Dnevnik nihiliste - odlomak
Dorothy Parker Blue(s)
Ljubav je poput žive u ruci.
Otvorite šaku i ona će ostati.
Stisnite je i onda će pobjeći.
Dorothy Parker
Svrha je u konačnosti, kao u zenu. Od početka je to znao, da je bolje da sudi o stvarima, ukoliko ih posmatra iz njihovih završenih, a ne embrionalnih stanja. To je bila njegova lična vizija mudrosti, da stvari sagledava od kraja prema začelu, a ne obrnuto poput većine. Samo svršetak ima svoju neminovnost, oduvijek je to mislio. Zbog toga ga sopstvena sudbina nije pretjerano brinula, mada je znao da se nalazi u onom lomnom stanju kad mu bogovi nisu naklonjeni, slično kao što ni Odiseju nisu bili u godinama lutanja.
Zrenje ce doći samo po sebi, i donijeti mu trenutke smirenja, nutarnjeg, tako potrebnog mira. Ali njegovo drvo je čak odbijalo i da lista. I kad sad posmatra stvari oko sebe, opet ima nagonsku potrebu za izdvajanjem iz cjeline. Potrebu za samoočuvanjem. Glasna muzika dok trešti, i svi dok su oko njega u stanju naprasnog somnambulnog aktivizma, on melanholčcno rovari mislima po svojoj utrobi. Empatična sila, kao neko zlovoljno pagansko biće povlači ga nadolje, u same ambise duha. Osjeća kako mu pulsira krvotok, osjeća da treba ustati i otići iz meteža kojem ne pripada, tako stranog njegovom kodeksu. Osjeća kinjenje prećutno, koje ga ovija već godinama, kao samrtna košuljica, oko koje kruži demonski smijeh. No, nešto ga tjera da ostane u buci, u posmatranju likova ljudi okolo za koje je mislio, da nisu ni zakoračili preko prvog stepenika sopstva. Osjeća kiselinu u ustima, i obamrlost u udovima. Nemoć riječi i svu njihovu neizrecivost. I opet ta potreba za sumatraizmom ga odvlači od kakofonične zbilje. Uvijek je važio za čudaka. Kako da objasni svijetu da je moguća komunikacija u nekom uzvišenijem ozračju.
Već se oglašava jutro, otkrivajući svoje bezbojne prosjeve, punktirajući nebo bijelim, fotonskim tačkama. U sobi u kojoj se događa žurka je hladno, osjeća kako se hladnoća uvlači u zglobove. Njegova tibetanska jakna ostaće njegov jedini zaštitnik. I crnka, upadljivo našminkana, koja spava pored njega sa raskrečenim nogama, opuštena kao da je u džakuziju. Ipak ta lakokrila bludnica, nije njegova muza, ostao je nijem, na njena moljakanja da izađu u mrak. Hun u njemu ostao je doslijedan sebi i ove noći, ostavši izdvojen i sam kao vuk iz stepe. Ima 27 godina, i još uvijek ga slama ono što dolazi poslije naivne radosti, poslije svega. Ono što donese tamni zastor razočarenja. Čini mu se da je sve što je mogao propustio u životu, bezvoljno. Odričući se čak i onih stvari koje je mogao ispuniti sa lakoćom. On, dijete propalog braka, kojem je tako nedostajala ruka spasa. Blagi dodir nebeskog krila. Mir košnice. Toplina koja grije iznutar, a ne izvana.
Ovih trenutaka, sjeća se djetinjih želja, šta je sve zamišljao da bi mogao postati, a ovako je tek pajac iz predgrađa, hodajući abortus, u koji ga pretvara sluzavi grad. Uvježbao je već umjetnost odricanja, i teško da će prispjeti u toliko željeno stanje satorija. Sodoma i Gomora je ovaj svijet, ogrezao u mozaiku malih zločinstava, kojeg je stvorio Sioranov Demijurg. Volio je tog disidenta, nije mu bio uzor, nego više kao učitelj odrastanja, umjesto oca koji je u tom trenutku šetao ko zna kojim izohipsama, neobaviješten o sinovljevom životu, nezabrinut za genetski kod koji je upisao u ćelije njegovog tijela. Majka koja počiva pod nadgrobnim stručkovima magnolija smiješi se kao Astarta, i odmahuje rukom sa onog svijeta. Ili je to samo odsječak stvarnosti koju proizvodi Burbon u njegovoj utrobi. Moguća igra podsvijesti. Postojanje samo jeste negacija prošlosti, a odzivi uspomenama vraćaju slike koje hrane crnu zuč, isijavajući Crno Sunce koje je vidljivo svakog podneva. Mijenjao bi se za Pegaza sad, okrilaćenje je jedini izlaz iz sfumatičnih labirinata, kojima luta kao Ahasfer. Za malog leptira koji jezdi floričnim poljima. Svetiji nego sva biblijska svita.
