I
Jesen je sad kada voće pada
i kad se dugo putuje prema zaboravu.
Jabuke padaju poput velikih kaplji rose
da ranom otvore izlaz iz sebe.
I vrijeme je da se ide, da se rastane
sa samim sobom, i da se izlaz nađe
iz klonulog sebe.
II
Sagradi li svoju lađu smrti, o sagradi li?
O sagradi svoju lađu smrti, jer dobro će ti doći.
Turobni mrak je na pomolu, kad će jabuke padati
gusto, gotovo poput grmljavine, na stvrdnutu zemlju.
I smrt je u zraku poput mirisa pepela!
Ah! zar je ne mirišeš?
A u izubijanom tijelu, prestrašena duša
trza se i uzmiče, prežući pred studeni
što kroz otvore na nju puše.
III
A može li čovjek naći svoj vlastiti mir
s običnim bodežom?
S bodežom, stiletom, metkom, čovjek može otvoriti
ranu i probiti izlaz iz sebe;
no je li to mir, o reci mi, je li to mir?
Zasigurno nije! jer kako bi ubojstvo, pa makar i ubojstvo
samoga sebe
ikad postiglo mir?
IV
O hajde da razgovaramo o miru što ga poznajemo,
što ga možemo spoznati, o dubokom i lijepom miru
srca puna snage što je u miru sa samim sobom!
Kako postići to, naš vlastiti mir?
V
Sagradi, dakle, lađu smrti, jer moraš poći
na najduži put, u zaborav.
I umrijeti smrću, dugotrajnom i bolnom smrću
što ispriječila se među starim i novim tvojim bićem.
Već su naša tijela na tlo pala, izubijana, teško izubijana,
i već naše duše otječu kroz otvor
okrutne rane.
Već tamni i beskrajni ocean kraja
zapljuskuje kroz rubove naših rana,
i već nas potop potaplja.
O sagradi svoju lađu smrti, svoju malu korablju
i opskrbi je s hranom, kolačićima i vinom
za dugi put u sve dublji zaborav.
VI
Dio po dio tijelo umire, a plahoj duši
nestaje uporišta, kako tamna poplava raste.
Mi umiremo, mi umiremo, svi mi umiremo
i ništa ne će zaustaviti poplavu smrti što u nama raste
i uskoro će ona preplaviti svijet, izvanjski svijet.
Mi umiremo, mi umiremo, dio po dio naša tijela umiru
i naša nas snaga ostavlja,
a naša se duša šćućurila naga u tamnoj kiši nad potopom,
šćućurena na posljednjim granama drva našeg života.
VII
Mi umiremo, mi umiremo, i sve što možemo sad učiniti je
da zaželimo umrijeti, i da sagradimo lađu
smrti da odveze dušu na najduže putovanje.
Mala lađa, s veslima i hranom
i malim zdjelama, i svom opremom
što podesna je da prati dušu na odlasku.
I sad otisni malu lađu, sad kada tijelo umire
i život odlazi, otisni se, krhka dušo
u krhkoj lađi srčanosti, korablji vjere
sa zalihom hrane i malim tavama
i odjećom za preobuku,
na crni beskraj poplave
na vode kraja
na more smrti, gdje ćemo ploviti
u tami, jer ne možemo kormilom upravljati, i nemamo
nikakve luke.
Nema nikakve luke, nema kamo da se ide
samo tama što se zgušnjava i biva sve tamnijom
sve crnja na bezglasnoj vodi bez romora
tama združena s tamom, gore i dolje
i postrance potpuno tamno, tako da nema više nikakva
pravca.
I mala je lađa tamo; a ipak je nema.
Ne vidi je se, jer nema načina da se vidi.
Ona je nestala! nestala! a ipak
ona je negdje tamo.
Nigdje!
VIII
I sve je nestalo, tijelo je nestalo
u potpunosti nestalo, otišlo, sasvim otišlo.
Gornja tama pritišće donju tamu,
međ njima je mala lađa
nestala,
ona je nestala.
To je kraj, to je zaborav.
IX
Pa ipak se iz vječnosti nit
izdvaja iz mraka,
vodoravna nit
što slabašnim se bljedilom dimi u tami.
Je li to privid? ili se bljedilo dimi
Još malo jače?
Ah čekaj, čekaj, jer to je zora,
okrutna zora povratka u život
iz zaborava.
Čekaj, čekaj, mala lađa
pluta, pod pepeljastim smrtnim sivilom
zore što rudi nad poplavom.
Čekaj, čekaj! i evo, naviranje žutog svjetla
i, o čuda, o studena blijeda dušo, naviranje rumenog svjetla.
Naviranje rumenila, i cijela stvar ponovno počinje.
X
Vode se povlače, a tijelo se, poput valovljem izbrušene
školjke
pojavljuje čudesno i krasno.
I mala se lađa domu upućuje, posrćući i propadajući
na rumenoj vodi,
i krhka duša izlazi, i ponovno stupa u kuću
puneći srce mirom.
Kuca srce čak osnaženo mirom
zaborava.
Oh sagradi svoju lađu smrti, oh sagradi je!
jer dobro će ti doći.
Jer na tebe čeka put do zaborava
Prevela: Višnja Sepćić
Izvornik Scribd
Slika Zdzislaw Beksinski
