/odlomci/
Teško se nosiš s tijelom koje žudi za dodirom. Imaš trinaest godina. Poslijepodne je. Mama je na poslu. Tata spava u svojoj fotelji. Nena pere sude ili veš, ili store, ili pegla, ili tjera brata da uči. Zatvaraš se u spavaćoj sobi. Skidaš se gola. Oblačiš maminu žutu haljinu s ogromnim izrezom. Velika ti je. Otkriva gole, tek propupale grudi. Na usne si stavila crveni karmin. Usne ti serazmiču. Zaustavljaš taj pokret ugrizom za donju usnu. Oko vrata stavljaš dugačku ogrlicu od zelenih perli. Hladne su na tvojoj koži. Pomjeraš ogrlicu. Puštaš je da se zakači za uznemirenu, uzdignutu bradavicu. Gledaš svoje usne u ogledalu. Svoje oči u ogledalu. Blago spuštene kapke. Trepavice sporo idu gore dole. Izvijaš se prema naprijed. Iza tebe kroz napola spuštene roletne probija mliječna svjetlost. Rukom razmazuješ karmin preko lica. Usne ti drhte. Želiš zagristi nešto, nečiju kožu, nečije tijelo. Ujedati dok krv ne prošiklja, dok vatra u tebi ne mine. Stišćeš jastuk između nogu. Potiljak ti se rosi. Tijelo grči. Trenutak prije nego što ćeš stići do užitka dolazi mučnina. Brzo skidaš sve sa sebe. Ispravljaš jastuk. Vraćaš ga na mjesto. Haljinu na vješalicu. Ogrlicu u kutijicu. Karmin u neseser. Uklanjaš sve tragove. Bježiš vani. Da opet budeš dijete.
***
Desna sisa je malo zatvoreno oko. Na njenom vanjskom rubu, na istom mjestu gdje si opipala tvrdu izbočinu što ti je promijenila tok života, pod kožom, nalazi se ventil. Ruka ga dodiruje često. Nekada u polusnu pomisliš da se kvržica vratila. Da sve što je prošlo tek stoji pred tobom. Privikavaš se na pomisao o svojoj bionerazgradivosti. Govoriš da si biće budućnosti. Bioničko biće. Organizam koji postoji zahvaljujući vještačkim elementima. Futurizam tijela. Vrijeme koje dolazi. Iznad granica organskog. Ne više sasvim čovjek. Ne više sasvim žena. Sada treba pripremiti organizam. Učiniti ga boljim, jačim, zdravijim. Spremnim za sve udare što dolaze. Tvoj glas uporno ponavlja: "Najgore je prošlo. Nakon tri operacije u mjesec i po, kemoterapije će biti ništa". Uzimaš, ubacuješ u sebe sve što ti savjetuju. Dodatke prehrani koji jačaju imunitet. Biljne preparate koji liječe rak. Tijelo histerično odbija. Neko dijete u tebi vrišti. Neće biti poslušno. Ne pristaje ozdraviti pod rijekom najrazličitijih i najodvratnijih okusa što se neprestano ulijevaju kroz usta. Dosta mu je. Tebe i tvog tijela ispresijecanog ožiljcima. U jednom trenutku kao da sve pukne. Počneš krvariti vaginalno i rektalno. Uvjerena si da je gotovo. Konačan kraj. Kapitulacija tijela što hoće samo iz sebe da iscuri.
***
U tom trenutku u cijelu priču ulazi on. Muškarac. Ljubavnik. Stvarni čovjek, koji će pokušati da te spasi. Uspijeva te zadržati u mjestu. Ne prolijeće pored tebe poput svega ostalog, brzinom putokaza kraj autoputa. Voliš njegove usne. Njegove zube dok se smije. Dok šutite. U tišini njegovog auta riječi su suvišne. Lijepa si, tu, u njegovim očima. Bit ćeš lijepa i kada budeš ćelava, kaže. A kad mi otpadnu obrve i trepavice?, pitaš glasno da pokažeš da te to ne boli. I tada. Uvijek ćeš biti lijepa. Smiješi se. Možda mu i vjeruješ, taj trenutak. Možda i kasnije.
Neke druge noći, u gustom mraku svoje sobe, izvlačiš te rečenice, vrtiš ih, lijepiš po sebi sve dok ne počneš da plačeš.
Sada, drži ti ruku u svojoj, prinosi je usnama i ljubi. Usne su mu meke. Usne su mu ušpinovani šećer preliven mlijekom, što ti nena pravi kada si mala i boli te grlo. Kupili ste dvije boce cidera od jabuke. Ranije, u kafani, s drugim ljudima, pili ste crno vino. Pretvarali se da ne znate da ćete samo koji sat kasnije sjediti u njegovom autu. U tišini. Dišući ubrzano. Decembar je. Hladno je. Ulice su uske i puste. Malo govorite o tome da odete na još jedno piće. Znate da nećete. Kasno je, kaže dok polako okreće volan, ne znam šta više sada uopšte radi. Možemo samo sjediti malo u autu?
Možemo – kažeš tiho – možemo.