Dorothy Parker Blue dopire iz zvučnika, od Real Tuesday Weld-a. Čini mu se da ce šiznuti, da nostalgični zvuci pjesme probijaju sve njegove membrane. Tvrđavu koju godinama gradi, a koja se urušava pri svakoj labilnijoj situaciji. Koja bi očvrsnula jedino kad bi se pojavila ta ezoterična nimfa, iz beskrajnog plavetnila i povela ga daleko odavde, izlazeći iz prostora kojeg mogu dosegnuti samo volšebni protejski predjeli spisateljske mašte. Otvara li to Vrata percepcije, ili su to samo spleenovi, lažni sjaj Bodelerovih Vještačkih Rajeva, simulakrumi o kojima je pričao Bodrijar. U kalu je sobe i dalje. Mori ga umor kao bubonska kuga. Ispunjavanje želja drugima. Oduvijek je to činio. Možda je to bila njegova anđeoska uloga. Androgini Tiresija je bio u pravu. Ljudima ne možeš pričati u odgonetkama. Moraju sve spoznati kroz trud, krv, suze i znoj, marksisticku matricu radnika-robova, kao u Matriksu. Upaliće poslijednji Gaulosies za noćas, i izaći u dan sa zvukom pjesme koja ga tjera van, jer je ne može slušati u zatvorenom prostoru, tu pjesmu što stvara klaustrofobični momenat:
Dorothy Parker always knew
What it felt like being you
Dorothy Parker always knew
What you say and what you do
Dorothy Parker got you through
(got you through)
The poetic, the feeling blue
Dorothy Parker made you feel
like
someone
Dorothy Parker found the truth
The alchemy of ink and booze
Dorothy Parker let you loose
Into the world beyond your books
Dorothy Parker lost the plot
Ran out of words, but so what
Dorothy Parker made you feel
like
someone
Plašio se koliko mu je bila bliska priroda te žene, čudan satirični obol, satirska igra sa svijetom koji zapravo počiva okovan u rešetke predrasuda. Olako potrošena noć, u svinjeraju klimakteričnog Beograda što još zijeva dok se provlači kao avet pustim ulicama. Uvijek je volio te jutarnje šetnje, hranjenje prvih apostola dana, sparušene golubove kojima nije potrebna nada vec samo mrvice za puko preživljavanje. Jedini saborac ovog jutra mu je tronogi haski koji ga prati niz Konjarnik, ali koji gubi bitku kao u Zenonovoj aporiji. Njega, golfsku lopticu, koju je ovdje dobacio neki jebeni mozak sa nekog Sirijusa A. Ponosan na sebe, kao monah koji je odbjegao grijehu. Odmičući od stana, koji je poraz vulve što ga je te noći očajnički trebala. Prenebregnuvši je lucidnom nezainteresovanošću, što ju je na kraju krajeva i privukla njemu, koji nije bio dio duvačkog orkestra i gomile. Smrdio je na nikotin, umoran, trudeći se da ostane nezapažen od taksista koji su čitali prve novinske članke, vjerovatno masnim prstima. Smijući se u sebi, dok se upoređivao sa Orfejem, ne osvrćući se za Euridikom koja je ostala usnula u fotelji stana, u kojem je i pored svog luksuza, osjetio patnju, njegovih nekadašnjih stanara, cvjetove raka koji su im rasli u grudima. Mogao je to da namiriše, imao je taj dar, koji ga je tako odvajao od drugih. Svanjivao je dan, a on je imao potrebu za snom.
