Noćno putovanje, Valerij Brjusov

Noćno putovanje


Epizoda






- Ti se hvališeš naprazno - rekao mi je Vrag - pokazat ću ti svjetove, kojih ti ne bi mogao ni zamisliti. Gledaj: vidiš li onu zvijezdu u zviježđu Oriona?
Pogledao sam tamo kamo mi je on pokazivao dugom i ljuskavom pandžom. Vrag je drugom rukom podigao teški zastor na prozoru. Nebo mi se učinilo nalik crnom bezdanu, raširenih nogu.
- Oko te zvijezde - produžio je Vrag - okreće se sto četrdeset većih planeta, ne računajući asteroide. Sada ćemo otići na jedan od njih, koji je velik kao vaša zelena Zemlja.
- A koliko dugo ćemo putovati? – upitao sam nasmiješen.
Vrag me je pogledao, također nasmiješen, rijetka brada mu se zatresla, i on mi je odgovorio:
- Naravno, mi bismo letjeli milijune godina, ako bismo htjeli proći kroz sve točke između zemlje i te zvijezde. No mi ćemo ih izbjeći. Daj mi ruku.
Toga dana Vrag je bio odjeven u široki španjolski ogrtač, i njegovo lice je bilo nalik licu Don Juana iz opere, no, iz čudnog smisla za humor, on je sačuvao dlakave ruke i kukaste prste, kao u duha Tame na jednoj Dührerovoj graviri[1]. Ja sam se zgranuo od doira tih grubih ruku. A Vrag mi se zahihotao u lice i gurnuo me ispred sebe, kao da me ubacio u neki pomamni ples.
U času mi se zavrtjelo u glavi, onda kad je od moga suputnika zamirisalo prema meni jakim, no neugodnim mirisima. Istog časa Vrag mi je ispustio ruku. Mi smo već bili na tlu. Bili na meni nekom nepoznatom svijetu.
Nebo nad nama je bilo duginih boja. Ono kao da se svakog časa punilo bakrenim munjama, bojom koja je zatim prelazila u sve boje spektra. Činilo mi se da je cijeli kozmos - jedan gigantski vatromet ili jedan neprekidni požar.
- Ne boj se – rekao mi je Vrag, hihoćući se. – Tim više se ne boj što sada nemaš svojih tjelesnih organa. To nije zato što bi mi bilo teško prenijeti ovamo tvoj zemaljski sastav – meni bi to bilo vrlo lako, kao izbaciti te iz kuće. No tvoji tjelesni organi ne bi bili prikladni za atmosferu u ovom svijetu. Eto zašto sam odlučio prenijeti ovdje tvoj astralni lik. A tvoje tijelo, kao trup, leži na podu u tvojoj sobi, od koje nas dijeli toliko mnogo milja, koliko ti ne možeš ni predočiti.
Ogledao sam se oko sebe.
Svo tlo oko nas bilo je obraslo rastinjem. No ono se tiho micalo. To su bila narančasta stabla, debljine ljudske ruke, pričvršćeno korijenjem za tlo - s uskim, jedva razvijenim, ljuskama, nalik listovima, no s velikim okruglim kapama, zakačenih za njih kao čašica nekog cvijeta. Ta je čašica bila spletena, također jedva razvijenim, laticama, među kojima na mjestu, gdje je moguće bilo očekivati prašnik, mutno odražavalo svjetla nešto nalik očima. I more tih narančastih, dugih, okatih stabala se sporo izvijalo, protezalo, savijalo i opuštalo, talasalo kao na vjetru kojeg nisam osjećao.
- Oni nas ne vide – rekao mi je Vrag. - Idemo.
Lako smo poletjeli zrakom. Lik mojega suputnika bio je sad drugačiji: on je bio nalik predodžbi o prekrasnom Luciferu, i nad njegovim likom palog anđela slabo je svijetlio vijenac blijedih dijamanta. Živo rastinje se drhtavo izvijalo pod nama, nejasno očutjevši vijorenje naših astralnih tijela.
Bila je već večer, i jarko-crveni disk sunca ležao je na obzorju, sjajući zasljepljujućim svjetlom, prelivavši se u svim duginim bojama, u sporo smrkavajući vidokrug. Potom je vatreni krug nestao iza crte krugozora, i u nebu se pojavio novi ples svih boja i svih prelijeva, pijana igra svjetlucajućih, raznobojnih, preobražujućih kameleona i daždevnjaka. Malo kasnije pojavila su se na nebu četiri mjeseca: plavi, zeleni, žuti i ljubičasti i njihova svjetla, su se isprepletala, pružajući potoke mirnoga svjetla kroz sve vatrenije odbljeske dana.
Zamjetivši da sam zanijet slikama s neba, Vrag mi je rekao samozadovoljno:
- Ipak si izbezumljen dovolьno. Cosi ti circonfulse luce viva[2], kako je govorio vaš pjesnik. No, pogledaj dolje: tamo je nastupilo vrijeme ljubavi.
Pogledao sam ne zamjetivši izmjenu u navodu iz "Raja", i doista sam spustio pogled. Obuzeti strašću, živa stabla sad su se uvlačili jedno u drugo, sjedinjavali se u grupi po tri, i oči su im pod magičnim svjetlom četiri raznobojna mjeseca oživjele i bljesnule vatrom požude. Vidio sam kako se rastinje, zapleteno vrpcama svojih stabala podiže uvis, kao koplja, približavaju čašice svojih cvjetova, kao zmaj na žezlu Hermesa svoju glavu[3]. Vidio sam kako se potom tri čašice povezale, kako su im oči podrhtavaju mutnom vlagom, kako im se latice spajaju u jedan bezoblični buket. Produžili smo lagano letjeti iznad nakostriješenog tla, i ja sam upitao svoga suputnika:
- Zašto se oni sjedinjuju utroje?
Vrag mi je odgovorio prezrivo:
- Ti, kao čovjek, misliš da mogu postojati samo dva spola. U ovom svijetu ih je tri, no ja znam druge svjetove, gdje ih ima sedamnaest i takvih, gdje ih je nekoliko tisuća. No ja te neću povesti u na te planete da ne bih zadao tvom jadnom zemaljskom razumu prevelik napor.
Tada su sjedinjena stabla ustala pod nama, kao čelična pruća i ustremili svoje oštrice ravno u nebo; k stablima su tijesno prionuli njihovi listovi-čašice, a između stabala, u korijenu, se otkrilo tlo, ispucalo, suho, kao koža oronulog vodenkonja.
Opet sam Vragu postavio pitanje:
- Zar na ovom planetu nema vode?
Vrag je kimnuo nemarno i odgovorio:
- Ovdje je vodik.
Više nisam htio niđta pitati, i mi smo produžili šuteći letjeti, okruživši kuglu planeta, koji je sav bio toliko pljosnat, kao kokošije jaje, i beznadno jednoličan, bez planina i dolina, bez rijeka i mora. Neko vrijeme opet sam se divio slici zvjezdane noći, promatrao drugu, grupu zvijezda koja se sa Zemlje ne može vidjeti, bijelim pjegama prošarano modro-zeleno-žuto-narančasto nebo. Potom sam opet pogledao rastinje i uvidio da su im se ljubavni drhtaji okončali. Oslabljena stabla su se brzo raspletala i jedno za drugim padali ničice, iznemogla, nemoćna. Skoro cijelo tlo pod nama je bilo iznova prekriveno bezobličnom gomilom umrtvljenog, oronulog rastinja, s ružno isprepletenim čašicama cvjetova, koje je besmisleno i tupo gledao neki nevidljivi, zadržani pogled.
Zadrhtavši, rekao sam Vragu:
- Čuj, meni je ovdje dosadno. Obećao si mi pokazati svjetove koje ne mogu ni zamisliti. Budi uvjeren da su Flamarion i Wells[4] zamislili svjetove mnogo čudesnije. Mislio sam da ćeš me povesti u predjele duhovnog svijeta i vatre, gdje su osjećaji i poimanja milijun puta složeniji i tankoćutniji od mojih; mislio sam da ćeš me povesti u neke druge kozmose, gdje svi predmeti imaju neke druge odlike, ili u kozmose nekog drugog vremena, gdje će se osim prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ukazati i nešto četvrto. A ti, u svoj neizmjernosti postojanja, nisi našao ništa bolje nego pokazati mi vatromet, koji je moguće sasvim postići kinematografijom, blud cvjetova - nešto, od čega mi je muka. Znaš, tvoj stariji brat, Mefistofel, je bio kudikamo domišljatiji.
Strašnim ognjem je raspalio Vrag, i gnjevnim glasom zavikao na mene iz same dubine svojega bića:
- Jadni crve! Ti si zaboravio kako je Faust pao ničice na pod kada mu se javio Duh Zemlje[5], ili kako je Semela bila pretvorena u pepeo, ugledavši Zeusa[6]? Hoćeš da i ti tako prođeš?
No ja, ispruživši svoje astralne ruke s dlanovima gore, mirno sam načinio formulu za istjerivanje vragova slavnoga Ciprijana[7], i u taj pak čas lik Lucifera se iskrivio i sav se izobličio, kao u napuklom zrcalu, i naglo, kao leteći bolid, stropoštao se moj suputnik u ognjeni bezdan. Moje biće je istovremeno s time, zadobilo strašni udar, kao da me streslo tisuće jakih električnih baterija, i ja sam se našao kako sjedim na podu, u svojoj sobi, podno pisaćeg stola.
Ništa se nije bilo promijenilo oko mene, no zastor pred prozorom je bio pokidan, a u prozoru se jedno staklo razbiдo u komadiće: naravno, od trzaja pri mome padu, zato što astralno tijelo, prolazeći kroz tvrde predmete, ne mijenja njihova fizička stanja.
1908.



