Beketov Beograd: Pisma Semjuela Beketa Radomiru Konstantinoviću

Beketov Beograd: Pisma Semjuela Beketa Radomiru Konstantinoviću



/odlomci iz knjige Beket prijatelj/



Ovo su pisma Samjuela Beketa.

To nije sve što je on poslao Kaći Samardžić i meni*.

Nešto je izgubljeno, a veći deo je uništen, u našoj rovinjskoj kući, u kojoj smo provodili dobar deo godine i na čiju adresu (Montalbano 27) često nam je pisao.




Nemam ni kopije naših pisama njemu. Ta pisma Kaća je prevodila na francuski ili ih je sama pisala. Ona bi znala, da je ovde, mnoge stvari kojih se ja ne sećam. Ali nije stigla čak ni da prekuca na pisaćoj mašini ova pisma, za mene teško čitljiva: nervozan, Beket je bio i slabog vida, tako da su njegove rečenice često kao kakva nerazumljiva šara, poruke-crteži čiji smisao duboko je skriven. Nešto kao sam Beket: ima ovde dva-tri lista za koje mislim da su nehteni (nesvesni), a sjajni, autoportreti Samjuela Beketa.

Gospođa Slavica Miletić uspela je da dešifruje Beketov rukopis. Omogućila mi je tako da budem još koji put sa Beketom. I sa Kaćom. Zahvalan sam. (Iako uvek je to i susret sa njihovom smrću. Kad pročitam, na dopisnici sa Mantenjinim Mrtvim Hristom: "Poljubite Kaću za mene", onda to nisu reči od 6. juna 1966, nego meni to noćas kaže mrtav Beket za mrtvu Kaću . Onda je to mrtav Hrist.)

Napomene, koje sam pisao uz pisma, ako nisu puke informacije, jesu tragovi ovih časova. Iako su ovo prijateljska pisma, ponekada samo pozdravi, kao oni sa razglednica koje nam je Beket takođe slao (i koje je voleo: što više slike, to manje reči?), poneka rečenica, ili samo reč, ili čak samo poneki naglasak, obećavali su mi njegovo lice. Pokušavao sam da ga vidim; i da ga zadržim, što mogu duže. Čitao sam njegove knjige i tekstove, po ko zna koji put. Ali sad na marginama ovih pisama. Video sam ga. Nije me zaboravio.

Beograd, krajem jula 2000.


I. SUSRET SA BEKETOM.





6 Rue des Favorites
Pariz 15
24.4.58.


Izvinite što se sa ovolikim zakašnjenjem zahvaljujem za vaše pismo, za članak gospodina Konstantinovića, koj i mi se mnogo dopao i, na kraju, za poslastice koje ste mi tako ljubazno poslali. 1) Pogostio sam se.
Susret sa vama kod Jakobe van Velde pričinio mi je veliko zadovoljstvo i nadam se da ću uskoro imati priliku da vas vidim u Parizu. 2)
Jakoba je još u Holandiji i mislim da će se vratiti u Pariz sledećeg Juna.
Nadam se da vas oboje zdravlje dobro služi i da posao napreduje.
Prijateljski pozdrav oboma,


