Pamtiš li dane naše prvotne sreće,
kako bijasmo stameni, strašću opijeni,
ležeći povazdan, a i noćima u tijesnu krevetu,
spavajući i hraneći se jošte na njemu: ljeto bješe,
izgledalo je kao da sve je dozrilo
namah. I tako vreli ležasmo potpuno razgolićeni.
Pokatkad ruža vjetrova; vrbom bi grebala prozor.
Ali izgubismo se usput, ne spozna li ti isto?
Krevet nalikovaše splavu; Osjetih nas odaljene
od naših naravi, u putu ka mjestu bez otkrića.
Prvo sunce, onda mjesec, u ulomcima,
kamena unutar vrbe.
Potom se kruzi zatvoriše. Polako izrastoše noći hladne;
a ures vrbinog lisja zadesi
žutilo i pad. I svako od nas preda se
dubokoj razdiobi. Kojom više ne prozborismo o ovome,
o odsustvu kajanja.
Ponovo smo bili umjetnici, mužu moj.
Sad možemo sažeti putovanje.
Preveo Radomir D. Mitrić
