Nalazim
se na jadranskim Filipinima. Američani ne mogu naći ljepšu vedrinu na Havajima
nego ja ovdje. Nalazim se u dubokom srcu dubokoga mora. Ovamo su me odista vile
donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da
me primijeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam
doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao
sam ravno prema pravoj slobodi, na jadranski front, na domaku Monte Gargana. I
našao sam prije spontan, bolji nego da predstavljam svjetski PEN-club. Badava
je to govoriti: Dalmacija, Jadran. Nego ovamo treba dohrliti, na Vis, kamo je
stiglo dosta malo Čehoslovaka, i još dalje, na Biševo, na Svetog Andriju, na Palagruž.
Poslije toliko godina trome sjedećivosti konačno me zahvatio talas epopeje. I
to tako neodoljivo da će sada sva srca sa mnom zatreperiti, da će me svaka
ljepota zavoljeti i blagosloviti.
Ležim
na krevetu i kroz prozor preko drvenoga zaslona vidim modri trokut neba koji mi
se sprva čini skut sušene oprave neke imaginarne dame koju motrim s osjećajem
erotičnog fetišizma, a gotovo i religiozno. Ja znam da je gore vasiona, puna
simbolskih zbivanja, a ovo je plava koprena za koju se grčevito hvatam. Ne, danas
više nisam brodolomac. Život biva san, ali sladak, ljubak i raskošan san.
Trenutno
sam možda na jednom ostrvu koje nije zabilježeno na geografskim kartama, te ni
sam ne znam gdje je, pošto sam prethodno s motornim čamcem dodirnuo talijansku
pustu obalu. Jedan mi improvizirani pilot donosi moju zračnu poštu. Šalim se s
ovim novim (Charlesom)
Lindberghom koji je
čak ovamo doletio:
–
Sportski se šampioni, premda obasuti pohvalama, i ukoliko samo ne dobiju
nagrade za pobijene rekorde, nažalost smatraju krepkim mangupima koji su
pripravni da sasvim badava, za koje babe brašno, polome kosti. No na moru je
sigurnije.
Čitam
pisma. Pišu mi filmske dive, markize, krojačice, kćeri finansijskih velmoža,
studentice, Missove, nagrađene elegancije, razni narod. Mnogo komplimenata,
mnogo lijepih riječi, mnogo uzdaha, ali na uzvrat nijedna doznačnica. Što je
već teže, jedna me strahovito bogata Američanka moli da je povedem pred oltar.
A i ona je ljepotica da zavrti mozgom. Nisam se nikada smatrao baš lijep, neki
Antinous, pa ne razumijem kako su me odjedared tolike žene zavoljele, čak i
dame, i to širom svijeta, čak do Hollywooda. Mora da moja jadranska propaganda
riječju, kretanjem i spisom ima uspjeha. A ma nekako nisam u eri pisanja
stihova za albume, a i na poštu ne kratim ići iz lijenosti. Srce, šaljem ti
hladnu dopisnicu. Neka svima mjesto mene moj zračni povjerenik razdijeli mnogo
cjelova. Ja ću ostati ovdje u polipskoj samoći da natapam podmorske bašte
opletene oko koralnih hridina gdje se neizrecivi biseri talože u bolesne,
ranjene školjke.
Sad
ovdje kraljujem, a vjeruju da nisam moć da obaram otoke u umiljate pučine, kao
da sam sâm Vulkan, ili posjednik kompleksa Bimini. Neću da vam kažem kojega
divnog preliva bijaše svila mora kada smo se primakli ratištu Tegetthoffa iz
godine 1866.[1]
I sada tu strši pramac jednoga talijanskoga parobroda koji je još onomad
tovario kamen i ekrazit, ali se umorna momčad napila, zaspala i u mrkloj noći
udarila o liticu.
Ovi
ribari žive u beskonačnoj i neiskazanoj poeziji na kojoj im svi sretnici moraju
zavidjeti, a ja još i više. Mislim da bi siromašni književnici i umjetnici
problem umjetnosti mogli riješiti ispomažući se ribarstvom kada bi bilo dobrih
ljudi da im kupe čamac, mreže, udice, parangale i osti. Inače, trebalo bi
osnovati književno-ribarsku Ligu za samopomoć. Na to sam već više puta
pomišljao, tako i prošle zime, pa ipak ne mogoh da spojim kraj s krajem i tako
riješim problem najslobodnijeg opstanka.
