Poj, boginjo, ljutost Pelevića
Ahilesa, strašnoga viteza,
koji mnoga Ahejcam nanese
neizbrojna čuda i nesreće
i moguće mnoge duše tište
u adovu bezdnu mrakovitu;
vitezove i hrabre vojnike
on predade lakomim dobićem
okoličnim psima i ticama.
Sovrši se volja Kronidova
i od toga dnevi nesretnjega -
otka sporu među se digoše
i sa zlom se vraždom zajedoše
Atrid, pastir ljudstva i naroda,
i Ahiles, junak blagorodni.
Od bogovah ko je besmrtnijeh
njih podiga na vraždebnu sporu?
Sin Lijete i gromometnika,
Feb, od cara mnogo razljućeni,
na vojsku je ljutu kugu posla,
te su od nje ginuli narodi,
za nakazu što Atrid beščasti
sveštenika Hriza besporočna,
koji bješe starac dohodio
ka krilatim ahejskim brodovma,
neizbrojne otkupe donio
zarobljenu da otkupi šćercu,
i u ruke na zlatnome štapu
sv'jetli v'jenac držeć Apolona
Aheice sve je on molio
i Atride jošte premoguće,
zametnike rati aheiske:
"Atrejeva đeco obilnoga
i muževi što ste aheiski,
o da bogi vam u pomoć budu
imajući dome na Olimpu
grad Prijamov brzo razrušiti
i sretnjo se doma povratiti, -
miloj šćerci dajte mi svobodu!
Otkup za nju - evo ga primite,
počitajte Zevsovoga sina
i daleko razitoga boga."
Svi jednijem povikaše glasom
Aheanci da će je vratiti,
svešteniku počast učiniti,
blistajući otkup prifatiti;
samo srcu Agamemnonovu,
silna cara, to ne bilo milo;
sveštenika gordo je odslao
i strašnu mu riječ izrekao:
"Nikad, starče, ja da te ne viđu
da dohodiš pred naše brodove,
nit se ovđen sada zadržavaj,
unapred se ne smjej pojaviti,
ere pomoć ništa tebe neće
Apolonov skiptar ni vijenac.
Ja đevojci ne dajem svobodu;
ona vešča u mojemu ropstvu,
u Argosu, u našemu domu,
otačastva i tebe daleko,
stan otkani ona oblazeći:
i postelju sa mnom dijeleći;
nego odlaz', ne ijedi mene
ako želiš zdravo se vratiti."
Ahilesa, strašnoga viteza,
koji mnoga Ahejcam nanese
neizbrojna čuda i nesreće
i moguće mnoge duše tište
u adovu bezdnu mrakovitu;
vitezove i hrabre vojnike
on predade lakomim dobićem
okoličnim psima i ticama.
Sovrši se volja Kronidova
i od toga dnevi nesretnjega -
otka sporu među se digoše
i sa zlom se vraždom zajedoše
Atrid, pastir ljudstva i naroda,
i Ahiles, junak blagorodni.
Od bogovah ko je besmrtnijeh
njih podiga na vraždebnu sporu?
Sin Lijete i gromometnika,
Feb, od cara mnogo razljućeni,
na vojsku je ljutu kugu posla,
te su od nje ginuli narodi,
za nakazu što Atrid beščasti
sveštenika Hriza besporočna,
koji bješe starac dohodio
ka krilatim ahejskim brodovma,
neizbrojne otkupe donio
zarobljenu da otkupi šćercu,
i u ruke na zlatnome štapu
sv'jetli v'jenac držeć Apolona
Aheice sve je on molio
i Atride jošte premoguće,
zametnike rati aheiske:
"Atrejeva đeco obilnoga
i muževi što ste aheiski,
o da bogi vam u pomoć budu
imajući dome na Olimpu
grad Prijamov brzo razrušiti
i sretnjo se doma povratiti, -
miloj šćerci dajte mi svobodu!
Otkup za nju - evo ga primite,
počitajte Zevsovoga sina
i daleko razitoga boga."
Svi jednijem povikaše glasom
Aheanci da će je vratiti,
svešteniku počast učiniti,
blistajući otkup prifatiti;
samo srcu Agamemnonovu,
silna cara, to ne bilo milo;
sveštenika gordo je odslao
i strašnu mu riječ izrekao:
"Nikad, starče, ja da te ne viđu
da dohodiš pred naše brodove,
nit se ovđen sada zadržavaj,
unapred se ne smjej pojaviti,
ere pomoć ništa tebe neće
Apolonov skiptar ni vijenac.