Samjuel Beket


*Radomiru Konstantinoviću 


l) To je članak Samjuel Beket, objavljen u Nedeljnim informativnim novinama 18. avgusta 1957. (Sa Beketom smo se prvi put sreli juna iste godine.) Prevod ovog članka Kaća je poslala Beketovom francuskom izdavač u Žeromu Lendonu (Les Editions de Minuit), uz molbu da ga on preda Beketu. Lendon je obavestio Kaću, pismom od 17. marta 1958, da nije postupio po njenoj želji: "Hvala vam za pismo. Ali moram nešto da vam priznam: nisam predao Samjuelu Beketu prevod vašeg članka, ni vaše pismo, iz dva razloga. Najpre zato što nije bio u Parizu, vratio se tek ovih dana, a onda i zato što se toliko užasava studija o sebi, i još više intervjua u kojima se govori o njemu, da se plašim da ću ga povrediti predajući mu vaš pohvalni članak. - Naravno, ako insistirate, ja ću to ipakučiniti, ali strahujem od posledica. Što se mene tiče, pročitao sam članak o Beketu s velikim zanimanjem i, uopšte, zahvaljujem vam na svemu što činite u Jugoslaviji da biste odbranili književnu formu koju volim". Ne znam da li je Beket rekao Lendonu da mu se člana "mnogo dopao", ali pretpostavljam, na osnovu Lendonovog pisma Kaći od 15. juna 1958, da to nije učinio. To pismo je odgovor na Kaćinu molbu da nam, za naše izdanje Moloa i romana Gral gusarski (Graal fl ibuste) Robera Penžea (objavljenog u Kosmosovoj biblioteci Svetski roman danas, koju sam ja uređivao, iste 1958), pošalje pored ostalog i njihove potpise, na posebnim listovima hartije, kako bi oni bili što bolje reprodukovani u knjizi. (Beketov potpis tražila je zato što nije htela da ovo, prvo Beketovo pismo daje u štampariju, iz bojazni da se ne izgubi.) Lendon je poslao potpis Robera Penžea, ali ne i Beketov, sa ovim objašnjenjem: "Što se tiče potpisa Samjuela Beketa, savetujem vam da iskoristite taj koji imate i da ne čekate drugi, jer on [Beket] sad nije u Parizu. Inače, pretrpan je poslom, zbog toga vas usrdno molim da ne tražite od njega nikakvu saradnju, na primer na prevodu radio-drama vašeg muža, koji mi pominjete". Pukim slučajem sačuvan je koncept Kaćinog pisma Beketovoj Suzani (Suzanne Deschevaux - Dumesnil): "Zbog mog rđavog francuskog došlo je do nesporazuma i zmeđu mene i g. Lendona u toj stvari. G. Lendon, koji se ponaša kao lav kad je reč o g. Beketu, razumeo je iz mog pisma (zbog prokletog njemu, ali ono se odnosi na prevodioca, a ne na g. Beketa) da ću dosađivati g. Beketu, pa me je zamolio da to ne činim jer je on sad u velikom poslu. Ako vidite g. Beketa, molim vas, draga gospođo, da mu prenesete moje izvinjenje". Sačuvan je i prepis ovog pisma koje je izazvalo nesporazum (pismo je od 20. juna 1958): "En ce qui concerne la traduction de l' article je me perrnets de vous demander votre opinion, car n' etant pas Francaise je n' ai pu juger cette traduction, et je me demande si j ' ose lui donner a traduire le radio-drame de mon mari qui m'a ete demande par la Radio-Paris. Comme je connais vos capacites litteraires je vous laisse juger de la chose en question". ("Što se tiče prevoda članka, biću slobodna da zatražim vaše mišljenje; kako nisam Francuskinja, nisam bila u stanju da procenim prevod i pitam se smem li njemu da poverim prevod radio-drame mog muža koji mi je tražio Radio-Pariz. Pošto poznajem vaše književne sposobnosti, prepuštam vama da o tome prosudite. ")

