeljusti. Imao je dojam da je u ovo pola sata otkako je posljednji put promatrao oteklinu u ogledalu dok je kod kuće omatao šal, da je u ovo pola sata ona još malko porasla. Pavela Nikolajeviča je uhvatila slabost i htio je sjesti. Ali su klupe bile prljave i još bi morao zamoliti nekakvu seljanku u marami i s prljavom vrećom među nogama da se malko pomakne u stranu. Pavel Nikolajevič je imao osjetljiv nos, i čak izdaleka dopirao je do njega smrdljivi zadah te vreće.
Kada će se samo naučiti naš svijet da putuje s čistim i lijepim koferima! (Uostalom, sada kad je stekao ovaj tumor, i to je već bilo svejedno.)
Rusanov je stajao naslonivši se lagano na izbočinu u zidu^ Mučila ga je vika onog momka i sve ono što su mu gledale oči, sve ono što je osjećao nosom. Izvana se pojavi nekakav seljak noseći u ruci posudu od pola litre s naljepnicom, gotovo punu žute tekućine. Tu je on posudu nosio sasvim otvoreno, gotovo ponosno kao kriglu piva za koju je dugo čekao u repu. Seljak zastade tik pred Pavelom Nikola jevičerri gotovo mu pružajući tu posudu i htjede nešto upitati, ali vidje na njemu kapu od vidrina krzna pa se okrenu i obrati bolesniku na štakama: — Slušaj, mili moj, kamo da ovo odnesem, je li? Čovjek bez noge pokaza mu vrata laboratorija. Pavelu Nikolajeviču se naprosto smučilo. Opet se otvoriše vanjska vrata i uđe sestra u bijelu ogrtaču bez ičega na glavi. Nije baš bila lijepa u licu, jer joj je ono bilo isuviše dugačko. Odmah je opazila Pavela Nikolajeviča, prisjetila se i prišla mu.
— Oprostite — rekla je zadihano, crvena u licu poput boje narumenjenih usnica; toliko se, očito, žurila. — Oprostite, molim vas. Čekate li već dugo? Upravo su donijeli lijekove pa sam ih morala preuzeti.
Pavel Nikolajevič je htio oštro odgovoriti, ali se savladao. Bila mu je drago da bar više ne mora čekati. Došao je i Jura noseći kofer i torbu s hranom; bio je samo u odijelu, bez šešira jer je vozio auto; Jura je bio posve miran samo mu se klatio jedan
čuperak kose.
— Idemo! — povede ih sestra prema svom spremištu kraj stepenica. — Znam, Nizamutdin Bahramovič mi je rekao da ćete vi zadržati svoje rublje i da ste donijeli vlastitu pidžamu, samo posve novu, je li tako?
— Iz trgovine je...
— To mora biti tako, inače bismo je morali dezinficirati, razumijete li? Evo, ovdje ćete se presvući.
Otvorila je furnirska vrata i upalila svjetlo. U sobici kosa stropa nije bilo prozora nego je samo visilo mnogo grafikona iscrtanih raznobojnim olovkama.
Jura je šutke unio kofer, izišao, a Pavel Nikolajevič se počeo presvlačiti. Sestra je nekamo odjurila da u međuvremenu još štogod obavi, a dotle se vratila Kapitalina Matvejevna i obratila joj se:
— Slušajte, što se vi toliko žurite?
— Pa ja ... imam prilično ...
— Kako se zovete?
— Mita.
— Čudno ime. Jeste li Ruskinja?
— Njemica sam ...
— Pustili ste nas da čekamo.
— Oprostite, molim vas. Baš sam sad preuzimala ...
— Znate šta, Mita, htjela bih da nešto upamtite. Moj muž je ugledan čovjek, vrlo cijenjen radnik. Zove se Pavel Nikolajevič.
— Pavel Nikolajevič, dobro, zapamtit ću.
— Znate, on je navikao na njegu i inače, a sad je još i tako ozbiljno bolestan. Ne bi li se moglo urediti da uz njega stalno ¦dežura jedna sestra.
Nemirno i zabrinuto lice Mite postade još zabrinutije. Ona zavrti glavom:
— Mi imamo samo tri stalne dežurne sestre koje paze na šezdeset operiranih bolesnika. I to po danu, a noću su samo dvije.
— E lijepo, vidite! Kad bi čovjek i umirao, vikao, nitko ne bi došao.
— Zašto vi tako mislite? Dolazimo mi svima.