Ja đevojci ne dajem svobodu;
ona vešča u mojemu ropstvu,
u Argosu, u našemu domu,
otačastva i tebe daleko,
stan otkani ona oblazeći:
i postelju sa mnom dijeleći;
nego odlaz', ne ijedi mene
ako želiš zdravo se vratiti."
Car izreče, a starac uzdrta,
pokori se carskoj zapov'jedi;
tiho ode po krutu brijegu
ne mučeći šumećega mora.
Od brodovah tamo se udalji,
pa se starac sta molit pečalni
sinu Lete lijepokudrave,
Febu caru mnogomogućemu:
"Srebroluki, začuj mene, bože,
o te hraniš i oblaziš Hrizu
i sveštenu Kilu, svemogući,
u Tenedos pa i u Skinteji
te caruješ i mogućno vladaš,
ako sam ti hram ljubezni igda
ukrasio, žertvom naložio
bedre kozje i telče pretile,
začuj mene, ispun' mi želanje:
suze moje osveti prosute
od Argivjan tvojim strijelama."
Vikao je tako moleći se;
Apolon ga začu srebroluki.
Hitro pođe s Olimpa visoka,
raspaljeni gnjevom i ljutošću,
luk za pleći i kolčan noseći,
krilatijem zakriti strelama.
Strašno str'jele za plećima huče
udarajuć jedna o drugojzi
u hođenju boga razljućena,
koji noći podobno iđaše.
Naposljedak sjede pred brodove,
poče metat krilate strijele;
Apolonov srebrom blistajući
luk izdaje strahovitu zveku.
U početak sami on napade
na maskove i vse praznoskitne,
al' poslijed i narod pristiže,
zujeć str'jelam' smrtonosnijema.
U stanu se mnogi od trupovah
zapališe, staše ognji hučat.
Devet danah i sve bez prestana
bože str'jele na vojsku lećeše,
a deseti Pelević sobrao
na saboru hrabre Ahejance;
u misli je to njemu metnula
zlatnotrona i državna Gera,
jer se ona žalošću trzaše
Ahejacah gledeć pogibiju.
Brzo narod skupštini pohita,
a kada se najedno skupio,
od skupštine prvi ustanuo,
hitronogi Ahiles zborio:
"Kako viđu nam treba, Atridi,
preplivavši more, vratiti se
u domove svoje na tragove,
tek od smrti da se sačuvamo,
er ujedno rat i pedemija
neprestano trebe Ahejance.
No, Atridi. da mi ispitamo
sveštenika jal' kakva proroka
ali kakva sanah pogađača
(a i sni su čojku od Zevesa),
nek nam kažu su čim je razdražen
nebožitelj Apolon visoki -
za zavjet li kakav nesvršeni,
za žertvu li srdit stotelačnu,
il' jaganče il' izbrane kozje
pretiline on ište mirisne,
da izbavi sada Ahejance
od pogibne jazve i bolesti?"
Tek izreče, sin Pelejev sjede.
Hitro skoči Kalhas iz skupštine
Testoridov, glavni ticegatac.
On je mudri sve divno vidio
što je bilo, što je i bit što će;
na mora je ahejanske lađe
predvodio isti k Ilionu
sa njegovim predvidjenja darom,
a od Feba ozgor zadahnutim.
On, blagijeh mislih napunjeni,
sta kaživat pred skup Aheicah:
"Ahilesu care, da ti kažem
imam nared od ljubimca Zevsa,
nadaleko bijućega boga,
gnjev pravetni što je Apolona.
Ja ću kazat, al' ti kad daš riječ
i kad mi se povjerno zakuneš
da si mene rukam', riječima
gotov branit, ako do tog dođe.
Ja se bojim, razljutiću muža
te vrhovni vladac Argivjanah,
Ahejanci kome su pokorni.
Velike je care mogućnosti
ljut na čojka njemu podvlasnoga,
nako on[u] razjarenu ljutost
i mrvice smiri i pokrije,
al' pokritu zlobu dok ispuni
sve u srce jadovitu hrani.
Rasud', kaži oli me braniti?"
