Razmnožavanje domaćih životinja, Tanja Stupar Trifunović

Razmnožavanje domaćih životinja

Surov je to zvuk kada lopata zarije svoj kljun u šljunak
u zemlju u tijelo gliste
koje se lomi i savija živo a svedeno na patrljke
Surov je to zvuk koji oštro ulazi u tkivo zemlje
Presijeca jasnu liniju kržljavo busenje trave
naseobinu poludjelih mrava
I sve se strmoglavljuje ka dolje
Ka tebi
I dan je surov i vjetar je prejak
i prehladno je za ovaj ljetni dan
Pa nisi ti bila neka meka
Neka krhka
Da odeš nekog mirnog dana bez bure
I bez kletvi
I bez zazivanja predaka i psovanja svih životinja u štali
Nisi ti bila neka koja bi nas ostavila
bez pozdrava bez da nam se jeza hladnog dana zavuče u 

            kosti
Nisi ti bila toliko plodna
koliko si željela
Ni toliko sinova
nisi imala koliko ti je trebalo
da pokažeš komšijama da s tobom nema šale
Nisi ti bila neka bezveze
znala si više nego sve žene u selu
ali koga je to tvoje znanje zanimalo
od ovih tvojih pokunjenih
od troje dvoje
preostalih
Ni da kriknu ne znaju kao ti
Kada su ti javili da tvog najstarijeg sina više nema
umrla si s tim jaukom
i počelo je vrijeme čekanja odlaska
Nisi ti ničeg imala dovoljno
Ni djece ni hrane ni ljubavi
Samo te oči užagrene
koje su se nama potomcima kotrljale kroz san
Ko će sad to sve
Tu muku
Tu zemlju pustu
Te prazne štale
To muklo blejanje ovaca koje se pare po nebeskim 

            livadama
Taj čemer kamena i lopate koji vode ljubav
Ko će to da naslijedi od tebe
dok ključ kruži iz ruke u ruku niko ne smije
vatru da upali na ognjištu kraj kojeg ste se zimi
i ti i sve domaće životinje porađale trajni sklopivši savez
među vašom mladunčadi
oni su blagi kao jagnjad mislila si gledajući svoju djecu
načetu zubima vukova
Surov je to zvuk kada tupo odjekne kamen o sanduk
jer je ovdje više
kamenja nego zemlje
I kako da ti bude laka kada odlaziš sa svim tim teškim 

           spoznajama
kako u nikom od nas nemaš dostojnog nasljednika

Bogovi


Sve je puno bogova
bogova dosade bogova ljubavi
bogova prekrasnih tijela koja se izležavaju na plaži
jedan bog dolazi ujutro da me probudi
nagne se sa svojim muškim grudima nada me
a ja cokćem od zadovoljstva
(i žene pamte toplinu majčinih grudi
ali se pretvaraju da im je svejedno
jer i u sopstvenim grudima nose otežala majčinska 

             božanstva)
dobro znam sve je puno bogova
bogova nemira
bogova strasti
melanholičnih bogova zbog kojih imaš kutijicu s malim 

            tabletama
bogovi su pobjegli iz knjiga iz ustajalih ostava
iz starih ormara i tuđih historija
i nahrupili u život
ne možeš da izađeš na ulicu a da se ne sudariš s nekim 

            bogom
i onda se u njegovoj blizini smanjuješ do svoje ljudske 

             mjere
koja zna biti iznenađujuće niska
Sve je puno bogova savršenih bogova
koji ne mare za naše ljudske komplekse
i breme propadljivosti
koji se voze okolo u lijepim automobilima i žive vječno
Sve je puno bogova i to me ispunjava i radošću i tugom
jer i ja čeznem za božanskom iskrom