[1] Gravira "Konjanik, smrt i Vrag" (1513) Аlbrechta Dührеrа (1471 - 1528).
[2] Dante: "Cosi mi cir-confulse luce viva" (Rаj, XXX, 49) - "Tako me je оbasjalo jarko svcjеtlo". Vrag, samоvoljno ispravlja u Danteovom tekstu "mеne" nа "tebe". (prev.).
[3] Jedan od simbola grčkog boga Hеrmesa - žezlo glasnika, на čijem su kraju spletene dvije zmije. U ovom se slučaju podrazumjeva lik Hеrmesa Trismegista, višeg autoriteta u оblasti okultizma. (prev.)

[4] Camile Flamarion (1842 - 1925) - francuski astronom, filozof i pisac; njеgоve znanstvenо-popularne и znаnstvenо-fantastične knjige kao i Georgea Herberta Wellsa, bili su lektira Brjusova. (prev.).

[5] Misli se na prizor Goetheovog "Fausta" (Prvi dio, "Nоć") (prev.).

[6] Prema grčkoj mitologiji Semela je kćer Kadma, маjka boga Dionisa kojeg je dobila sa Zeusom. Ona je zamolila Zeusa, da joj se prikaže u svoj svojoj vеličini. Kadа joj se оn približio s munjama i gromovima, plamen je zahvatio Semelu i njezin dom. (prev.).

[7] Sv. Ciprijan (окo 200 - 258) - Kartagenski episkop, аutor mnogih bogoslovnih djela. (prev.).



Valerij Brjusov

Prevod Žarka Milenića

Izvornik: mladi-fantasti.blogspot.com