Hitro njemu na to odgovori
blagorodni Pelević Ahiles:
"Vjeruj, ovo i smjej nam kazati,
ko gođ bio od koga se bojiš;
kunem ti se Zevsovim ljubimcem
Febu, komu s' ti, Kalhase, moliš,
doklen živim i očima vidim,
nije niko pred ovim lađama
pregle ruke ko ć' na tebe dići,
kunem ti se, nije u svoj vojsci,
da bi nazva ti sama Atrida,
kojino se sa vrhovnom vladom
nad svom vojskom gordi Ahejanah;
no Danajma otkri' glase boga."
Usudi se srcem Kalhas reći
i sta pričat prorok neporočni:
"Feb za žertvu nije stotelačnu
ni za dužno obećanje gnjevan,
no za stara sveštenika Hriza,
Agamemnon kog je obručio;
šćer njegovu nije povratio,
no molenje, otkup odbačio.
Za njega je Feb pokara ljuto,
a 6'jedama još će pokarati,
ruke svoje neće uzdržati
od poraza i ljutoga mora
priđ' bez plate k ocu ne otpušte
svobodnu mu crnooku šćercu,
dok u Hrizu svetu ne stavimo
stomaličnu žertvu umiljatu;
tada ćemo boga umilostit."
Svoju riječ Testorid dokonči.
Iz skupa se moguć vitez diže,
širovlasni Agamemnon care,
uzmućeni gnjevom i ljutošću;
srce mu se mračno u prsima
sa stravičnom zloćom napunilo,
oči mu se ka plam zasv'jetlile,
pa Kalhasa ljuto gledajući
prvomu mu Agamemnon reče:
"Proričniče b'jede i nesreće,
prijatno mi jošt nikad ne kaza.
Pravo, tebe ka da je radosno
tolko b'jede ljudma proricati;
nit' si kada dobru riječ reka,
niti si je kada ispunio.
Ti i sada radi nas kažuješ
i ka riječ boga propov'jedaš
da je b'jede na narod puštio
Feb dalekometni neba žitelj,
sveteć ono što sjajne darove
ja za svobod ne primih Hrizejdi.
U dušu sam ja moju želio
u dom uvest crnooku djevu;
Klitemnestri nju bih pretpočita,
u suprugstvo uzetoj đevojci;
Hrizeida od nje nije grdnja
prelijepim i ljubeznim vidom,
svojim umom i svojim djelima.
Al' pristajem i povraćam istu
kad je ište dobro Argivjanah;
bolje želim viđet spasenije
no naroda svoga pogibiju.
Ali danas treba da vi mene
Hrizeidu krasnu namirite,
da ja jedan danas ne ostajem
bez nagrade u argivskom stanu,
jer bez toga sramotno bi bilo,
a vi danas svi vidite divno
e od mene odlazi nagrada."
Prvi njemu na to odgovori
hitronogi Pelević Ahiles:
"Slavom gordi, prekorisnoljubni
Atrid, đe će radi tebe naći
dobrodušni Ahejci nagradu?
Mi nemamo nigđe na sohranu
opšte kase ni opšteg bogatstva;
u gradove što smo razrušene
mi dobili sve smo razd'jelili,
a u narod snova što je dato
sramotno bi bilo uzimati.
No je bolje - povrati Hrizejdu
za ugodit bogu velikome,
a poslijed u triš, u četiriš
Argivjani tebe ćemo platit,
ako nama da razrušit Zeves
tvrdostjenu gordeljivu Troju."
Hitro k njemu s' obrćući zbori
Agamemnon, vladavac mogući:
"Ahilesu, iako si tako
s valjatnošću besmrtnim priličan,
nemoj tako brzo umstvovati,
jer ni ćeš me privest ni obratit!
Ti sam hoćeš da nagradom vladaš,
a ja bez nje da sjedim mučeći.
Ti me učiš da đevojku vratim.
Ako mene na volju učine,
drugom plate mene Aheici,
mome srcu sa toliko milom
i ljepotom prvojzi jednakom;
ako l' reku ere oni neće,
ja ću ustat iz kuće je otet -
ali tvoju ali Ajaksovu
al' nagradu Odiseja mladu.
Doista je sam ugrabit hoću;
teško tome do koga ću doći!
Al' o tome i posl'je možemo
i imamo kada govoriti.