2) Poznanstvo sa Beketom dugujemo Kaća i ja Jakobi van Velde, čiji roman Velika sala objavio sam (na predlog Ota Bihaljija) u biblioteci Kosmos. Beket je drugovao, još pre Drugog svetskog rata, sa njenom braćom Gerom i Bramom van Velde, istaknutim holandskim slikarima. (O njima je pisao i govorio; posebno je važan njegov razgovor sa Dituijem u transition 49, o Bramu van Velde.) Jakoba je prevodila Beketa, svojevremeno pokušavala da zainteresuje izdavače i pozorišta za njegove stvari. Možda nije beznačajno, za moj doživljaj Beketa, da sam njega, Hama i Klova, sreo gotovo istovremeno: tek jedno veče pre susreta sa Beketom gledali smo Kraj partije. U Jakobinom stanu Beket nije bio tvorac Hama i Klova, onaj koji ih je napisao (njihov Bog, dakle: onaj koji ih je stvorio), nego neko kao oni. On je čak i fizički, svojom pojavom (sasušeno drvo u Godou, za Đakometija?) pripadao njihovom svetu. Nema kod Beketa razlike između njega i njegovog fantazma. Beket je fantazam Beketa. Kad sam, posle ovog susreta sa njim kod Jakobe, po drugi put gledao Kraj partije, otkrio sam: on bi mogao da se pojavi na sceni, usred predstave, a da to ne poremeti predstavu. Baš ni najmanje. Ovo su mi kasnije potvrdile fotografije sa pojedinih proba njegovih komada, koje je on sam režirao. (Sve ovo u Revue d'Esthetique, 1990, posvećenoj njemu već mrtvom. Imam je i sad na svom stolu: to su možda najpre fotografije iz Šiler-teatra, u Berlinu, 1975, sa probe Čekajući Godoa, - foto si A. Heuera, - i one sa probe Geister Trio, u Štutgartu, 1977, H. Jehlea.) Tu suštinsku istovetnost njegovog tela i njegove imaginacije, njegovog lica i njegove filosofije (antifilosofske, zna se) , doživljavao sam u prvom susretu sa njim kao nešto "nepr(jatno, do fizičkog bola". (Ovo u članku iz 1957.) U svoj oj beležnici iz 1964. našao sam i ovo: "Njega treba gledati, a ne slušati". Oštro rečeno (pa i nespretno: kao da ga ne treba slušati?), ali takva je bila opozicija između njegovog govora i njegove pojave. Njegova pojava bila je jača od njegovog govora. Njegovo prisustvo kao da je umanjivalo značaj njegovoga govora i, tako (kroz to?), svakoga govora. Pomišljam da bi moj pravi govor o njemu bio govor o magiji njegovog prisustva kao antijezičkoj magiji. Zar ta magija nije u osnovi njegovih tekstova? Njegove lične poetike, njegovoga stila? U početku, bilo mi je teško to ćutanje, ali s vremenom ta teškoća bivala je sve manja. Učio sam da slušam Beketa gledajući ga. Kao da gledati Beketa jeste slušati Beketa. Bio sam fasciniran njime: jedino fascinacija posvećuje u ovo prisustvo u kome iščezava razlika između gledanja i slušanja. Ali koga on nije fascinirao? Ko nije doživeo, u susretu sa njim, ovu "rečitost" njegovog tela, i lica, ovu suvišnost govora? Osećam ja snagu njegovog prisustva u onima koji su se pitali, posle susreta sa njim, da li je on mistik, ili svetac, ili ludak. (Alfred Simon, Samuel Beckett, 1983, p. 193.) To je njega vređalo. Naročito su ga vređale mistifikacije o njegovom "svetaštvu". Ali sam je bio vinovnik toga: ako je misticizam, ali i ludilo (ludilo svetaštva, svetaštvo ludila), prekoračenje granice između teksta i egzistencije, tela i reči, onda je ovaj bezvernik bio i svetac i mistik, onda je ovaj čovek izuzetne lucidnosti bio neporečan ludak. U tome je moć njegovog prisustva. U razgovoru, u tekstu, Beket je ovo prisustvo. Njegov odnos prema jeziku isti je i u njegovom govoru i u njegovom tekstu. Moris Nado, koji se ne daje lako fascinaciji, kaže da je proveo sa Beketom nekoliko sati u Ussy-sur-Marne, gde je Beket imao malu kuću, da su malo govorili ali da njemu, Nadou, to nije smetalo: bilo mu je dovoljno njegovo prisustvo ("Sa presence nous suffit").


II - BEKET U BEOGRADU




Hotel Beograd
Lovran
16.7.58. 1)


Dragi prijatelji,

Ovo mesto nam se mnogo dopada i nadamo se da ćemo ovde ostati desetak dana. Nisam zaboravio ono što ste me pitali i pozabaviću se time čim se vratim u Pariz. 2) Često mislimo na vaše srdačno gostoprimstvo i na veliku ljubaznost koju ste nam pružili.
Prijateljski pozdrav oboma i još jednom hvala za sve .

Sam Beket


Ostala je još 1 tegla i 1/ 4 slatkog!
Suzana

Sve najbolje
Žan Marten 


1) Beket je došao u Beograd sa Suzanom 7. jula 1958. Odseo je u hotelu MaŽestik. Boravio je u Beogradu pet dana, do 12. jula, kada je avionom otišao za Zagreb, da bi odande, dan kasnije, otputovao za Lovran. U Lovranu, u hotelu Beograd, ostao je do 27. jula. Sa Beketom i Suzanom bio je Žan Marten, glumac, koji je došao iz Venecije, gde je učestvovao u predstavi Kraja partije, kao Klov (na XVII venecijanskom festivalu). Gledali smo ga u istoj ulozi 1957, u Studio des Champs-Elysees, i ja ni noćas, gotovo pola veka kasnije, ne mogu da čitam Kraj partije(knjigu bez koje ne mogu), a da ne čujem i njega, Martena (pre svega ono: "Je Ine dit quelqujois: Clov ... "). Pre toga, bio je Laki, u prvom prikazivanju Čekajući Godoa, u Theatre de Babylane , 1953, a kasnije, 1970, u Theatre Recamier, u režiji Beketovoj, govorio je monodramu Poslednja traka. Učestvovao je i u tumačenju Beketovih radiofonskih tekstova Tous ceux qui tombent i Cendres (1959), a godine 1963. u Cascando.