Želim da živim u malom primorskom gradu

Bila jedna ljubav kao brodolom kao tuče pijanih mornara

ti mene veslom ja tebe veslom u glavu

Sidro u srce umjesto dolje ka dnu da nas drži čvrsto

                        dok je bura

Pocijepano jedro u inat

                        vidi koliko si ljuta djevojčice

I sada vjetar šiba kroz nas i nikud otploviti nećemo

                        ni ti ni ja nismo onaj isti brod

paluba smo po kojoj su galebovi ostavili svoja anđeoska pera

i svoj đavolji izmet

Niko nas više ne opra od nas

                       A hridi šta su one za tvoja za moja prsa

Zašto se junačiš s tim paperjem od živaca

s tim mekim pokidanim nitima

od strahova

od užasa

bila je jedna ljubav

Ti mene ja tebe

kaznom

uvredom

bolom

Kao na jednoj nozi kad skačeš odskakutalo je

jedno tamo drugo ovamo

a ista ulica isti zid soba i plač

Dok napolju grmi u potpalublju su dva zeca sklupčana

uz krzno jedan drugom

meko i toplo

potom

svako se nadao da će onaj drugi biti večera gladnim mornarima

Ali mi možemo pojesti oba

Vikali su mornari i svojim ručerdama

i svojim gladnim ustima u meko su zagrizli meso

A nježnost

Ona je umakla pred nama čim smo isplovili na pučinu

Surovo i slano more peklo je po svim ranama

Vidiš ova golotinja i trag kud si prstom i noktom u meso i potom

sve opet i opet

Želim da živim u malom primorskom gradu

i da te dočekujem

da dođeš kući k meni poslije svih mornara

poslije svih žena koje po dokovima nude tijela

                      ne za novac nego za utjehu

za dodir koji će im nakratko otjerati čamotinju s kože

O kako su dosadne kako su umorne i duge

zimske noći u primorskim gradovima

kada bi se žene podale stijenama ptičurinama i strmoj obali

a ja ih volim

jer u njima spava veći očaj od onog u mojim grudima

Želim da živim u malom primorskom gradu

Gdje se svi ljudi znaju žive dugo i oporo

psuju puno i pijaca smrdi na ribu i trulo povrće

I da mi dođeš

Poslije svih putovanja

I kad prestaneš da me mrziš jer više nemaš snage ni da me voliš

Želim da živim u malom primorskom gradu

Gdje nikog neće plašiti naš očaj ni naši brodolomi

Ni naše zabranjene avanture

sa mornarima sa poluludim ženama sa obale

                    sa galebovima sa dječacima

sa očima u uskim prolazima gradskih ulica

sa potpeticama koje udaraju po kaldrmi

Gdje nikog neće biti briga za marševe naših strasti

ni mrakove naših osjećanja

želim da zavučem ruku duboko u tebe i pomjerim satove

vrijeme je ionako besmisleno

u malom primorskom gradu i bilo gdje na svijetu

za tebe i za mene

vrijeme je besmisleno

ali satovi oni su surovi dok nam utrobu nabijaju na kazaljke

i dok nas nose odlučnije nego mi svoju kožu

želim da ih pokvarim da nas ne liječe od nas

rasprodajući nas vremenu

Želim da trčim do obale

u malom primorskom gradu

da stignem na vrijeme

da te zagrlim

kada dođeš sa putovanja kući

Iz istoimene zbirke, koju je objavio Buybook, Sarajevo, 2018. Uz dozvolu autorke. 

Faruk Šehić je rekao o ovoj zbirci poezije :

"Najnovijom knjigom pjesama Razmnožavanje domaćih životinja Tanja Stupar Trifunović iznova dokazuje pjesničku autentičnost u BiH i na prostoru koji zaprema jedan jezik s više različitih naziva. Ova knjiga utjelovljuje Kafkinu rečenicu da književnost treba biti sjekira koja razbija led na jezeru koji se nalazi u čitateljima. Njene najnovije pjesme vas neće maziti, one vam nude nježnu brutalnost gdje se pjesnička istina ostvaruje dugim, narativnim pjesmama. Cijela je knjiga prožeta herbertovskim duhom igre i ironije, gdje se miješa monoteizam sa paganstvom, i gdje su likovi iz grčke mitologije survani u blato i čamotinju naših današnjih života. Mitološke junakinje / junaci su poljuđeni i data im je draž nesavršenosti malog balkanskog čovjeka / čovječice što proizvodi efekat teške ironije pune humora. Ovo je knjiga o ženama naših prostora, njihovoj hrabrosti, njihovim svakodnevnim usponima i padovima. Jedan katalog ženskih sudbina nabijen mudrošću nekog ko traga za ljubavi unatoč neizbježnim porazima."