A sad crnu da spuštimo lađu,
na svešteno more da metnemo,
da vozilce silne izberemo,
na gek'tombu lađu ih stavimo
i svedemo rumeno obrazu
Hrizeidu, lijepu đevojku,
i u njemu da glavarom sjede
od Ahejan jedan savjetnijeh -
Idomenej, mudri i razumni,
Odisei l' Laertidoviću,
ili Ajaks Telamonidović;
ali ti sam od ljudih najstrašni
na oružju, Pelejevi sine,
hajde s žertvom svetom umilostiv'
Apolona k-nama, nebovlaca."
Strašno njega Ahiles pogleda
hitronogi, pa mu odgovara:
"Nestidnošću care obučeni,
prijevarni dušom lakomjače,
od Ahejan ko će te slušati,
ko li će ti pohod savršiti,
ko l' se hrabro s dušmaninom biti?
Za sebe li ja sam ovđe doša
da Trojane, konjah smiritelje,
zavojujem i vječno razrušim?
Ništa krivi preda mnom nijesu;
čovjek njihov nije nigda mene
ugrabio konja ni teleta,
u presretnju mnogoljudnu Ftiju
i bogatu svakojakim plodom
nijesu mi njive poharali:
previsoke, šumom pokrivene,
nas razdvaju od Trojanah gore
i nemirni hučni vali morski.
Za tebe smo mi ovđena došli
na Trojane, te te veselimo,
čast, poštenje tražeć Menelaja,
da i tebe, psoobrazni čoče!
Ti za ništa, bestidnjače, držiš,
niti mariš nit ga u što brojiš,
ti i mene pretiš ugrabiti
strašna rata nagradu mi divnu,
neucjeni dar mi Ahejanah.
Ali s tobom ja nigda ne imam
d'jela ravna, nagrade jednake,
i cvjetući ako grad trojanski
Ahejanci hrabri raskrhaju,
nećeš na to ništa pogledati
što će breme ponajteže doći
da ga moje potezaju ruke,
a šićar se kad stane d'jeliti,
ti ćeš uzet sve bogate dare,
a ja s malim darom ljubeznijem,
ne vičući, u stan ću se vratit,
kad sustanem od ratnijeh đelah.
Ne, sada ću ja u Ftiju hodit,
radi mene nesramnjeno divnu,
doma ću se na lađama vratit;
posramljeni tvojijem nečojstvom,
ja ti ovđen nijesam sumio
umnožati dobit i bogatstvo."
Agamemnon hitro k njemu viknu,
zapovjednik od mnogijeh ljudih:
"Ništa za to, bježi ako želiš;
ja te za to ni moliti neću
da rad mene ovđena ostaneš;
drugijeh će dosta ovđe ostat;
čast će oni mene pokazati,
osobeno Zeves promislitelj.
Ti, koji si mene ponajmrzni
među carma pitomcima Zevsa,
ti jedina nesložnice prava,
boj, ubistvo samo ti je drago.
Hrabrošću si ti, istina, čudan,
no i ona božije je daće.
Doma s' vrati i s lađama bježi
sa družinom svom tvojom ostalom,
te svojima vlada' Tesalcima.
Ja za tobom duhom krenut neću;
ljutost tvoju ja za ništa držim,
ali tebe jošt, da znadeš, pretim:
bog Apolon ište da ja vratim
Hrizeidu; ja ću povratiti, -
s mojim društvom na mojim lađama
poslaću mu divnu Hrizeidu;
al' ću k tebe i kući ti doći,
Brizeidu sam ću tvoju uzet,
da ti jasno vidiš, razumiješ
vlašću kolik viši sam od tebe
i da svaki ima se strašiti
ravan mene ko bi se kazao
i nadmeno sa mnom se propinja".
Agamemnon tu riječ izreče;
Peleviću sa grčinom pade,
viteško se sta njegovo srce
u vlasite prsi uvijati
među dvije dvojestruke misli:
al' će odmah iz nožnice trgnut
svoga mača ostra i plamena
i rašćerat te ga sretnu ljude,
pa ubiti vladalca Atrida,
ali svoju ljutost posmiriti
i usteći raspaljenu dušu.
No u trenuć kada različnima
razmislima dušu nemiraše,
strašna mača kide iz nožnice,
ali sleće s nebesah Atina;
nju mi posla zlatnotrona Gera,
koja srcem jednako ljubjaše
i čuvaše oba bojeljupca.
Sta Atina za pleći Ahila,
za ruse ga kose uhvatila;
njemu samo tolko bi javljena,
iz skupa je drugi ne viđeše.