Ovdje
sam prvo našao slikara Foretića koji me je, šepesajući u dosadi svagdašnjice,
sjetio na ulicu Delambre, u kojoj sam i sâm neko vrijeme stanovao u hotelu
„Zürich“, gdje se našao s Arhipenkom i Zadkinom. Onda Majakovskoga, koji mi na
odlasku darova flašicu strahovite votke koje je utisak gori nego kojeg
eksploziva. Onda napokon jednoga mladoga slikara koji, nezavisniji nego Ciganin
pod svojom čergicom, živi među ribarima na Svetom Andriji. Divna romantika,
ovaj put. Instalirali smo i bežičnu postaju, a već je prije (Ljubomir) Micić iz
Pariza pisao da „moje kuđenje u J. P.[2]
više cijeni nego tuđe pohvale“. Sjedio sam i s elitom mjesne inteligencije, a
župni ured imao je blagohotnost da mi pokloni tri knjige (štampane 1875, 83. i
85. u Zadru) komiškoga filozofa Antuna Petrića (1829–1908). Njegovi
poštovatelji i rođaci obećali su i podatke o njemu, naročito dijelove
dopisivanja. Govore da je ovaj svećenik bio samotar, a svoj je sokratizam dotle
dotjerao da je misio kod svoje kuće i u gotovom plaćao honorar sakupljenim
vjernicima.
Dakako
da sam se raspitao za ribu. Ovo je lovište jedinstveno u Dalmaciji, svaki dan
vagoni divne ribe, te je temelj otočkog blagostanja. Okusio sam već domaćega
zubatca, skuše i sardine iz Mardešićeve tvornice, a ovi stanovnici mora
otvorili su mi apetit. Nisam zaboravio da se raspitam za vino koje je čuveno,
ali izgleda da treba sporazuma da se ovdje dobije u kafani, pošto ga, nominalno
bar, ako ne realno, jer ga toliko i nema, piju cijele oblasti i pokrajine, da
ne kažem zemlje. Našao sam i takvih koji kažu da ne znaju što je dingač (u
Beogradu znatno popularniji), a dakako da je bilo razgovora i o blatini,
žilavici i drugim slavnim proizvodima vinarstva.
Okupah
duh i tijelo u jednoj divnoj, milosrdnoj plaveti, jer odista sô je važnija za
čovjeka nego za haringe, i osunčah se za cijelu zimu, na samom izmaku ljeta. U
moru sam čak nagazio na ježa koji mi je nekoliko bodljika ostavio u asketskoj
peti, a kao pozdrav mora dodirnula me je jedna velika sluzovača koju nisam
mario izvlačiti na suho. Neka biće živi! Morski psi se nisu pojavili, mada je
signalizirano da im je izdata uputa da paze dokle ću doplivati. Mislim da će
dječica koja se ovdje kupaju biti zdrava kao kremen, žilava i imati energije u
životu; u najmanju ruku bit će ljudi koji cijene vodu i konsekutni učinak
pranja u čistoj i živoj vodi.
Napokon
sam lično u jednoj oplakanoj, okupanoj pustari reperirao nemoguću stvar, sreću.
Bio je to bijeg iz svih tlačenja stvarnosti. Ovdje sam poprimio u se dušu svih
beskonačnih mora na kojima nisam nikada povraćao, i tko ne bi htio da živi
ovako u prirodi, u jednoj oceanskoj, otahitskoj sreći? Rekoh: Vis mi je miliji
nego cijeli Jadran, a Sveti Andrija mi je miliji čak i od Visa. K meni
doploviše atlantske i pacifičke vode, a ne samo Jadran. A ta Hadrija, rekoh
slušačima, dolazi od dravidske riječi „Hodru“, što na dravidskom znači Ponor
(abyssus), jer je u pradrevna vremena ovdje voda odista provalila i potopila
obitavane i obrađene predjele.
Jedna
pitoma Sušačanka, koja je vidjela Rab i Crikvenicu, priča mi da je ovdje
krajolik „divlji“, ali nalazim da bih se morao poslužiti mnogo izbrušenijim,
slikanim rječnikom za ovaj gledani, nijemi osjećaj. Tako je divan da se ne bih
mario vratiti u civilizaciju. Ribari, ribari, ribari! Cijeli dio mjesta miriše
na srdelu i srdelino ulje, a uz jednu obalnu padinu gomila limenih kutija.
Izgubio sam se, prešao u čistu fantastiku. Jednoga putnika ovo sjeća na
Bretagnu (Bretanja), ali mislim da je Bretagna drugačija, sumornija. Zaronio
sam u sakritu vodu da izronim s bisernim kapitalom.
Jadranska pošta, VI,
br. 197, Split, 28. VIII 1930 (napisano 16. VIII).
Tin Ujević, Izabrana djela, Knjiga treća, Proza, str. 167–170, Beograd, 1964.
Izdavači: Naprijed (Zagreb), Prosveta (Beograd),
Svjetlost (Sarajevo).
Objavljeno 5. VII 2014, na portalu, http://www.mojotokvis.com/nit-u-srcu-mora-komiza-na-visu/
Priredili: AG, Maja & Mario, 2017 ( na osnovu Mariove
razglednice iz
Komiže 2016. i Majine preporuke Tinovog teksta;
[1]
Bitka kod Visa (20. VII 1866), između italijanske i (pobedničke) austrougarske
flote. Ovu drugu je predvodio admiral Vilhelm fon Tegethof (Wilhelm von
Tegetthoff, 1827–1871). (Prim. prev.)
[2]
Splitski dnevni list
Jadranska pošta (1925–1934). (Prim.
prev.)
