Plava Predavanja, Miodrag Živanović

Plava predavanja


* * *


Kako se dobija plava boja? Nikako.
To je osnovna boja.


* * *

Da li je umjetnost spasenje filozofije? Ili bijeg od svih onih protivurječja i one nepreboli što ih filozofija nosi sobom i u sebi. Heidegger govori da je evropska metafizika, zapravo, zaborav bitka. Karl Loewith upozorava da se tu istovremeno radi i o zaboravu prirode kao physis: neopravdano smo reducirali cijeli svijet samo na ljudski svijet samo na ljudski svijet, naglašava Loewith. Karl Jaspers opominje da nije moguća egzistencija istine u okviru sistema što ga je proizvela evropska metafizika. Ili, da pomenem sasvim transparentni iskaz Petera Sloterdijka: Sve što bi danas imal osnage da razriješi taj čvor i samo je dio tog čvora. Ono što se danas naziva racionalnošću, do najdublje srži je kompromitovano onim što možemo spoznati kao misaonu formu podivljalog principa samoodržanja (Kritika ciničnog uma).
Kao da se više ništa ne razvija i kao da se više ništa ne događa. Bar što se filozofije tiče. Možda je to znao još i Hegel, a sasvim izvjesno to je znao Nietzsche. Uostalom, sam Heidegger je priznao da je, prije svega, Nietszcheova misao označila kraj filozofije u poznatom nam značenju.


* * *


J. F. Lyotard će, u sasvim drugom kontekstu, reći da sva ishodišta Moderne, treba odbaciti. No, ostaje pitanje, da li je takvo nešto uopšte moguće? Možemo li se tek tako jednostavno, otkačiti od onoga za šta smo stoljećima bili vezani i što smo, uostalom, stoljećima i proizvodili= Ne činimo li time i otklon od nas samih? Od onoga po čemu smo, recimo, povijesna, društvena i svaka druga bića?
Čini mi se da je naše stoljetno prebivanje i djelanje u povijesti, dovelo do toga da je i povijest počela prebivati i djelovati u nama. Kao da je ono vanjsko postalo, na jedan bitan način, unutarnje. Kao da se povijest urušila u subjekt.
Ovo previše liči na Hegela. Normalno.



* * *


Sve mi nešto govori da ću ponovno čitati i Gabriela Marcela. Da ću o njemu ponovno i govoriti. U središtu života, po Marcelu, nalazi se ono neiscrpno konkretno. Spoznaja tog konkretnog nije moguća putem ratia ili korištenjem metodologije znanosti. Na gotovo mističan način, prava spoznaja otkriva nam se tek onda kada spoznajemo onim što je u nama samima, dakle, unutra, apsolutno nedirnutim.
Inverzija Cusanusa, nedodirljivim dodirnuti nešto.


* * *

Jezik treba iskušavati. Tu, skoro, iščitavao sam neke moje davno objavljene spise. Čini mi se sada, da je tamo bilo previše dugih rečenica, previše objašnjavanja. Prosto se začudim, I u tom čuđenju, počnem se pitati, otkuda ta (pre)opširnost i otkuda ta nerazumljivost rečenica koju sama (pre)opširnost nužno proizvodi?
Neki mogući odgovori: htihenje za pro-svjetljavanjem ili raz-svjetljavanjem problema o kojem se govori, težnja da se bude na tzv. znanstvenom nivou o čemu, tako sam vjerovao, ponajprije treba svjedočiti upotreba glomazne aparature, zatim, sujetna namjera da se o svemu sve kaže...
Ali, mislim da je ključni uzrok (pre)opširnosti i nerazumljivosti kazivanja, u nepoznavanju i nerazumijevanja problema o kojem se kazuje.
O onome što se zna, govori se sasvim jasno. I kratko.
Ili se ćuti.


Miodrag Živanović