On s' prepade, natrag se obrati
i bez sumnje on divno poznade
svetu šćercu gromametatelja -
strašnim ognjem oči njoj gorahu,
i, sa licem k njojzi obraćeni,
k njoj okrenu krilate riječi:
"O, što si ti, šćeri Jegioha,
ovam' sišla s visoka Olimpa?
Al' željela jesi vidijeti
mahnitilo Agamemnonovo?
Ja ti kažem, brzo će mi s' steći:
ovi smrtni oće brzo svoju
kičeljistvom dušu izgubiti."
Pelejevu rekla hrabru sinu
svjetlooka šćerca Jegioha:
"Naglu ljutost ukrotiti tvoju,
kada jesi besmrtnim pokoran,
ja sam s neba radi toga došla.
Poslala me zlatnostola Gera;
vas obadva ona podjednako
dušom ljubi i oda zla čuva.
No ostavi inad, Peleviću;
udovolji razjareno srce -
jadovite izgovaraj r'ječi,
al' se rukom za mač ne prifataj!
Ja proričem koje će se steći
i brzo se oće ispuniti:
skoro će ti utroje toliko
čudnijema ovđe darovima
za obidu tebe se platiti;
no se smiri i pokori nama."
K njoj s' obrati i iznova zbori
hitronogi Pelev Ahilesu:
"Dužno jeste, o šćeri Zevsova,
slušat vaše svete zapov'jedi.
Moja ljutost bila kolik drago
ognjevita, pokornost bolja je,
jer besmrtnim kono je pokoran,
i besmrtni njemu će pomoći."
To izreče, stisnu moćnu ruku
na rukodrž mača velikoga,
tere strašni vrže u nožnicu -
pokori se Paladinoj r'ječi.
Šćer Zevsova poleće k Olimpu
u dom svoga oca Jegioha,
k sv'jetlu skupu nebesnih žiteljah.
Al' Pelević jopet blagorodni
stade snova ljute zborit r'ječi;
Atrejevu sinu govorio,
ljutost ništa nije ustezao:
"O pjanice pasjega pogleda
ali s dušom slaboga jelena,
ti nikada u žestokom boju
nećeš smjeti otisti s narodom,
ni ćeš poći s rati vitezima
na zasjedu srcem se ukanit, -
radi tebe to se smrću kaže.
Sto putah je lakše ti i bolje
po široku stanu Ahejanah
u onoga grabiti darove
ko se tebe protiviti smije.
Ti si jedan proždirač naroda,
jer si care nad prezretijema,
al', Atride, ti bi najposljednju
u životu obid učinio.
Tebe zborim i ovo govorim
i kletvom ti veljom se zaklinjem,
skiptrom ti se ovijem zaklinjem,
koji nit će granah ni listovah
već iz sebe nanovo puštiti -
koren jednom jeste ostavio
na glavice, snova ne zeniva,
naostrena mjed jeste sa njega
ogolila koru i listove,
i sad koga ahejanski ljudi
u rukama sudebnici nose
postavama Zevsovijeh stražah, -
skiptar ovi hoće tebe biti
pred Ahejce prevelikom kletvom:
vreme ć' doći kad će poželjeti
Danajevi sini Pelevića,
željeće ga svi do nijednoga,
a ti ćeš se mučit svakojako,
dat im pomoć besilan ćeš biti,
gomilama kako od Gektora
čojkubica počnu u prah padat;
dušom ćeš se ti tvojom mučiti
sam se na seb' hoćeš srditi ti
najhrabrijeg što si Ahejanca
usudio s' obeslavit jesi."
To izusti, pa hitreno bači
svoj iz rukah skiptar na zemljicu,
naokolo gvožđem zlatnim blešteć,
pa odmaha sjede međ' carima.
Protiv sjedeć Atrid Agamemnon
poče strašno prijetit r'ječima,
ali usta Nestor slatkorječni,
gromoglasni zbornica piloski:
r'ječi mu se iz glasnijeh ustah
mnogo slađe od meda lijahu.
Sovremenih njemu su se ljudih
pokoljenja dva s svijeta skrili
koji s njim su rasli i živjeli
u Pilosu mnogo bogatome;
već on starac nad trećim plemenom
vlada zrelo i caruje umno.
On, blagijeh misalah punani,
njim' govori i savjetuje ih:
"O bogovi, velika će pečal
doć na zemlju našu ahejansku;
Prijam će se mnogo oveselit
i njegova gordeljiva đeca,
svi žitelji Troje preko mjere
oće vi se vozdarovat duhom
kad začuju o čem vi radite,
grku neslog kako podižete!
