Prizori, Mića Popović

Prizori, Mića Popović



Ne smatram ja, naravno, da su pape i patriciji slikarski nadmoćniji likovi od naših udarnika sa pruge. Ali to nije dovoljno, nije sve što je neophodno za slikarstvo. Stvar je u slikaru, ne u temi koju slika. 

1950. god:

Oduvek se bunilo u meni: od slikarstva se ne može tražiti da ispriča ono što može da ispriča književnost, jer u tom slučaju ispalo bi da je slikarstvo umetnost mnogo siromašnija i u mogućnostima koje pruža i u onom što je ostvarila. Merena tim literarnim merilima, ni jedna porodična kompozicija ni jednog slikara ne bi mogla da stane uz, recimo, Bundebrokove Tomasa Mana. Ja smatram da sadržina slike tek počinje onde gde literarno nastrojen posmatrač misli da se ona završava - to znači u tami. Kad to ne bi bilo tako, onda bi Suncokreti Van Goga ostali prosečan udžbenik botanike, predeli Koroa turistički prospekti, a naše freske nedovoljno jasan katihizis. 

Slika se pravi kompozicijom, crtežom i bojom i dobar deo njene sadržine proizilazi iz ova tri elementa. To, razumljivo, ne znači da kod portreta izraz lica nije posao slikara, ali mislim da je izraz lica samo jedno od sredstava da se postigne psihologija - da se postigne sadržina portreta. Način kako je figura komponovana, kako je shvaćena crtački i koloristički, ima presudnu ulogu za psihološku vrednost slike...

Posle oslobođenja često sam kod nas slušao od ljudi koji su, po mom mišljenju, pogrešno shvatili zadatke socijalističke umetnosti, jedan dosta jasan zahtev da se za stvaranje te umetnosti uglavnom koristi forma starih majstora, do impresionizma. Dok se u teoretskim člancima problem postavljao i ovako i onako, dotle se u našoj slikarskoj praksi ovaj zahtev uporno održavao, a napor da se forme starih majstora prenesu na novu tematiku bivao pozdravljen i ocenjivan kao ispravan put ka socijalističkoj umetnosti. Pri tom je najčešće žestoko napadan impresionizam, možda žešće nego u vreme kad se pojavio... Meni se čini da je preuzimanje starih formi za jednu novu umetnost uzaludan posao, a da su smešni pokušaji klasifikacije starih formi u preporučljive i nepreporučljive. I socijalistička umetnost mora imati svoj sadržaj i svoju formu, već i zato što granica između ta dva pojma nije obeležena, što jedan drugog uslovljavaju, rečju, što se ne mogu odvojiti. 

Ali, naravno, to ne podrazumeva da se jedno novo slikarstvo može napraviti bez oslonca na iskustva iz prošlosti. 

... Epigonstvo u formi je posledica nedostatka sadržine. 

Potreba da se saopšti jedan doživljaj, da se nešto svoje kaže, sama sobom nosi i sopstvenu formu. Razlog umetnosti valjda i leži u toj potrebi. Svaka tvorevina koja je učinjena zbog nekog drugog razloga: političke špekulacije, nasilnog održavanja stečenog ugleda, zarade ili nečeg sličnog, može da bude korisno za njenog tvorca, ili čak prividno i za društvo, ali takva tvorevina nije umetnost. 

Imati nešto da se kaže, to pre svega nosi jedno moranje i jednu moć: da se bude iskren. Meni se čini da jedino porpuna iskrenost pri biranju motiva i pred izabranim motivom može da uslovi pravu umetnost... 

Sam život je mnogostruk, pa je takva i prava umetnost. Ja mislim da veliki broj neubedljivih slika duguje ovu svoju osobinu pogrešnom usvajanju zahteva “da se uobliči tipično u tipičnim uslovima”. 

Ako bi se prelistala makar sasvim koncizna istorija umetnosti, došlo bi se do zaključka da i najveći umetnici, i oni koji su najpredanije služili jednoj ideji, nisu isključivo obrađivali teme u neposrednoj vezi sa temom kojoj su pripadali... 

Meni su, da budem sasvim iskren, misli o političnoj i apolitičnoj umetnosti, o umetnosti kao propagandi i o l art pour l art - i dosta nejasne, ja sam siguran samo u jedno: da postoje dobre i rđave slike, te prema toj podeli potrebne i nepotrebne... 