2.) Ne znam o čemu je reč.




III - ZA SVE JE KRIV MOJ POGANI KARAKTER



Lovran, 20.7. 58.

Dragi prijatelji,

Juče su mi predali vaša dva pisma koja su stigla u isto vreme. Hvala za fotografiju. 1) Izgleda da vam je moj prolazak kroz Beograd oboma doneo nemale neprilike, i očajan sam zbog toga.
Spreman sam da vam potpišem potvrdu da to nema nikakve veze s vama i da je za sve kriv moj pogani karakter.2)
Vrlo smo dirnuti usrdnim pozivom da dođemo u vašu kuću u Rovinju i jako žalimo što nećemo moći tamo ponovo da se nađemo s vama. Apsolutno mi je nemoguće da duže odsustvujem iz Pariza i već smo sve preduzeli da se vratimo 28; odavde polazimo 27. Nadam se da je to samo odložen izlet i da ćemo drugi put moći da iskoristimo vaše gostoprimstvo. Pročitao sam odlomke Mišolovke s najživljim interesovanjem. Prevod je očigledno vrlo manjkav. I meni je bilo jako žao što nisam mogao da razgovaram sa Radetom. 3) U ovom trenutku čitam radiofonski tekst i potpuno sam njime zaokupljen. 4) Ponovo ću vam govoriti o njemu kad ga završim. Jako je ljubazno od vas što ste ovde preduzeli sve što je potrebno da bih mogao da podignem dinare za odlomak iz Malaa. 5) Još ih nisam dobio. Što se ti če moje biografije, zaista ne vidim šta bih mogao dodati elementima koje već imate. Na kraju, u ovom dodatku vam naznačavam naslove svih poglavlja te žalosne povesti - da ih upotrebite kako nađete za shodno - ali imam utisak da tu nema ničega što vi već ne znate. 6) 

(Ako su vam potrebni precizniji biografski podaci, biće mi drago da vam ih dostavim.)
Ovde nam je veoma prijamo i naš kratak boravak u Jugoslavije i ostaće nam u najlepšoj uspomeni, a naročito Beograd i časovi provedeni s vama.

Prijateljski,
Vaš Sam. Beket 





****

Dragi Kaća i Rade,

Još jednom hiljadu puta hvala za gostoprimstvo. Sam vam je rekao koliko bismo rado došli u Rovinj - na žalost, to je nemoguće .
Naročito mislimo na vas (iako vas pominjemo svakog dana) kad dođe vreme za slatko!
Izvrsno je!

Sve najbolje, prijateljski,

Žan Marten

****

Dragi vas dvoje,

Na žalost, ne znam da pišem.
Na žalost, ne znam da govorim .
Na žalost, ne znam da plivam.
To je žalosno.
Ali, mogu da vam kažem da ste oboje divni.