Radomir D. Mitrić
Dorothy Parker Blue(s)
Ljubav je poput žive u ruci.
Otvorite šaku i ona će ostati.
Stisnite je i onda će pobjeći.
Dorothy Parker
Svrha je u konačnosti, kao u zenu. Od početka je to znao, da je bolje da sudi o stvarima, ukoliko ih posmatra iz njihovih završenih, a ne embrionalnih stanja. To je bila njegova lična vizija mudrosti, da stvari sagledava od kraja prema začelu, a ne obrnuto poput većine. Samo svršetak ima svoju neminovnost, oduvijek je to mislio. Zbog toga ga sopstvena sudbina nije pretjerano brinula, mada je znao da se nalazi u onom lomnom stanju kad mu bogovi nisu naklonjeni, slično kao što ni Odiseju nisu bili u godinama lutanja.
Zrenje ce doći samo po sebi, i donijeti mu trenutke smirenja, nutarnjeg, tako potrebnog mira. Ali njegovo drvo je čak odbijalo i da lista. I kad sad posmatra stvari oko sebe, opet ima nagonsku potrebu za izdvajanjem iz cjeline. Potrebu za samoočuvanjem. Glasna muzika dok trešti, i svi dok su oko njega u stanju naprasnog somnambulnog aktivizma, on melanholčcno rovari mislima po svojoj utrobi. Empatična sila, kao neko zlovoljno pagansko biće povlači ga nadolje, u same ambise duha. Osjeća kako mu pulsira krvotok, osjeća da treba ustati i otići iz meteža kojem ne pripada, tako stranog njegovom kodeksu. Osjeća kinjenje prećutno, koje ga ovija već godinama, kao samrtna košuljica, oko koje kruži demonski smijeh. No, nešto ga tjera da ostane u buci, u posmatranju likova ljudi okolo za koje je mislio, da nisu ni zakoračili preko prvog stepenika sopstva. Osjeća kiselinu u ustima, i obamrlost u udovima. Nemoć riječi i svu njihovu neizrecivost. I opet ta potreba za sumatraizmom ga odvlači od kakofonične zbilje. Uvijek je važio za čudaka. Kako da objasni svijetu da je moguća komunikacija u nekom uzvišenijem ozračju.
Već se oglašava jutro, otkrivajući svoje bezbojne prosjeve, punktirajući nebo bijelim, fotonskim tačkama. U sobi u kojoj se događa žurka je hladno, osjeća kako se hladnoća uvlači u zglobove. Njegova tibetanska jakna ostaće njegov jedini zaštitnik. I crnka, upadljivo našminkana, koja spava pored njega sa raskrečenim nogama, opuštena kao da je u džakuziju. Ipak ta lakokrila bludnica, nije njegova muza, ostao je nijem, na njena moljakanja da izađu u mrak. Hun u njemu ostao je doslijedan sebi i ove noći, ostavši izdvojen i sam kao vuk iz stepe. Ima 27 godina, i još uvijek ga slama ono što dolazi poslije naivne radosti, poslije svega. Ono što donese tamni zastor razočarenja. Čini mu se da je sve što je mogao propustio u životu, bezvoljno. Odričući se čak i onih stvari koje je mogao ispuniti sa lakoćom. On, dijete propalog braka, kojem je tako nedostajala ruka spasa. Blagi dodir nebeskog krila. Mir košnice. Toplina koja grije iznutar, a ne izvana.
Ovih trenutaka, sjeća se djetinjih želja, šta je sve zamišljao da bi mogao postati, a ovako je tek pajac iz predgrađa, hodajući abortus, u koji ga pretvara sluzavi grad. Uvježbao je već umjetnost odricanja, i teško da će prispjeti u toliko željeno stanje satorija. Sodoma i Gomora je ovaj svijet, ogrezao u mozaiku malih zločinstava, kojeg je stvorio Sioranov Demijurg. Volio je tog disidenta, nije mu bio uzor, nego više kao učitelj odrastanja, umjesto oca koji je u tom trenutku šetao ko zna kojim izohipsama, neobaviješten o sinovljevom životu, nezabrinut za genetski kod koji je upisao u ćelije njegovog tijela. Majka koja počiva pod nadgrobnim stručkovima magnolija smiješi se kao Astarta, i odmahuje rukom sa onog svijeta. Ili je to samo odsječak stvarnosti koju proizvodi Burbon u njegovoj utrobi. Moguća igra podsvijesti. Postojanje samo jeste negacija prošlosti, a odzivi uspomenama vraćaju slike koje hrane crnu zuč, isijavajući Crno Sunce koje je vidljivo svakog podneva. Mijenjao bi se za Pegaza sad, okrilaćenje je jedini izlaz iz sfumatičnih labirinata, kojima luta kao Ahasfer. Za malog leptira koji jezdi floričnim poljima. Svetiji nego sva biblijska svita.
