Poezija, Omer Ć. Ibrahimagić

Poezija, Omer Ć. Ibrahimagić


RAZVOJ

«Ovisnici o Internetu» –
vijest koja je podijelila tisak,
veliki napredak u svijetu,
u nas običnih – vrisak.

Stiže nas razvoj, to želim reći,
zamišljam strujca prepunog šarafa,
što isključi sebe prije no će leći,
a igra lafa.

Za desetak godina kad ti takav jedan,
uzme radno mjesto jer je puno znan,
Ti ćeš se osjećat više nego bijedan,
svom poslu stran.

Sebi ćeš priznat da su tvoja raja,
pet kompjutera i dvojica ljudi,
spazićeš robota pred vratima raja,
pa de čovjek budi!

Kloniraćeš tada dvojac sličan sebi,
jedan će da radi, drugi će da spava,
trojica Vas će, samo jedan ne bi,
zgaziti robota ko mrava!



PROLAZI VRIJEME, MIJENJA SE ŠTOŠTA ...


Opčarani krasotama koje su nam sjenčile život postajali smo ljudi.
Naše isto mijenjalo se i nehotice, odrastali smo u različito.
Kolanje se vezalo i nastavljalo, sve oko nas postajalo drukčije.

Zimu, avaj, ne razaznajem po snijegu na jarkocrvenim krovovima komšiluka
niti po okruglorumenim obrazima djetinjstva.
Stidna, još se samo u stare kalendare može skriti.

Proljeća me ne omamljuju rascvalinama, jer sve što se trebalo rodit,
rođeno je prije i nazor – ko sedmače.

U ljetnim noćima ne nosimo džempere za gole ruke naših djevojaka.
Danas, njihovoj koži, samoj kakva i jest, pretoplo je.

Jeseni me više ne biju kišama i vlagom koja u kosti kidiše.
Tu su, tik pored, tek da se zna.

I tako, sve isponova, dugo već – trajemo.
Svijet se mijenja kako adet ne poručuje, a mi, zašto ne reć – starimo.

Kao da ne osjećamo sve ono što smo osjećati učili.
Kao da, u jednom mahu i ne znajuć,
prolazimo sve ono za što smo se godinama spremali,
čemu smo se, vrijeme trošeć, nadali.

Od svega, proplamsaji tek.
Kadšto pomislim: je li sve bila opsjena?


ZIMA


Odavno led je okovao bor,
i bjelilo pada na mene.
Nanovo korak moj krut i spor,
hladnoća sužava zjene.

Već dugo je nebo: otežalo, sivo,
i caklen je opet porodila sebe.
Ponovo je studen ukočila živo,
I dah mi zebe.

Na prozoru, s jutrom, osvanule šare,
dječak nosi paket s likom Djeda Mraza,
dolazi nova mjesto ove stare,
pogledam brdo – zaledila plaza.

Mičem udove i stvaram toplotu,
u protivnom gubim i postajem torzo.
Da bih ostao još malo u životu,
ja žurim niz Korzo. 

U majke je čaj s limunom i medom,
oboji mi obraze, ugrije mi tijelo.
I zime nestaće, sa posljednjim ledom,
iz hladnog – nastaće vrelo.


ŽIVOT


Snio sam kad sam tek počinjao snivat:
«Kad porastem, biću veliki!»
Netremice sam gledao oca kako brije lice, ufao se da ću i ja tako.
Došavši do te, davno zamišljene crte, brijanje mi je počelo smetati.
Prošlo i to.
Stigo zeman drugi, ja poželio da saznajem štagod mogu i da
«iz dana u dan sve više i više napredujem».
Bez nagodbi, nisam htio šen-pen.
Kako vrijeme prolazilo postajao sam zadovoljan,
svašta upio i nafilovao u sebe.

Ljudima to smetalo.
Stali me ubjeđivat ne da malo znam (što i sam znam),
već da ne znam i ono što malo znam (da znam).
Gurao sam svoje. Nekad odšutio, bio hić-haber,
nekad jeziku na volju puštao, uzdlaku i uznos išao.
Svakako, gombao se, trudio se podić nad  primitivno (i smanjit ga u sebi).
S vremena na vrijeme solirao, stojao iza svoga,
pokušavao da, koliko ti daju i koliko se može, bude hand-made.
Znao bih zato, uzinat, okrenut nalijevo kad većina bi udesno. Siguran u jedno.
«Ja odo niz drugu džadu, dirat vas neću, samo prođite me se, okanite me se!»

Vidio – pravio se da ne gledam,
čuo – mislili da ni ne slutim!
Negdje blizu ćize između kolijevke i kabura, naučio, valjda i usvojio:
«Da ti gora biserom rađa, uzaman je, ako zdrav nisi!»

A vakat je bio pogan da ga je bilo bolje sa strane,
kroz koprenu, ili ticalima, namalo, proživljavat.

Želio, koliko se moglo, biti fer.
Insane nisam morio, nit gušio.
Kada je bilo do mene, puštao sam da slobodno dišu.

Naživilo se, sjati se nešto toplo oko srca.
Leđa i život i bol svili.
A pravi kamen za kupus još nisam našao.
   


 O PISCU

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inostranim časopisima, listovima i portalima: Pulsus, Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora i Kvaka.

Publikovao je knjige:
- «Boje Sunca» (proza, 2000.),
- «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008.),
- «Obične riječi» (poezija, 2012.),
- «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),
- «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),
- «Dobre godine» (proza, 2018.).

Koautor je prve zbirke poezije ljekara - liječnika u Bosni i Hercegovini «Šest bijelih mantila» (Tuzla, 2007.). Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).

Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih nauka i profesor Univerziteta u Tuzli. Publikovao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.


Naslovna slika Stiv Džonson

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".