Vaša
Suzana 





1) To je Kaća sa Beketom, pred Kosmosovom kućom, u ulici Narodnog fronta. Iza njih je Dobrinjska ulica. Snimak (reportera Politike Srboljuba Vranića) je od 12. jula, u 10 časova pre podne, kada je Beket došao u Kosmos, neposredno pre napuštanja Beograda, da bi podigao honorar za Moloa. Fotografija je objavljena u Politici dan po njegovom odlasku (u nedelju, 13. jula), uz kratak tekst Samjuel Beket u Jugoslaviji. Ne znam kako se reporter Politike tamo našao (nisam prisustvovao Beketovom dolasku u Kosmos), ali to je, svakako, bilo rizično : obećali smo Beketu, na njegov izričit zahtev, da niko neće znati za njegov dolazak. Dirdri Ber, prvi njegov biograf, kaže da je on i pošao na ovaj put da bi proverio može li da putuje "inkognito". Nisam siguran da je baš tako. Ali izvesno je: užasavao se publiciteta. Gledao je u tome nasilje nad privatnošću, koja je za njega bila iznad svega (D. Ber kaže da je negovao "religiju lične diskrecije", i to je tačno), ali privatnost ne kao stvar svojinska nego kao stvar usamljenosti, skrivenosti. Nešto kao latinsko privatus - skriven; ili englesko privacy - u drugostepenom značenju: povučenost, osamljenost, skrivenost,.- pa i tišina, tajnost; kao private - privatan, ali i tajan, potajan, skriven; takođe usamljen, povučen. Sloboda za Beketa nije sloboda za javnost, nego sloboda od javnosti : sloboda od ovoga sveta čiji koncept slobode jeste sloboda za javnost: za puno objavljivanje ličnosti, za njeno što veće odruštvljenje. Beket u ovoj slobodi, kao slobodi za javnost, vidi nasilje nad ličnošću, nasilje nad slobodom. Beket u samom konceptu slobode ovoga sveta vidi (prepoznaje) nasilje. Beket, koji se užasava od fotografa, od novinara, od biografa (od ovih čak najviše), jeste upravo taj Beket koji se užasava od slobode kao slobode za nasilje. Kao ne-slobode. Pokušavao je da se skloni u senku, na marginu sveta (tamo gde su njegovi "junaci", bogalji biološki, bogalji socijalni): njegova "privatnost" jeste stvar ove htene marginalnosti , čuvane uporno, čak dogmatski, stvar ovog marginalizma. Tu, u tom marginalizmu,s reću se i međusobno prepoznaju njegova poetika, njegova sintaksa, njegov moral i njegova egzistencija. Uporno je nastojao da ostane u senci (bar onaj Beket koga sam ja "znao"?), kao da je ovde, u ovom svetu, u senci jedina mogućna sloboda. Zato sam govorio Kaći da mu ne pošaljemo u Lovran ovu fotografiju i isečak iz Politike: strepeo sam da će poverovati da smo izigrali njegovo poverenje. Ali, eto: "Hvala za fotografiju", - sve se završilo bolje nego što sam očekivao. Otkuda to? Šta je to? Neka protivurečnost, neka nepredvidljivost: neki život?