1957. godina: 

Naša umetnost se pomalo ruga slobodi sa kojom ne zna šta da počne. Našoj umetnosti je jasno da “sloboda stvaranja” nije cilj umetnosti nego sredstvo i da sloboda nije poslastica-ponuda koju društvo velikodušno pruža bolesniku, već da na slobodu, pre svih, polažu pravo zdravi. 

1958. godina: 

Pred prirodom i prizorom pesniku i slikaru učini se da ima malo, premalo vremena i malo sredstava. Obojica hoće i moraju da dokažu celo osećanje a prinuđeni su da između hiljadu ponuđenih i isprepletanih formi odaberu dve, ili tri, ili najmanje mogućno. Za veliki problem slikaru i pesniku nije dovoljno da nađu kakvo bilo rešenje, ni da ga grade i dograđuju, ni da ga otkrivaju postepeno, oni moraju stalno da reskiraju i uvek da trijumfuju... 

Kad nisu pred prirodom nego kad su oči u oči sa unutrašnjom slikom, slikarstvo i poezija su nezasiti slobode. Neumorno traže: kapris, fenomen, i izuzetno. Ako se umore od traženja i ako se okrenu običnom i neizuzetnom, onda okrenu sve siledžijski na glavu, dokazujući uporno da su čak i takvi i dalje smisleni. Jesu! Proza, filozofija, muzika, naročito arhitektura ne smeju da prave izgrede po cenu života i po cenu smisla. Poezija i slikarstvo su lovci, sanjalice i mudri kao deca - naivno i sveobuhvatno. Kad prestanu da budu mudri kao deca (instinktima, čulima i predosećanjem) - prestanu da budu mudri uopšte. Postanu ružni, glavati i dosadni. Boje se ružnoće. Ali su spremni da gorke i ružne stvari postave u naročite odnose i da se nepoštedno bore dok igru ne proglase za novo lepo, nesviklo i tek rođeno... 

Možda zbog dubokih rodbinskih korena a možda i iz nekih drugih razloga, poezija i slikarstvo biraju slične teme. Setu, nemir, pejzaž, snagu volumena, nežni, tihi ritam tela žene, inat detalja na vidiku, bol ranjene zveri, glavu životinje i prijatelja... 

1960. godina: 

Dva potpuno različita straha čine našu epohu drugačijom od dosadašnjih. Bio je strah od Novog... To se zvalo - skrnavljenje lepih veština; sad je strah od starog... To se zove - nekad nesavremenost, nekad bezličnost, nekad realizam... 

Najsmeliji borci sa ove strane barikade usude se da predpostave: Možda realizam nije samo povratak na juče očajnih što su zalutali! 

Možda je korektiv koji život sam i sok bitisanja traže od golih dosetki i od likovne kombinatorike! 

Možda čak socijalistički realizam (neki koji još nije poznat: po slikama) nije ni tako besmislen zahtev! 

Možda je samo nespretno formulisan! Možda je previše dogmi! 

Možda je premalo!... 

Umetnost živi od hrabrih, da prepoznaju zablude, i od sposobnih, da uvek, da ponovo počinju. Ponekad umetnik lakše odoleva porazu nego pobedi... 

Da budem jasan: kreativni akt podrazumeva pre svega izvesnu neizvesnost, izvestan rizik u samom sebi. Vremenska zaostalost smlači kreaciju i od kreativnog akta načini estetski i estetizatorski akt. 

Zato kad sam pisao, nedavno, o dobroj obaveštenosti umetnika i kritičara, ja sam vrlo određeno mislio da obaveštenost kritičara i umetnika nije samo neki puki, slučajni susret sa onim što se u svetu umetnosti u jednom trenutku radi, već - duboko i stvarno razumevanje i zajedničko doživljavanje toga procesa. Dobra obaveštenost nije pomodarstvo nego stupanj! 

1962. godina: 

Individualizam, zamišljen kao najviši izraz slobode, pretvorio se u ropstvo kome su, dabome, najtragičniji danak platili osrednje daroviti, čestiti umetnici... 

1963. godina:

Izgleda mi da je poštovanje sopstvene umetničke ličnosti ili iskrenost bez ostatka, na jedan izvestan način, linija manjeg otpora. Pretpostavljanje svog zatvorenog misaonog i, naročito, emotivnog kruga (ili dometa) dilemama velikih kretanja u vremenu može vrlo ozbiljno da ugrozi onu, možda, najvažniju premisu umetnosti koja glasi: stvoriti unikat! Stvoriti bilo šta što se po prvi put rađa! 

