Ništa čini mi se, ništa
što se nije ponovilo u istom obliku.
Kao što na isti način majke psuju grobare-pripravnike
koji dokono sjede pred kapijom porodilišta
i piju pivo.
Kao što svaka kokoška uveče liježe maštajući
Da će poroditi jaje iz kojeg će se izleći zlatni paun
što će se hrabro isprsiti pred rukom
koja u kokošinjcu traži omlet.
Govorim o milionima školjki koje vijekovima žvaću
vlastiti mozak
računajući da bi neki mali biser mogao zablistati u ogrlici
na vratu neke buduće kraljice iz bajki.
Govorim o svojim malim rukama
koje na okvire prozora ugrađuju neprobojna vrata
sa ogromnom ključaonicom
kroz koju mogu viriti u svijet.
Onaj isti svijet koji prešutkujem kako bih na njega
mogao pljunuti kad god me povrijedi.