2) Ne znam šta se krije iza ovih reči. Nikakve neprilike nismo imali zbog njegovog boravka u Beogradu. Možda mu je Kaća pisala, ne znam to, da nam drugovi zameraju što smo ga "skrivali"? Ipak, mora da je posredi neki nesporazum. Ali vredan, ali čak dragocen nesporazum (dragoceniji ovde od svih mogućnih "razumevanja"). Da nije ovog nesporazuma, kako bih čuo Beketa da kaže: Očajan sam", i više (i značajnije, - izuzetno značajno), kako bih ga čuo da govori o svom "poganom karakteru" ("...la faute de mon sale caractere ")? Divni naši nesporazumi: za mene, ovo je bilo veliko posvećivanje u Beketa. Otkrio mi se, i to onako uzgredno, u prolasku (ne samo bez namere, nego čak i bez svesti o tome?), a to je: da je on čovek s onu stranu taštine. Ponavljam: Beket je čovek s onu stranu taštine. Beket je čovek koji uspeva da ostane na odstojanju od sebe (?), od ma čega svog. Beket? - Pa dobro: onaj koji se ne daje svojini. Ništa njegovo, za njega, nije njegovo. Pokušavam da kažem: ništa njegovo ne može da ga ima. Beket nije Beketov. Beket je s onu stranu identiteta: s onu stranu posedovanja. Beket nije vlasnik (ili gospodar) Beketa. Ni sluga Beketov. Beket nije Klov Hama ni Ham Klova. Beket je "kraj partije" Klova i Hama, kraj partije sluge i gospodara: "nenastanjenost zemlje"; Beket je pauza, najveća za koju znam, u ovom svetu posedovanja, svetu koji se ušasava pauze, svetu u kome saradnja sa pauzom je najveći zločin? (Šta bi Hegel rekao da je mogao da gleda Kraj partije? Ne znam. Ali znam da bi gledao pažljivo, veoma pažljivo. Hegel je prava "publika" za Kraj partije.) Beket jeste (?), on ostaje (?) tamo gde su Vladimir i Estragon, ta "stvorenja" (ne, dakle bića ?) "lišena onih elemenata koji su identifikovali građansku individuu kao subjekt i centar sveta, nekretnina i imovina, društveni odnosi i ljudske veze, znanje i racionalnost" . (Tako kaže Jan Bruk: Beket, Benjamin i moderna kriza u komunikaciji.) - "Subjekt i centar sveta?" Ne zaboravljam kako Ham pita Klova, pošto ga je Klov dogurao, u njegovoj fotelji sa točkićima, na uobičajeno mesto: "Jesam li u samom centru?", ili, kako Beket kaže za Vata, posle njegovog doživljaja jedinstva sa svetom, "quand tout le hors sera lui": " ... Jednom rečju, bio je najzad u svom centru", da bi zatim uzviknuo: "Koji osećaj sigurnosti" (Watt, francuski prevod, str. 40, 41). Samoposednička ideologija identiteta našla je u njemu velikog demistifikatora.To je nihilizam, i to anarhistički, ali ne ideološki nego egzistencijalan (totalni nihilizam ne može da dođe do svoje ideologije a da se ne poništi): nihilizam "gluposti okrenute protiv "mudrosti" obogovljenog posedovanja, protiv njegove "racionalnosti", protiv "mudrosti" mitologije identiteta (mitologije samoposedujućeg Ja): "Pokušavaj u da me navedu da poverujem da imam svoje Ja, o kome mogu da govorim, kao što oni govore o svome. ( ... ) Nikad oni neće nadmudriti moju glupost". Ova "glupost", mudrija od svake "mudrosti" identiteta (policijske, i metafizičke: policijsko-metafizičke), zahteva "genijalnost zaboravljanja" kao nesposobnost "usvajanja": "Potcenili su moju nesposobnost da nešto usvojim, moju genijalnost da zaboravljam". Zaboravljanje je u samoj osnovi Beketa: na njemu on sve zasniva (svoju poetiku, svoju sintaksu, svoj moral): zaboravljanje je za njega isto što memorija za Prusta, posebno ona "voljna memorija", koju je, međutim, on izjednačavao sa navikom, i to tako što je naviku oglasio za "usiljeni kompromis između pojedinca i okoline" ("...un pacte signe entre l 'individu et son environnement" - Proust, p. 29). To je njegov anarhizam (egzistencijalan, i literaran, - tačnije: literarno-egzistencijalan): zaboravljanje kao zaboravljanje svojine, u svim njenim oblicima i prividima, a pre svega u prividu samoposedujućeg Ja: njegove neprikosnovenosti, njegovoga tzv. "dostojanstva". Zaboravljanje je zaboravljanje ovog "dostojanstva". Tome je mene Beket učio. To je ona genijalnost koja omogućava Beketu da progovori, kao u ovom pismu, o svom"poganom karakteru". (I to ljudima koje jedva što je upoznao.)

3) Poslednje večeri Beketovog boravka u našoj kući bio sam sprečen da budem sa njim duže od jednog sata, tako da nismo razgovarali o stvarima koje su me interesovale. Vidim iz ovog njegovog pisma da mu je Kaća pisala da žalim zbog toga. U kasnijim susretima, u Parizu, pokušavali smo to da ispravimo. Jednom prilikom (valjda 1962?) rekao mi je da je siguran kako će to, o čemu govorimo, ostati među nama. Toga sam se držao, svih ovih četrdeset godina (iako u tim razgovorima nije bilo ničeg izuzetnog): držim, kao i Beket, da je publikovanje tuđih usmenih reči zloupotreba prijateljstva. (Ili nasilje, ako su to reči mrtvog.) Ipak, ovde sam od toga odstupio, u tekstu o našem susretu 3. juna 1962, navodeći njegovu rečenicu o Sartru: "To je inteligentan tip". Učinio sam to zato što sam verovao (i verujem još) da ta rečenica, prividno krajnje bezazlena, omogućava bolje poznavanje Beketa. (Ne Sartra, svakako.)