Međ' Danajma vi jeste prvizi
u skupštine i u bojevima,
no s', mogući, oba pokorite, -
vi ste oba mlađizi od mene.
Ja sam pređe u stara vremena
bolje od vas gleda ratoborce,
u r'ječi sam s njima ulazio,
ponosili s' od mene nijesu;
priličnijeh ja njima nijesam
nit vidio ni ću viđet ljudih,
ubojnikah kako Piritoja
i Drijasa, narodah vojvodah,
strašni Jeksad, Kenej i Polifem
ravni bjehu nebožiteljima,
i Jegejem porođeni Tezej,
besmrtnima koji je prilični.
Ovo jesu mogući muževi,
slava sinah pozemnorodnijeh;
mogući su oni mnogo bili
i s mogućim u boj ulazili;
gorske ljute oni su sinove
pobivali bojem užasnijem.
Al' sam s njima bio u družestvu,
i bačivši Pilos, zvali su me
u daleku apijansku zemlju.
Radio sam tamo po moćnosti,
ali ko bi s njim' se usudio
danas stizat ali jednačiti
od smrtnijeh ljudih nazemnijeh?
Al' i oni savjet su mi često
primovali, riječi slušali.
Nego i vi budite poslušni,
e korisno savjete slušati.
Ti, Atride, kolik bio silan,
Ahilesa ne lišaj đevojke;
njemu su je ka nagradu dali
aheiski hrabri ratoborci.
Ahilesu, ti se tog ostavi
inadom se s carem prepirati,
jere časti podobne dosada
jošte nije jedan skiptronosni
car imao niti je dostiga
kojeg Zevs je uzveliča slavom;
viteštvom si ti znamenit mnogo,
mater te je boginja rodila,
al' je ovđe on silni ikoga,
vladalac je neizbrojna ljudstva.
Smiri srce ti, Agamemnone,
ja te starac molim, poslušaj me;
makni ljutost hrabra Pelevića,
kojino je vitez strahoviti,
obrana je nama Ahejancma
u istrebnoj rati trojanskojzi."
Hitro njemu na to odgovori
vladac mužah, Agamemnon jaki:
"Sve ti pravo i razumno zboriš,
starče, nego čovjek ovi, vidiš,
oće ovđe da sve nas previsi,
ohtio bi vladati svijema
i gospodit u rati nad svima
ohtio bi zapov'jedat sv'jema,
al' se njemu ja pokorit neću.
Ali što su njega satvorili
besmrtnici bogi hrabrenoga -
zato njemu dopuštaju zborit
men' bestidne u oči riječi?"
Gnjevno njemu riječ prekinuo,
odgovara Ahil blagorodni:
"Niskijem bi ništavcem me pravo
svi imali nazivati ljudi
kada bih ti u sve što mi rečeš
beshalačni ja teb' ugađava.
Ti to išti od drugijeh ljudih
i vladom se nad njima uznosi,
a ti mene nemoj zapov'jedat,
e teb' više ja slušati neću.
No ću tebe drugu riječ kazat,
al' je hrani na tvojemu srcu:
u boj neću s oružjem u ruke
nikad izist za pl'jenjenu djevu,
niti s tobom niti s kim drugijem;
otmite mi štono ste mi dali.
Do koristi štono je drugijeh
u mom brodu hranjenijeh crnom,
suproć moje volje nećeš ništa
od njih mene uzet ni ugrabit!
Ali dođi i poprobui se,
pušt' i drugi neka tebe vide:
oće tvoja poteć krvca crna
oko moga kopja ubojnoga."
Tako oba jesu vojevode,
tučeći se žestokim r'ječima,
s mjesta s digli i skup razmetnuli
pred lađama ahejanskijema.
Car Ahiles k svojim brodovima
hitroletnim mirmidonskijema
ljut otiša i s njim Menetide
i družina — drugi Mirmidonci.
Agamemnon car puštio laku
svoju lađu na sinju pučinu
i vozacah dvadest izbranijeh,
postavio na nju gekatombu;
Apolonu dar je Hrizeidu
sam izveo prekrasnu na lađu.
Stade vlacem Odisej premudri,
i brzo se oni okrenuše,
po putovma vlažnim polećeše.
U tom Atrid mahu zapov'jeda
Ahejanci da se očišćaju;
svi se oni jesu očišćali,
nečistotu u more bačali.