— Ali Pavel Nikolajevič nije »svatko«. Osim toga se vaše sestre izmjenjuju.
— Da, svaka radi dvanaest sati.
— Užasno, kakvo je to bezlično liječenje! ... Mogla bih ja s kćerkom sjedjeti na smjenu! Ili da unajmim stalnu bolničarku za svoj račun — kažu da se i to ne može ... ?
— Mislim da se ne može. Nitko to još nije radio. Osim toga u bolesničkoj sobi nemate gdje postaviti stolicu.
— Bože moj, mogu misliti kakva je to soba! Treba da je još dobro pogledam! Koliko je u njoj ležaja?
— Devet. A dobro je da su ga odmah odredili u sobu ... Novajlije kod nas leže na stepeništu i po hodnicima.
— Slušajte, ja ću ipak tražiti posebnu njegu, vi poznajete osoblje pa ćete to lakše organizirati. Dogovorite se. s nekom sestrom ili bolničarkom da se na Pavela Nikolajeviča pripazi bolje nego što je uobičajeno ... — ona je već otvorila veliku crnu torbicu i izvadila tri novčanice po pedeset rubalja.
Šutljivi sin, koji je nedaleko stajao i kome je na čelo padao plavi čuperak, okrenuo je glavu.
Mita je povukla ruke za leđa.
— Ne, ni govora! Takve nagodbe ...
— Pa ne dajem ja vama! — gurala joj je u njedra novčanice Kapitalina Matvejevna. — Ali kad se to već ne može učiniti u zakonitu obliku... ja samo plaćam za posao! A vas molim da budete ljubazni i predate kome treba!
— Ne, ni govora — govorila je sestra sve hladnije. — Kod nas se tako ne radi.
Vrata su zaškripjela i iz sobice je izišao Pavel Nikolajevič u novoj novcatoj tamnozelenoj pidžami i u toplim kućnim papučama s krznenim porubom. Na njegovoj gotovo ćelavoj glavi stajala je sad posve nova crvena kapica. Ovako, kad je skinuo zimski ogrtač i šal, oteklina na vratu, velika poput šake, činila se još strasnija. Čak i glavu više nije držao uspravno nego ju je malko nakrivio.
Sin je otišao da pokupi u kofer odjeću koju je otac skinuo. Vrativši novac u torbicu, žena je zabrinuto promatrala muža:
— Da se ne smrzneš? Trebalo je donijeti topli kućni ogrtač. Donijet ću ti ga. Evo ti bar rubac — ona ga izvadi iz džepa. — Umotaj se da se ne prehladiš! — Umotana u lisice i u bundu činila se dvostruko snažnijom od muža. — Sad hajde u sobu da se smjestiš. Uzmi hranu, pogledaj malko oko sebe, razmisli šta ti još treba, a ja ću te ovdje pričekati. Sići ćeš i reći mi što želiš, a ja ću ti navečer sve donijeti.
Ona nije gubila glavu i uvijek je na sve uspijevala misliti. Bila mu je prava životna drugarica. Pavel Nikolajevič je zahvalno i patnički pogledao prvo nju, pa onda sina.
— Znači, ti putuješ, Jura?
— Navečer mi odlazi vlak, tata — pristupi mu Jura. On se odnosio prema ocu s puno poštovanja, ali kao i uvijek nekih osjećaja u njemu nije bilo, pa tako ni sada na rastanku s ocem koji ostaje u bolnici. Sve je on primao nekako mlako.
— Dobro, sinko. To je, dakle, tvoje prvo ozbiljno namješte-nje. Treba da odmah uzmeš pravilan ton. Ne smiješ biti popustljiv! Tebe će popustljivost upropastiti! Uvijek imaj na umu da ti nisi Jura Rusanov, obično privatno lice, nego predstavnik za-ko-na, razumiješ li?
Shvaćao to Jura ili ne shvaćao, ali Pavel Nikolajevič sad nije mogao pronaći prikladnijih riječi. Mita se vrpoljila i spremala da ode.
—- Ja ću pričekati s mamom — smiješio se Jura. — Ne moramo se još oprostiti, samo ti hajde, tatice.
— Možete li sami? — zapita Mita.
— Bože moj, čovjek jedva stoji, zar ga vi zbilja ne možete •odvesti do ležaja? I torbu treba ponijeti!
