Boris Jovanović Kastel, Grebeni od kostiju (poezija), Institut Belko, Beograd, 2018.
Luk se zateže u rukama starim/I čvrsta žica napinje se smjesta./Gasi se zvuk. A čovjek nije svjestan/da činilo je već te iste stvari“
J.L. Borges
Pjesnika je odvajkada poticala, a i čudila izvorna dvosmislenost njegove pozicije: poeziju on izabira kao svoje bitno i samobitno određenje, a govor o poeziji pretpostavlja modifikaciju samog pitanja o smislu i biti tog stvaralačkog. Gaston Bašlar je pisao posebno o pjesnicima vatre, drveta, vode, vazduha … Imenovao je tu zlatnu rudu njihovog poetsko-značenjskog rasipništva. Iz tog konteksta se o Borisu Jovanoviću Kastelu može govoriti kao pjesniku vode, onom koji iscrpno tretira motive vode i putovanja vodenim svjetovima, opsesivno rasipajući ovu temu kao svoju - životnu.
Kastel pripada onim pjesmonošama koji svojim poetskim smislom idu daljinama u pohode, čiji stihovi predstavljaju duh neposrednosti kojim govori čudo iznenadne asocijacije - što sporedno učini bitnim, i tako od finih metafora stilske figurativne potke, stvori poetsku matricu i naslovi je sintagmom Grebeni od kostiju. Morski greben Kastelov predstavlja poetsko mjesto života smrti , ili je to budna memorija života?! Uistinu, upućuje i na to da pjesnik smrt potvrđuje životom autentičnog djela ljudskog čina, onog čina stvaralačkog, kojim bije bilo poziva na dijalog. Čuh li to /Da ćeš mi produžiti život/Od mojih kostiju isklesati grebene… ( iz pjesme Obećanje). To je onaj osjećaj slobode što Jovanovićevo Ja, kao eho vremena, komunicira: sa dusima mozaika iz antičkih vila, sa Euripidom u predvečerje, sa onim koji na vrata može pokucati kao Rafael Alberti, španski pjesnik Generacije 27, ili pri šetnji sa „prostitutkom iz Pompeje“ razgrnuti vulkansku prašinu života pred dvadeset hiljada duhova, prizvati Dionisija i Apolona, Sokrata i Platona ili Antigonu da potvrdi za ljubav, ne za mržnju da smo rođeni.
Čini se, pri tom, da pjesma Kastelova, u nekim momentima zaroni ispod površine i nastavlja da živi kao individualna arheologija pamćenja, ili kao dugo suđen, a onda iznenadno otkriven svijet. Njena struktura ide rafiniranim procesom komponovanja neobičnih slika i dijaloga lirskog subjekta sa onim, naizgled neobičnim licima koji su uljuljkani u vlastitom postojanju i izuzeti od prolaznosti. Tako se u ovoj zbirci ocrtava višeglasje kao na pozornici poetskog događaja gdje vlada snaga neprolaza. Boris Jovanović, na ovoj dugoj poetskoj plovidbi, rukom Posejdona vođen, umije reći volju, moć i cilj svoje mediteranske određenosti. U težnji da svijet pjesništva misli unutar istorijskog, davnašnjeg, u ovoj poetskoj zbirci možemo uočiti onu višeslojnost izražajnosti gdje se ispisuje topologija svih onih životnih stanja u kojima životno, postaje granično. Kastelovi stihovi imaju onaj značenjski omjer u čijem sazvučju je dat spektar stanja i dešavanja, igre i ljepote života, i tamo gdje ga više nije.
Iz praskozorja/izvukao sam tminu/da me podsjeti na Evropu/razvedenu od legendi./Rošav i zgađen nad populizmom/tražio sam praskozorje/u gradovima crvenih plaža,/sarkofaga Rima sa ključem od munje/i mauzoleja Berbera….(Iz pjesme Kako da se stignem)
Mnogostruke su dijagonale vremena Kastelove poezije. One se pružaju širinom potopljene Atlantide, put univerzuma koji nastoji da preduhitri svoj autentični smisao mišljenja. Zapaža se jasno da, u pjesničkoj arhitekturi Jovanovića, slojevita je poetska gradnja. Ređaju se nivoi funkcionalnog i umjetničko-estetskog, sa nosivim stubom neprolaznosti života, paralelnim sa življenjem smrti i činom vlastitosti. Motiv smrti kao životni čin u Kastelovoj pjesmi Šetnja sa prostitutkom iz Pompeje pisan je u formi smjene direktnog i indirektnog obraćanja svijetu kao otjelotvorenom smislu. Tu se ističu velike i lijepe smrti kao manifestacije života, prosuđujući sa stanovišta pjesničkog izraza onog koji od samog života traži smisao u tajanju. Pompeja, vidljivija od stvarnosti,/Naših kataklizmi pošteđena/Strpljivo čeka da se spasimo/Jer joj šminku pepela /Rumenilo opekotine/U zoru baklji dugujem/Da što ljepša pred kamerama turista/Pozira i zaradi….
Ovdje se život i smrt smjenjuju, ali, ne kao nastanak i nestanak, već ono kada život slavi smrt u svojoj velikosti, kada mu podaruje izgubljenu mjeru onog ljudskog čina bezglasnog trajanja, univerzuma, morskog prostranstva. Onog što se zove Mediteran. Onog kod koga srce je Sredozemlje, jetra pješčani žalo, bubrezi arhipelazi, nokti školjke, a žuč odbačen kompas …. Ta pjesnikova otadžbina je putovanje i spoznaja da vječnost nije mondensko stoljeće/bez završetka/već okretanje kormila /bez vremena… (iz pjesme Kako sam spoznao univerzum)
Po tonu i tematici, poetskoj izražajnosti, ova zbirka prožima smisaono i ritmičko višeglasje. Boris Jovanović Kastel ostao je i ovdje, kao i u svojim prethodnim djelima, vjeran svojoj mediteranskoj orijentaciji gradeći još jednom poetski suživot vodama Mediterana.
Budva, jun 2018.