4) To je Saobraćajna nesreća koju je Beket čitao u nemačkom prevodu Mila Dora (Milutina-Lute Doroslovca). Der Zeuge (Svedok) je naslov druge verzije ovog komada, koju sam objavio 1958, u časopisu Delo. Beket je čitao prvu verziju. (Nigde nije objavljena.) U ovo doba Beketa je živo privlačio radiofonski izraz, ali ja to nisam znao: nisam poznavao njegovu radio-igru All That Fall, koju je napisao 1956, za BBC, i koja je izvedena januara 1957. (Imam još Nadoov časopis Les Lettres Nouvelles, za mart 1957, koji nam je Beket poslao, i u kome je objavljen njegov i Penžeov prevod ove igre, pod naslovom Tous ceux qui tombent. Na marginama ostale su Kaćine beleške, za pojedine izraze, ali ne znam da li je ona to prevela. Ne sećam se ni da li je to negde objavljeno.) Beket je na radio bio upućen kao pesnik onoga što je neizrecivo i što, zato, može da zahteva jezik kao muziku. Pored Tous ceux qui tombent, to je Embers - Cendres, objavljen takođe u Les Lettres Nouvelles, na samom kraju 1959, zatim Paroles et Musique, 1962, i, najzad, Cascando, 1963. Ali, sad već i Film (za Bastera Kitona), zatim stvari za televiziju. To je preobražaj Beketa od pisca za radio u pisca za televiziju. Preobražaj nikako beznačajan. Pa ipak, Beket i tu ostaje Beket: neizrecivost, koja trajno određuje njegov jezik, podjednako pristaje i na muziku i na sliku.

5) Ne znam o kom odlomku je reč, niti gde je objavljen. Naše izdanje Moloa pojavilo se 1959, oktobra meseca, za beogradski Sajam knjiga. Sećam se: bila je nestašica hartije. To je bio "prvi prevod Beketa u Evropi" (Branko Aleksić, Beckettiana, Dalje, 1983. - Aleksić misli na Beketove knjige, ne uzimajući u obzir one koje su publikovane u Beketovom prevodu).- Kaća je počela da prevodi Beketa u leto 1957,pošto smo se dogovorili sa njim da najpre treba prevesti tajroman. (Namera nam je bila da Kaća prevede sve njegove romane.) Tom prilikom, izgovorila je Molloy francuski , Moloa, a ne engleski, Mo loj, što je Beket prihvatio: "Da, najpre treba prevesti Moloa" . Tako se kod nas uobičajilo ime Moloa. (O ovome je Kaća ostavila belešku Zašto ne Moloa? u svojim Glosama o Beketu, 1979.) 

6) Evo Beketa: za njega su naslovi njegovih knjiga "poglavlja ( .. . ) žalosne povesti" (njegove?). Zar to ne podseća na naslove pojedinih poglavlja pikarskih romana, na Lesaža, na primer, ili na didaktički roman, na Fildinga, a sve u humorno-"klovnovskoj " varijanti Beketove samoironije? Ali mislim, bez obzira na ovu samoironiju, da su za njega ti naslovi zaista bili poglavlja njegove "povesti": za njega je njegova bibliografija (posle 1937) jedina njegova biografija, ali ne jedino zato što je pretpostavljao delo svakoj (a ne samo svojoj) povesti, nego u prvom redu zato što nije razlikovao jezik (pisanje) i egzistenciju: mi smo naša sopstvena literatura, onoliko koliko smo delo jezika, nas nema pre jezika, bez jezika, izvan jezika. Bibliografija je biografija onako kako je jezik egzistencija. Biografska beleška, u svega šest redaka, završava se godinom 1937; za svih dvadeset kasnijih godina zabeležio je samo godinu svog prelaska sa engleskog na francuski jezik: "Ecrit en anglais jusqu 'a 1945 et, a partir de cette date, enfranfais (cl part quelques textes recents ecrit en anglais)". Pritom, nije zaboravio da upozori na mogućnost netačnosti (na svoje loše sećanje): "dates de memoire et approximatives". (Ovo s razlogom: za More Pricks Than Kicks naveo je 1935. kao godinu izdanja, umesto 1934; za pesme Echo 's Bones 1936, umesto 1935; za Molloy 1950, umesto 1951.) - U bibliografiji zabeležio je samo posebna izdanja, na engleskom, na francuskom.

(Publications):

En anglais:

Whoroscope (poeme) 1930
Proust (essai) 1931 

More Pricks Than Kicks (nouvelles) 1935
Echo's Bones (poemes) 1936
Murphy (roman) 1938 (traduit et publie en frans:ais)
Watt (roman) 1945
All That Fall (texte radiophonique) - (traduit et publie en
frans:ais)

En français:

Molloy 1950
Malone meurt 1951
L'Innommable 1953
En attendant Godot 1953
Nouvelles et textes pour rien 1955
Fin de partie 1957.