Dorothy Parker Blue dopire iz zvučnika, od Real Tuesday Weld-a. Čini mu se da ce šiznuti, da nostalgični zvuci pjesme probijaju sve njegove membrane. Tvrđavu koju godinama gradi, a koja se urušava pri svakoj labilnijoj situaciji. Koja bi očvrsnula jedino kad bi se pojavila ta ezoterična nimfa, iz beskrajnog plavetnila i povela ga daleko odavde, izlazeći iz prostora kojeg mogu dosegnuti samo volšebni protejski predjeli spisateljske mašte. Otvara li to Vrata percepcije, ili su to samo spleenovi, lažni sjaj Bodelerovih Vještačkih Rajeva, simulakrumi o kojima je pričao Bodrijar. U kalu je sobe i dalje. Mori ga umor kao bubonska kuga. Ispunjavanje želja drugima. Oduvijek je to činio. Možda je to bila njegova anđeoska uloga. Androgini Tiresija je bio u pravu. Ljudima ne možeš pričati u odgonetkama. Moraju sve spoznati kroz trud, krv, suze i znoj, marksisticku matricu radnika-robova, kao u Matriksu. Upaliće poslijednji Gaulosies za noćas, i izaći u dan sa zvukom pjesme koja ga tjera van, jer je ne može slušati u zatvorenom prostoru, tu pjesmu što stvara klaustrofobični momenat:
Dorothy Parker always knew
What it felt like being you
Dorothy Parker always knew
What you say and what you do
Dorothy Parker got you through
(got you through)
The poetic, the feeling blue
Dorothy Parker made you feel
like
someone
Dorothy Parker found the truth
The alchemy of ink and booze
Dorothy Parker let you loose
Into the world beyond your books
Dorothy Parker lost the plot
Ran out of words, but so what
Dorothy Parker made you feel
like
someone
Plašio se koliko mu je bila bliska priroda te žene, čudan satirični obol, satirska igra sa svijetom koji zapravo počiva okovan u rešetke predrasuda. Olako potrošena noć, u svinjeraju klimakteričnog Beograda što još zijeva dok se provlači kao avet pustim ulicama. Uvijek je volio te jutarnje šetnje, hranjenje prvih apostola dana, sparušene golubove kojima nije potrebna nada vec samo mrvice za puko preživljavanje. Jedini saborac ovog jutra mu je tronogi haski koji ga prati niz Konjarnik, ali koji gubi bitku kao u Zenonovoj aporiji. Njega, golfsku lopticu, koju je ovdje dobacio neki jebeni mozak sa nekog Sirijusa A. Ponosan na sebe, kao monah koji je odbjegao grijehu. Odmičući od stana, koji je poraz vulve što ga je te noći očajnički trebala. Prenebregnuvši je lucidnom nezainteresovanošću, što ju je na kraju krajeva i privukla njemu, koji nije bio dio duvačkog orkestra i gomile. Smrdio je na nikotin, umoran, trudeći se da ostane nezapažen od taksista koji su čitali prve novinske članke, vjerovatno masnim prstima. Smijući se u sebi, dok se upoređivao sa Orfejem, ne osvrćući se za Euridikom koja je ostala usnula u fotelji stana, u kojem je i pored svog luksuza, osjetio patnju, njegovih nekadašnjih stanara, cvjetove raka koji su im rasli u grudima. Mogao je to da namiriše, imao je taj dar, koji ga je tako odvajao od drugih. Svanjivao je dan, a on je imao potrebu za snom.
Radomir D. Mitrić
