Poesis Aeterna, Euđenio Montale



Verboten


Kažu da u Kafkinoj gramatici
nema budućeg vremena. Ovo razotkri
neko ko ostade nepoznat, iz jakih razloga.
Taj se uistinu uplašio vidljivih
ili naprosto piromanskih posljedica
svoje genijalne namjere. A Kafka sam,
vrana zlobe, bio bi na lomači
s glavom i djelima, odista
u većoj mjeri neprodatim.


Na najvišem stubu

(Džamija u Damasku)


Moraće se popeti gore,
Hristos-Sudija,
da bi obznanio sopstvenu riječ.
Niz sedam kamenih žalova
uniženja biće gavranova, grmuša,
koprive i suncokreta.

Ali u onom predvečerju na vrhu bješe ti:
mračna, povijenih krila, skrhanih
mrazevima Antilibana; pritom se
bljesak tvoj preobražavao u crnu imelu
dijademe šikara. Stub samo tebi
sricaše Zakon.


Mimikrija božanstva


Govore i to
da se zemna božanstva sve rjeđe
susretnuti mogu među nama.
Mnogi sa sumnjom pristupaju
njihovom postojanju na onom svijetu.
Govore
da na ovom svijetu ili na nebu
postoji samo jedno ili nijedno;
vjeruju
da su svi drevni mudraci bili lunatici,
robovi nekih čini kada umišljahu
da ih neko prerušeno božanstvo
posjećuje.

Ja, pak, kažem
da sam besmrtne, nevidne oku drugih
i nesvjesne, možda,
sopstvenih prednosti,
bogove u porhetu i s torbom za hljeb,
sveštenice u gabardenu i u sandalama,
zamišljene pitije u dimu silne vatre šišarki,
divinska priviđenja, ne nestvarno opipljiva,
nikad dotaknuta,
vidio nekoliko puta,
ali bijah prespor da ih pokušam
razotkriti.
Govore
da bogovi ne silaze među ljude,
da tvorac ne skače padobranom,
da osnivač ne osniva jer ga nikada
niko nije osnovao ili izlio,
a mi da smo dostave pogrešne
njegovog nauka što potire;

ipak
ako me je neko božanstvo, makar i najnižeg reda,
dotaknulo,
onaj mi drhtaj rekao sve,
ali prepoznavanje izostaje i biće
nebivstveno već iščezava.


Euđenio Montale

Prevod Radomira D. Mitrića
Prethodni Post Idući Post