Sve ovo ispisao je na hartijama za pisma hotela Mažestik, izuzetno čitko, krupnim slovima. Pismo, istovremeno poslato (i takođe na hartijama sa zaglavljem Mažestika), jedva je čitljivo. Valjda nešto najnečitkije što nam je Beket poslao.

IV MIŠOLOVKA - DER ZEUGE







Lovran, 25. 7. 58 .



Dragi prijatelji,



Kao što sam obećao, šaljem vam dva odlomka iz Mišolovke. Na mene su ostavili snažan utisak. Trebalo bi pažljivo pregledati francuski prevod. 

Der Zeuge mi se jednako mnogo dopao. To bi svakako odlično zvučalo na radiju. 1) Imam utisak da je prevodilac mestimično malo uprošćavao. I pored toga, čak i na nemačkom je to vrlo snažan i vrlo uzbudljiv tekst; dok sam ga čitao, živo sam zažallo što ne poznajem bolje Radetov rad. 

Sutra napuštamo Lovran i vraćamo se u Pariz, Žan preko Venecije, mi preko Zagreba, odatle ćemo nastaviti avionom u ponedeljak 28.
Nisam dobio novac za odlomak iz Moloa. Nije važno.
Naš boravak ovde veoma je dobro prošao, uprkos burama, i naše prvo putovanje u Jugoslaviju ostaće nam u vrlo lepom sećanju .
Nadam se da će ih biti još.
Ponovo vam zahvaljujemo za sve što ste učinili za nas i šaljemo vam najprijateljskije pozdrave.


Sam. Beket


1) Radio-Beograd izveo je Saobraćajnu nesreću možda tek koju nedelju posle ovog Beketovog pisma. Komad je režirao Vasilije Popović (kao pisac Pavle Ugrinov). Žalio sam što Beketu ne mogu da predstavim Popovića: taj čovek je režijom Čekajući Godoa njemu otvorio vrata Beograda (17. decembra 1956) i zbog toga se našao na ulici, bez posla. Godo je bio pripreman za Beogradsko dramsko pozorište, ali je to pozorište odustalo od njegovog prikazivanja, iz bojazni od zvanične ideološke kritike (zbog nihilizma, beznađa, itd.), a Vasiliju Popoviću uskratilo svaku dalju saradnju. Data je samo jedna predstava, iza zatvorenih vrata. Kaća je o ovome govorila Beketu. Pitala ga je: da li postoji, u istoriji Čekajući Godoa, još neki sličan slučaj? Ćutao je. 









Još mu je rekla da je Godo, pre prikazivanja u Ateljeu 212 (tek otvorenom), izveden za uski krug prijatelja, u ateljeu slikara Miće Popovića, na Starom sajmištu. Nisam bio tamo. Znam samo iz priče za ono drvo Godoa (drvo? - Za mene je to takođe junak ove drame, ne manje važan od drugih, a ne element scenografije): Mario Maskareli stvorio ga je tako što je, u nemogućnosti da učini bilo šta drugo, "na golu dršku metle jednostavno namotao široko klupko stare žice koje je izvanredno dočaralo krošnju, a istovremeno podsećalo i na nekakvu modernu skulpturu. Takvu smelu stilizaciju još se niko nije usudio da postavi na scenu" (Pavle Ugrinov, Tople pedesete). - Ali otkud ta "smela stilizacija"? Stvar dovitljivosti pod prinudom oskudice, ona izaziva asocijacije na dadaizam (sa kojim Maskareli nije imao nikakve neposrednije veze). Ali to je Beket, pre i posle svega: to je njegov nihilizam koji u ovoj metli sa klupkom stare žice vidi drvo, jer u drvetu ne vidi drvo, jer "negira" to drvo: jer u njemu vidi ovu dršku metle i ovu žicu sa đubrišta (u kojima, naravno, ne vidi dršku metle i žicu sa đubrišta). To je Beket ili nihilizam koji je posvećivao u đubrište i zato bio oslobodilački: istovremeno je razarao optimizam vladajuće ideologije i njen sterilni "realizam", otvarajući vrata imaginaciji. U bogatstvu đubrišta čeka nas bogatstvo imaginacije?




Izvornik: Beket Prijatelj, Radomir Konstantinović, Otkrovenje, Beograd, 2000.


Naslovna slika Flavorwire.

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".