Dječaku
Ne smijem izreći što potakne
Da se odmota čitav svezak
Emocije patetike
Spasiti se ne može
Ni cvijetom
Ni kišobranom
Smrt vatre
Život tek započeo
Prelijep, nježan
I „svoj“
Kako kažu
Kažu pa utihnu glasovi
I dalje šute spasiti ne mogu
Vatra je ugasla
Puhnuli pepeo
Kredom nacrtali početak
Smijeha
Tako stalno
Smijehom
Odlaze
Emocije u drugu dimenziju
Ništavila
***
Što si dalje od njih
Bliži si
Rađanje već smrt postade
Osmjeh već plač
Jučer minuta od danas
Relativno rekoste sve jest
Svo slavi uništenje
Rekao si : cvet si što živi u mrtvom
telu.
Drugo ja koje oživljava
Drugo ja koje se bori.
***
Htjeti da ti netko napiše pismo
Da pismo bude kao što ne sanjaš
Dugo ili kratko
Bez prirode i kretanja
Zamisao
Želja
Postanak
Istina
Sretno žalovanje
Svakim korakom gaziš zvijezde koje su sada pod tobom.
Izgubljenost nije slučajna.
Iza rešetki su najljepše oči
Nađene
Izgubljene
Tvoje
Svoje
Poslane
Da zapečate početak
Molitve odustajanja
Ja ne postoji
Ili postoji
Samo da ponovo zamre u poljupcima.
Tjeskobno(st)
običnog
Iza rešetki su najljepše oči
Nađene
Izgubljene
Tvoje
Svoje
Poslane
Da zapečate početak
Molitve odustajanja
Ja ne postoji
Ili postoji
Samo da ponovo zamre u poljupcima.
Tjeskobno(st)
običnog
Jesu li ljudi sve unakazili
jezikom, formom/formalnošću u bjegu od transfera značenja?
Reci!
Ne postoji ništa izvan jezika.
Misli!
Granice moga svijeta su granice moga jezika.
Drugima ostavi u zajam
ne-namjeravane i ne-predviđene
posljedice; jezičnu lociranost.
Ja jesam u jeziku (konverzacija, oblikovanje misli), bivam u
jeziku (učim o vlastitom postojanju i „koegzistenciji“-imenujem ili
priželjkujem trajanje (?)), želim u njemu ostati (jezična ekspozicija
sjećanja).
Izjasni se u jeziku pa ćeš postojati. Sakrij se iza definicija:
institucija, kulture, obitelji i bit ćeš spašen logikom jezične konstrukcije,
restrikcije simbolike (simboličnog). Bit će ti toplo u hipnozi zastrašivanja.
Ja jesam – iza, u, na...za (?)-što.
Je li zaista tako?
Postoji li u jeziku univerzalno značenje, substitucija moguće
konfuzije?
Što to toliko plaši,
destabilizira egocentrizam i ima li išta strašnije od nas samih
(introspekcija!) sačinjenih od strateških tjelešaca sumnji; možda?
Sumnjati u sebe je dalje jednako sumnji u drugoga (ja - u
svijetu/društvu). Jer, kako ću ti vjerovati ako si nalik meni koji sam iskustvo
doveo do sadašnjosti i preveo u raspoloženje pa onda u građevinu simbolâ sa
mnoštvom vrata. Sva su povezana (točka gledišta: iz daljine su identična,
neprimjetni su detalji – ima li ogrebotina, ikakvih razlika?) ali su i
odvojena.
Kvake su im različite, nemaju isti od-sjaj; otisci ruku su ondje
ostavili/markirali svoju prisutnost.
Kako otkriti čije ruke su bile tu, kako otkriti čiji otisak je bio
posljednji, pretposljednji...?
A moj otisak je također ondje.
Činjenica je dolazak, prolazak. Odnos svršenih i nesvršenih
glagola. Taj labirint značenja je jezična konstrukcija s interpunkcijskim
znakovima. Početak-kraj.
Nije Panov
labirint (?); otvorenost
zaključka i/li zaključak koji se nadopunjuje/nesvršenost/ću. Zaključivanje
nezaključivanjem. Prizivanje Harmonije!
I/li Okeansko
osećanje = u jezik ulazi
emocionalna komponenta-metafora. Nestabilnost.
U drugom-jasnom labirintu značenja sve mora imati svoju
svrsishodnost, ponovljivost postupka (?).
Tada postoji sigurnost da labirint ima svoj izlaz, tada se
unaprijed zna što čemu vodi; svi postupci čekaju da se završe – da se prezentiraju
u statusu jednoznačnosti, jednoobraznosti, sigurnosti. Kažem - završim radnju,
zaokružim temu, imenujem. Donesem sud. Zapišem- točka reda, obrazac. Potpišem!
Problem interakcije je riješen.
Čime?
Imenicom?
Imenom/imenovanjem?
Tu sam za tebe, tebi služim jer bi bez mene bio/bila
nesretan/nesretna. Znam što ti treba jer sam ja kao ti. Ako ja jesam kao ti,
onda se moje potrebe moraju izjednačavati s tvojima. Želim da jest tako jer
onda ono jest, jer onda pripada jeziku-obuhvaćeno je njime, jest on.
Onda „mi“ jesmo u sličnostima i razlikama. „Mi“ se nalazi u jeziku
jer smo „to“ ondje smjestili. Jest - definicija; dogmatizam prakse ili
praktični dogmatizam. Prejudicirati jezikom značilo bi omogućiti glagolu
nesvršenost koja će svakako postati svršenost. Nesvršenost glagola je aluzija
(?) na njegovu značenjsku kontekstualizaciju. Znam(o) što jest ono što je u
nastanku.
Ili ipak nije sve tako ne/jasno, razumljivo.
Potraga.
Nedovršena potraga.