Ulice se slijevaju jedna u drugu. Idete putem koji ćeš ponoviti već naredno jutro, stisnutog želuca. Nije to ništa, ja to mogu, ja sam jaka. Zaustavljate se na velikom parkingu. U mraku. Cijeli svijet je u mraku. Svijetle samo prozori okrugle, crvene, čudne zgrade onkologije, preko puta. Šutite. To je jedino mjesto gdje u tom trenutku zaista ima smisla biti. Misliš da je ta zgrada iznenadno sletjeli NLO. Unutra su vanzemaljci u panici. Trče iza blještavih prozora pokušavajući da smisle način za bijeg. Uvjerena si da i on misli isto. To mjesto ne može biti stvarno.
Poslije se ljubite. Dok vas ne počnu boljeti zubi. Kosa ti pleše. Otvaraš oči. Njegova ruka je na tvojim golim nogama. Bijele se u mraku, rušeći i ništeći sve oko vas. Nadrealnost te slike liječi te naredno jutro. Parkiraš se na istom mjestu. Izlaziš iz auta i ideš na prvu kemoterapiju.
***
Imaš svega četiri godine. Igraš se u dvorištu ispred zgrade. Na tebi je crvena haljinica po kojoj su rasuta sitna bijela srca. Igrate se stonoge – školice. Skačeš na jednoj nozi. Skakućeš iz jednog polja u drugo. Gledaš u nogu, u bijeloj soknici i crnoj lakiranoj cipeli. Uživaš u odbacivanju od tla, u tom kratkom letu, u zraku što ti dodiruje gola koljena. Malo ti je. Kratko traje. Želiš još. Preskačeš po dva polja. Tijelo je tijelo ptice. Lako. Hoćeš još. Da nikad ne završi let. Prostor slobode između dva dodira tla. Pa skočiš da preskočiš tri. Noga ti se u doskoku izvrne i padaš, glavom naprijed. Udar čela zvoni na asfaltu.
***
Četvrti je dan pete kemoterapije. Do jučer je išlo nekako. Do poslijepodneva si mislila da si ovaj put jača. Da te neće slomiti. Zatim polako kreneš propadati u ambis. U nešto crno i ljepljivo što ti brka misli do neprepoznatljivosti i ne da disati. Ni za šta se ne uspijevaš uhvatiti. Opiranje možda samo malo usporava taj slobodan pad. Pod tušem si. Ovila si ruke oko sebe. Puštaš vodu da udara po potiljku. Gledaš kapljice kako se pretaču jedna u drugu. Klize preko nadlaktica, čineći isprekidanu rijeku sve do poda. Umiruje te dodir vode. Nešto u tom otjecanju uvjerava te da život ne može stati.
Kvržicu, kamen pod kožom, zrno iz kojeg će se razviti budućnost koja te sada guši, napipala si u onoj vreloj noći dva dana nakon što si se vratila iz Crne Gore, s dvodnevne plovidbe na maloj jedrilici. Vas četvero starih prijatelja, u pokušaju osjećanja svijeta bez gravitacije. Vas četvero i more razliveno oko vas. Sir, masline i vino. More je mirno i tamno. Siječete ga brodom. Urezujete brazdu od koje se brzo oporavlja. Vaša plovidba na njemu ne ostavlja nikakav stvarni trag. Samo trenutak i sve je jednako kao da i niste bili tu. Ne postoji potpuniji zaborav. Plavetnilo se rastavlja pred vama. Omogućuje vam put. Guta sjećanje na vas.
Usidrili ste se nasred zaljeva Boke Kotorske, kao u otvorenu školjku. Pijana si. Skačeš u vodu. Prvi put bez straha. Tijelo lomi površinu. Propada duboko u crnilo i toplinu. More te grli. Omotava svaki djelić tijela. Njiše te polako. Ne postoji ništa nježnije od vode. Topla je i gusta, uljuljkana u vlastiti mrak. Prihvata te kao savršena rukavica. Miluje pokušavajući da spere sve što bi moglo da boli. Pomisliš ako postoji Bog on sigurno spava u dubinama zaljeva Boke. Pomisliš da si trebala biti riba. Tijelo ti odumire bez vode. Vene bez soli. Spremna si zauvijek ostati tu.
Sada, pod tušem, sklopiš oči. Osjetiš iz kože ti izbija krljušt. Tijelo je gipko i klizavo. Iz ruku smrti iskliznut će lako.
Iz istoimene knjige, izdavač Buybook, Sarajevo, 2018. Uz dozvolu autorke.
„Svaki put kada neko u BiH napiše roman to je razlog za malo slavlje, pogotovo kada taj roman napiše spisateljica. Za prozu nije dovoljan samo talenat nego i ustrajnost, planski rad, disciplina. U romanu Kintsugi tijela čiji naslov lagano otključava samu bit knjige pratimo glavni tok radnje ispresijecan flešbekovima koji nas vraćaju u djetinjstvo i oporo odrastanje heroine ove autobiografske knjige. Stil Senke Marić je poetičan i minimalističan, a pripovijedanje se ostvaruje realističkim prosedeom romana pisanog tijelom. Junakinja romana vodi privatni rat protiv bolesti, ali ovo nije knjiga samo o bolesti, nego je ovdje riječ o borbi za dostojanstvo, čulnost i eros. Nije dovoljno reći da je ovo zaista borben tekst, njegov užitak se krije i u poetskim opservacijama u kojima je potez hirurga ples kista po slikarskom platnu. Međutim, dovoljno je reći da je Kintsugi tijela hrabra knjiga pisana vlastitim iskustvom koje nam nudi toliko potrebnu nadu u pobjedu života nad smrću.“
