PJESMA ŠESTA
Dio iz poeme Došljaci (Pjesme Ali Binaka)
Pjesma šesta
Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,
u travu urastoše putevi k planinama.
I dani ljetnji, putnici žedni, dolaze i prolaze,
a oblaka nema ni s mora ni na more.
Podne je. Čelopek gori. Visi malaksalo granje,
kamenje miriše oporo, po sumporu.
Tri ovce, razovčene, idu po vreloj ulici
kao slijepe i jedna za drugu svezane.
I đe god bio, đe sio: jauču psi ovčari,
i dube jame, i cvile ispod zemlje, –
od žege cvile, od tuge za planinom.
I dani žedni dolaze i prolaze,
a oblaka nema ni s mora ni na more.
Podne je. Čelopek gori. U planini prskaju potoci
i rose trave, i rose jele do koljena.
Česme zapljuskuju korita slapovita,
lepeću na vjetru, prskaju po pojištu.
I borovi huje kȏ špilje i mećave,
glasom iskonske,
praiskonske
samštine u planini.
Koja gora razgovora nema?
Štedim gora razgovora nema.
Ona pse više ne čuje, ni bradve doglasnice,
ni pjesme, ni tesle, ni bikove megdandžije.
Tu bljušturi ustaju, prerastaju katune opušćele,
i zemlja pregriza torne kočeve iznad članka,
i trave proniču kroz štice i vrljike.
Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,
u travu urastoše putevi i solila.
U travi naših planina, u visokoj rosnoj travi
vučice peru sise i doje vučad,
i doje vučad
na pustoj paši naših planina.
Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,
u travu urastoše putevi k planinama.
I dani ljetnji, putnici žedni, dolaze i prolaze,
a oblaka nema ni s mora ni na more.
Podne je. Čelopek gori. Visi malaksalo granje,
kamenje miriše oporo, po sumporu.
Tri ovce, razovčene, idu po vreloj ulici
kao slijepe i jedna za drugu svezane.
I đe god bio, đe sio: jauču psi ovčari,
i dube jame, i cvile ispod zemlje, –
od žege cvile, od tuge za planinom.
I dani žedni dolaze i prolaze,
a oblaka nema ni s mora ni na more.
Podne je. Čelopek gori. U planini prskaju potoci
i rose trave, i rose jele do koljena.
Česme zapljuskuju korita slapovita,
lepeću na vjetru, prskaju po pojištu.
I borovi huje kȏ špilje i mećave,
glasom iskonske,
praiskonske
samštine u planini.
Koja gora razgovora nema?
Štedim gora razgovora nema.
Ona pse više ne čuje, ni bradve doglasnice,
ni pjesme, ni tesle, ni bikove megdandžije.
Tu bljušturi ustaju, prerastaju katune opušćele,
i zemlja pregriza torne kočeve iznad članka,
i trave proniču kroz štice i vrljike.
Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,
u travu urastoše putevi i solila.
U travi naših planina, u visokoj rosnoj travi
vučice peru sise i doje vučad,
i doje vučad
na pustoj paši naših planina.