Pavel Nikolajevič tužno pogleda ženu i sina, odbije ruku koju mu je pružila Mita i, uhvativši se čvrsto za ogradu, poče se uspi-njati. Srce mu je jače zakucalo i to ne samo zbog toga što se uspinjao. Išao je uza stepenice kao što se ljudi uspinju na ono, kako se to kaže ... recimo na tribinu na kojoj mu onda odsijeku glavu.
Starija sestra ga je pretekla, protrčala mimo njega noseći mu aktovku, doviknula nešto Mariji i, prije nego što je Pavel Nikolajevič prošao prvi niz stepenica, već je štrcala niza stepenice i na drugoj strani izletjela iz odjela, pokazujući tako Kapitalini Matve-jevni da ovdje baš neće biti mnogo obzira prema njenu mužu.
A Pavel Nikolajevič se polako uspeo na odmorište među stepenicama, široko i dugačko, kakva već jesu u starinskim zgradama. Na tom odmorištu stajala su dva kreveta s bolesnicima a kraj njih čak i noćni ormarići, i to nikome nije smetalo u prolazu. Jedan bolesnik je bio u tešku stanju, posve iscrpljen i primao je kisik.
Nastojeći da ne promatra njegovo beznadno lice, Rusanov se okrenuo i nastavio se uspinjati gledajući preda se. Ali i na kraju drugog niza stepenica nije ga čekala nikakva utjeha. Ondje je stajala sestra Marija. Ni smiješak, ni pozdrav nije se pojavio na njenu opaljenom licu koje je bilo nalik na ikonu. Visoka, mršava i ravna, čekala ga je kao vojnik i odmah je pošla gornjim predvorjem pokazujući mu put. Odavde je vodilo nekoliko vrata i jedino pred njima nisu stajali kreveti s bolesnicima. U kutu bez prozora pod stolnom lampom, koja je očito neprestano gorjela, stajao je sestrin pisaći stol, stolić s ambulantnom kartotekom a kraj njega je visio ormarić s mlječnim staklom i crvenim križem. Marija mu pokaže rukom negdje pokraj tih stolića, pokraj nekog kreveta i reče:
— Drugi kraj prozora.
I već joj se žurilo dalje: to je ta neugodna osobina obične pučke bolnice; ne bi ni zastala, ni progovorila.
Krila sobnih vrata bila su neprestano otvorena, a Pavel Nikola-jevič je svejedno, tek što je prešao prag, osjetio vlažni i teški miris u kome su se djelomično osjećali lijekovi, miris koji je bio strašan za njegov osjetljivi nos.
Ležaji su bili nagurani uza zidove i među njima je bilo toliko prostora za prolaz koliko je dopuštala širina noćnih ormarića. U srednjem prolazu teško bi se dvojica mogla mimoići.
U tom srednjem prolazu stajao je krupan bolesnik širokih ramena u ružičastoj, prugastoj pidžami. Cijeli vrat bio mu je čvrsto omotan zavojima koji su dosizali vrlo visoko, gotovo do resica ušiju. Bijeli obruč zavoja, koji ga je očito stezao, nije mu dopuštao da slobodno okreće tešku glavu obraslu mrkom i gustom kosom. Taj bolesnik je nešto promuklo pričao ostalima koji su ga slušali iz kreveta. Kad uđe Rusanov, on se okrenu prema njemu cijelim tijelom uz koje je bila tijesno priljubljena glava, nemilosrdno ga pogleda i reče:
— Evo još jednog račića.
Pavel Nikolajevič je smatrao da je bolje ne odgovarati na ovako prisan pozdrav. Osjećao je da ga sad motri cijela soba, ali nije htio uzvratiti pogleda tim ljudima koje je slučajno sreo, niti ih je htio pozdraviti. On je samo odmahnuo rukom pokazujući crnom bolesniku da mu se makne s puta. Krupni čovjek propusti Pavela Nikolajeviča i opet se cijelim tijelom i nepomičnom glavom okrenu za njim.
— Slušaj, burazeru, gdje ti imaš rak? — upita on promuklo. Pavela Nikolajeviča, koji je već stigao do svog kreveta, ovo
je pitanje naprosto ošamutilo. Podigao je pogled prema drzniku nastojeći se savladati (ramena su mu ipak zaigrala) i dostojanstveno rekao:
— Nigdje. Ja uopće nemam rak.
Crni bolesnik prošišti i zaključi tako glasno da ga svi u sobi čuju:
— E, baš si ti neka budala! Da nemaš rak, zar bi te ovdje smjestili?