Posl'je izbra savršene Febu,
velikome caru, gekatombi
koze, telad oni sažizali
na brijegu neplodnoga mora;
do nebesah miris pretiline
izlazila s klubećim se dimom.
Argivjani tako su s' trudili
u svom stanu, no car Agamemnon
jošte zlobu ne bješe smirio
nit' Ahilu pretit ostavio.
On pred sobom dozva Taltibija
i sa njime jošte Jevribata
i klevrete vjerne i glasnike;
tako njima zapov'jeda gnjevni:
"Hajte brže, vjerni glasonoše,
u osjenku Pelejeva sina;
Brizeidu za ruke uzmite
i odmah je mene dovedite.
Ako vi je on ne šćene dati,
vratite se, sam ću mu je uzet:
ja ću silom k njemu uprav poći,
mnogo teže biće preslušnome."
Izgovori tako i posla ih,
strašnu riječ zapov'jedeći im.
Nerado su otišli muževi
po brijegu hučeće pučine.
K kućama se mnogim približujuć
i k hitrijem lađam' mirmidonskim,
Pelevića pred kućom nađoše
đe sjeđaše veoma zamišljen.
Tek dođoše, Ahil ih ugleda
i neradost na licu pokaza.
Smutiše se oni obojica,
pred vladalca s počitanja strahom
stali, ni r'ječ ne govoreći mu,
nit' ga smjejuć štogođ upitati.
Srcem svojim to je providio
i reka im Ahil blagorodni:
"Zdravi bud'te, ljudi telardžije
i glasnici boga i smrtnijeh!
Pobliže se ovde primaknite;
ni u čemu vi krivi nijeste,
no ve care Agamemnon posla
za lijepu mladu Brizeidu.
No, Patrokle, blagorodni druže,
izvedi im i daj Brizeidu,
neka grabe i neka je vode.
Al' svjedoci oni sami biće
i pred skupom silnijeh bogovah,
i plemenom svega čovječestva,
i pred carem ovim nenasitim,
ako igda preša snova dođe
da ja spasem od gledeće smrti
rat ostalu i nedokončenu;
vjerno, on um pogubivši preti!
Svest sadašnje s idućijem pravo
on ni vidi, niti to umije -
pri lađama kako obespečit
spasenije rati ahejanske."
To izreče, i sin Menetijev
pokori se ljubaznomu drugu
i za ruku iz sjenke izvede
prelijepoobraznu đevojku
i dade je on poslanicima.
Poslanici sa njom otidoše
k šatorima ahejanskijema;
s njim' odlazi pečalna đevojka.
Tad proplaka Ahiles prehrabri,
iz družine pođe podaleko,
od svijeh se nasamo odmače
i on sjede na pučinu s'jedu,
gledajući na pont tamnovidni,
i u suze ruke prostiraje,
mater svoju ljubeznu moleći:
"Kada jesi ti mene rodila
već toliko kratkoviječnijem,
da li slave nije dužan bio
men' prisudit visokogrmeći
Zevs Jegioh? No me nikakvojzi
od počasti nije spodobio!
Sa mogućstvom Agamemnon gordi
car je mene nečast učinio,
podvigom mi ratnim on nagradu
uze sada, a sa njome vlada."
On je tako sa suzam' klikova,
a njegov je glas začula mater,
u dubinu koja sjedi mora,
u dvorove staroga Nereja.
Iz pjenoga mora hitro ona,
kako laki oblak, izlećela,
sjela blizu milog svoga sina,
lijućega jednak' suze gorke;
mater rukom nježno ga gladila,
zovući ga zborila je tako:
"Što ti plačeš, o ljubezni sine?
Kakva pečal jeste srce tvoje
polazila? Ne kri', no mi kaži,
da to znamo obojica, sine."
Odgovara teško joj stenjući
sin Pelejev, Ahil hitronogi:
"Znaš, o mati, kad ti svemogući
reka jeste da sve mene kažeš?
Na sveštenu mi odismo Tivu,
na veliki na grad Getionov;
grad skrhasmo, a šićar uzeti
donesosmo u našemu stanu,
među sobom, kakono je dužno,
ahejanski sini razd'jelismo.
Atrejevu mi dadosmo sinu
šćer Hrizovu prelijepovidnu."
Na slici Ahilej lamentira nad Patroklovom smrću, Gejvin Hamilton, oko 1760.
