Oko sijede njegove glave
trešnjin cvast padaše, japanski,
sa otvorenim kišobranima, izvrnutim
poput Šeri Martineli, jedne od njegovih poslednjih
muza. Okean, što udara u svim
svojim pravcima, bio je grub prema njemu, valjao se
neumoljivo nasuprot naprslih hridina, tukući
o njeg, čeznuvši, urlavši, prosto kao
stazica ka ovoj predvidljivoj
pustolini. Ali on uvijek imađaše svoj put,
Usura, drolja u pratnji mu, oni
prokunuše jedno drugo, sijedobradi
i nezasita. Neko bi trebao da
pronađe njegovu ruku, kojom ispisuje
škripavi rukopis u bilježnici, da otkrije
guštera pod tamnicom logorske ograde,
koja pomiče tijelo i način na koji kavalirski
briše svjetlo kule-stražarnice.
Utamničeni leži na zemlji, istežući
i istežući sve prste pisalačke, okrećući
gušterov pogled. Jezik
nije sačinjen od riječi samo, on zahtijeva
daljnju sadašnjost ili onu od bijelo-
cvjetajuće glavozime snijega.
Preveo Radomir D. Mitrić
Photo by Archivio Cameraphoto Epoche/Getty Images