Umetničko delo je pre svega moralni čin! 

I tako, ako ljubopitivo uništava romantiku - ostanimo bez romantike! Ako umetnikova integracija sa tehnicizmom i kompjuterom uništava ličnost - ostanimo bez ličnosti! Ako eksperiment, bilo kakav, uništava ljubav prema zakonima koje smo u mladosti usvojili (dakle: ljubav) - ostanimo i bez zakona i bez ljubavi! 

Rast umetnosti i nije ništa drugo do stalno, neprekidno rušenje. Pa onda rušimo! I počnimo prvo sa samim sobom. 

...Slikati apstraktno i misliti apstraktno znači pre svega misliti neutralno. Znači, na jedan izvestan način, ograditi se unapred od rizika kritizerstva, od rizika buntovništva, od rizika slobodne, nezavisne i, recimo, antidržavne (tačnije: antirežimske) misli i tematike. Prosto je neshvatljiv apsurd da su totalitarni režimi, svi bez izuzetka, progonili apstraktno slikarstvo koje je, u političkom smislu, zaista neofanzivno i bezopasno. Apstraktno slikarstvo može da se privije uz režim i da sisa (umiljato mače) novac za egzistenciju. Takva šteta za totalitarne sisteme je mala, skoro neznatna! Takva šteta kao i da nije šteta s obzirom na dekoratersku korisnost apstraktnog slikarstva. Figurativno slikarstvo može da misli (politički) nezavisno i efikasno buntovnički (ako hoće, naravno), može da preraste režim u visinu (ne samo u dubinu; to može i apstraktno slikarstvo), može da zakloni režim od sunca, da mu polomi grane sopstvenim račvanjem. Dirigovana politička misao i apstraktna likovna umetnost su prirodni saveznici onoliko potpuno, koliko su saveznici gazda i najamnik, seoski oholi gazda i pasivni pesnik, sanjalica usamljenik... 

... U nekim istorijskim trenucima pobeda načela apstraktnog slikarstva može da liči na pobedu slobodne ljudske misli. Ali se radi više o jednom atraktivnom nego o suštinskom oslobođenju, više o pojmovnom sporazumu nego o stvarnom nadvladavanju. U pitanju je trenutak kad jedna zabranjena disciplina postaje nezabranjena. Uskoro posle tog trenutka apstraktna umetnost, ionako drugorođena i uvezena, postaje, vidljivo, dekorativna gimnastika. Bezopasno, malokrvno, iznureno i bledo apstraktno slikarstvo se polako ali sigurno vuče ka uramljivanju!... 

Naša umetnost, ni državno afirmativna ni privatno zamišljena gaji (ponavljam: za sada) poslušnu decu! Deca su očešljanana razdeljak, u malograđanskim perfektnim matroskim bluzama za igru o mornarima. (Baš dobro ovde pored morske obale na Rijeci!) Ali ova deca se boje da uđu u potok. A gde su tek okeani i tornada i svi oni strašni vetrovi što besne na obalama Amerike, na primer? Ali kako da se kritikuju dobri đaci? Kako da se izmlate poslušna deca?... 

Ja sam slikao realistički, impresionistički, ekspresionistički i uvek sa punim ubeđenjem, avaj, koliko smešnim, kako često pogrešnim! Ali sam zablude priznavao u celini. Nisam švercovao njihove ostatke u “nove” rastočene forme, u ukrasne aranžmane moderne za letimičan pogled, savremene za dnevnu upotrebu. Pitanje moderne slike je pre svega - moralno pitanje. Na granicama između ukrašavanja i stvaranja ne postoje carinarnice. Švercovanje impresionističke zaljubljenosti u smisao atomske pečurke ostaje intiman problem švercera. Moderna slika je poslednji, zaista prečišćeni derivat oslobodilačke borbe koju je slikarstvo vodilo sa tutorima: religijom, politikom, literaturom. 

Moderna slika je slobodna i sama. Možda ne zna šta će sa slobodom koju je izvojevala. U svakom slučaju, ne zna šta će sa samoćom. Ali samoubistvo moderne slike nije nipošto znak očajanja ini dokaz slabosti. Naprotiv! A sad mi oprostite za malu digresiju, treba mi da bih izvukao problem na čistinu. Kubizam je ubica impresionizma, realizam romantizma! I tako stalno unazad! Epohe su simultano ubijale jedna drugu i, u obrnutom smeru, uslovljavale jedna drugu.

Odlomci

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".