Iz Budinog dnevnika, Radomir D. Mitrić

Iz Buddhinog dnevnika



Pamti svijet kao poslijednji
bezvučni dan, u kojem će leptirova
krila tvoga tijela imati težinu
tmurna neba, pamti ga kao rijeku
u kojoj si se prvi put ogledao,
još ne razumijevajući poruku
neizgovorljivog, pamti svijet
u tišini, dok pričaš na sudbinskom
jeziku, budan iznutra, kao primjer
iskonske radosti, pamti, i nikad se
ne osvrći unatrag, da bi prošlost
ostala u dogođenom, u jedino mogućem,
utoliko bliža zbog prividne daljine.
Duša je larva koja osjeća strujanje
oba svijeta, i ako je zaboraviš na
trenutak, zaboravićeš na sebe, sadhu,
jer sve promiče sporo, a kosmos
nije veći od zjenice oka,
ako naučiš da mu udahneš suštinu.
Mirišu makova polja, u cvjetnoj čaški
svijet se skrio od oble praznine.
Ne postoji dan niti noć izvan tebe,
putniče u vodenoj kapi, u zemnoj posudi,
u svjetlosnoj zraci, ako kreneš što dalje,
doći ćeš bliže sebi, bliže duhu izvan
kojeg ničeg nema. I budi kao ptica
u logu. Smiren. Kao pepeo.

Radomir D. Mitrić

Mornarski Tango, Connectum, Sarajevo, 2010.