Mislila sam: traže pravo bahanatkinja,
muza, pretencioznih žena oratorica i diskutantkinja.
Ali preda mnom su se rastvorili krovovi kuća
i spazih izmučena lica pognuta nad loncima u kojima ključa i dimi se,
a ruke su istegnute od svakodnevnog nošenja,
oči otupjele od umora,
glave ispražnjene od bilo kakvih misli
ili ispunjene glupim beznačajnostima.
Ugledala sam mlade majke što ljuljuškaju uplakana čeda
u sumorna praskozorja,
spazila sam svoje sestre u tišini i očaju.
Ne one koje lijepe i nježne poput cvjetova
vuku za sobom povjesmo obožavanja,
niti one koje su, obdarene dramom sreće, stjecajem Okolnosti i Talentom,
čudom osvojile ključeve za mjesta na kojima je ženama pristup zabranjen.
Mislim na one što se jedva potpisati znadu,
ili na one koje se bez riječi pritužbe odriču svojih sposobnosti
ili na te što krijući prezir prema malodušnosti izabranika svojih
pomažu da im se podižu oltari.
Mislim na te koje, šibane i udarane,
žive u vječitom strahu, s djecom što ih vuku za suknje.
Na rospije raščupanih kosa
što trude se osigurati sebi bolje mjesto, vriskom,
psovkama ili histeričnim plačem.
Na izabranice čiji život protječe
između frizera i tezgi prepunih blistavih drangulija,
na surove majke koje vode svoju djecu u crkvu
i na natuštene radnice koje se vraćaju iz tvornica u Lionu i Lođi.
Mislim na žene koje kopaju krumpire na poljima,
ogrezle u blatu i galebi, hraneći stoku,
noseći vodu u vedrima
i skupljajući pamuk bolnim dlanovima,
jer sve to i dalje traje kao i prije stotine godina.
I na one mlade, prekaljene i energične,
Koje pišu uzorne rasprave izazivajući divljenje svojih ljubavnika
i čitatelja, ali čak i ako dostignu izvjesnu slavu,
dobijaju samo onoliko koliko pripada njihovom spolu.
Mislim na mlade prostitutke i…
na ludakinje po ulicama,
na djevojčice koje su silovali njihovi poočimi
ili manijaci što skrivaju pogled,
na tajnice na koje svaki šef polaže pravo
i na sve lošije od muškaraca nagrađivane žene svijeta
u tvornicama, uredima i na sveučilištima.
I mislim i na one koje, kad dostignu mjesto ili položaj,
postaju napast za svoje potčinjene i strašilo za kolege
oponašajući tako bezočnost svojih muževa i očeva,
budući ih razdire sujeta i netolerancija.
Mislim o vama, sestre, o vašoj bespomoćnosti i…
o slabosti i nevjerojatnoj snazi.
Mislim o vašoj ljepoti i mladosti,
o nježnom pokretu vaših dlanova,
o vašoj upornosti, borbenosti i žudnji da sve imate odjednom,
o šaputanjima na uho i povjeravanjima mladim prijateljicama
koje vas slušaju raširenih zjenica.
O, slatke Dijane, ljubomorne Lukrecije,
ponosite Junone, i ti, zahvalna Venero u bijeloj halji,
osvetoljubava Judito i ponosna Ester,
gospođice glupe i gospođice pametne, vi koje na uzici čekate
da dođe voljeni. I ti, sveta Terezo Aviljska,
i ti, sveta Katarino, koja goriš na mističnoj vatri,
svete djevice sred ljiljana i ruža,
razbaštinjene udovice, usamljene čudakinje,
starice, koje ubijaju divlji mladići,
vještice i čarobnice, Evo Liltih,
ukrotiteljske i žrtve,
muški emancipirane Čarape Nebeske,
vojakinje, bojovnice, kurirke, zatvorenice,
nositeljice patosa, smiješnosti, patnje,
obespravljene i ponekad vrlo podatne izrugivanju.
Lament, Lament nad cijelom polovicom čovječanstva!
I hihot vraga što se, u zmijsku kožu odjeven,
izruguje svemu tomu, premda je nogom čiste Djevice pritisnut.
Julija Hartvig
Prevela: Marina Trumić
