Zapitavši se šta je umjetnost, mogli bismo odgovoriti da je to spontana dramatizacija subjektivnog iskustva. drugim riječima, kristalizacija izvjesnog stanja duha u slike (vizuelne, akustične ili neke druge). Ovo iz oblasti umjetnosti isključuje praktičnu djelatnost puke ilustracije, koja podrazumijeva samo povezivanje empiričke opservacije sa zanatskim umijećem. Čak i zapisivanje znakova, linija, riječi, nota itd. koje treba da prenose estetsko iskustvo označavanjem gesti, ili zvukova, jeste praktična djelatnost koja se mora razlikovati od one stvaralačke. Ma kako vjerno zapis slijedio pojedinačnu duhovnu djelatnost intuicije-ekspresije, to je uvijek eksteriorizacija jednog već dovršenog kruga. Riječi u pjesmi, linije na crtežu nisu ekspresivne: one su katalitički poticaji jednoj nanovo oživljenoj estetičkoj djelatnosti, ili ekspresiji, od strane recipijenta. Stoga ih nazivamo ekspresivnim zbog onog što podrazumijevaju, kao što zbog onog što ono podrazumijeva govorimo o ljepoti nekog umjetničkog djela. Naravno, pitanja ličnog ukusa ili interesa nemaju nikakve veze sa estetskim vrijednostima, ma kako ispravno mi mogli po njima suditi.
Element vještine sudjeluje samo u hotimičnoj praktičnoj djelatnosti eksteriorizacije, u upotrebi jezika poticaja. Kvalitetu umjetnosti ne možemo mjeriti prema stupnju vještine. U stvari, u umjetnosti i nema stupnjeva: niti je moguće govoriti o usavršavanju ili kvarenju umjetnosti bilo pojedinca bilo škole, onako kako možemo govoriti o napretku ili nazatku u oblasti tehnike znanja ili neke vještine. »Ljudski je duh određen Božijim darom, Svetim Duhom. Vjerovati da umjetnost može prevazići već postojeća remek-djela znači ne shvaćati što je to umjetnost, znači biti slijep za darove Duha«, pisao je Blake. Wagner i Raphael ne moraju biti veći od Palestrine ili Giotta zato što imaju razvijeniju tehniku ili veću vještinu. Možemo se samo pitati kod koga se osvjedočujemo o dubljoj viziji, kojem je od ovih umjetnika podareno više duha. Jer upravo na to mislimo kad tehniku i izradu ostavimo po strani, a ipak vidimo da se razvoj jednog umjetnika ili neke škole odlikuje različitim stupnjevima vizije. Dva čovjeka mogu istovremeno, ili pak jedan u više navrata, zahvatiti u svoje posude morske vode: voda će u svakoj posudi biti ista, neovisno o veličini posude ili o materijalu od kojeg je ona načinjena. Od umjetnika smijemo zahtijevati tek da voda koju nam pruža bude svježa: jer takva voda je čudotvorna, pa i ako nam je daju samo naprstak, ona će napuniti posudu. Drugim riječima, ma kako obuhvatan ili ograničen, uzvišen ili neugledan bio predmet umjetnosti, ma kako fin ili neuglađen bio jezik, umjetnost je uvijek umjetnost. Postoje samo veći ili manji umjetnici, kao što postoje veći ili manji ljubavnici: ali se ne može govoriti o napretku u umjetnosti, niti u ljubavi.
Gospođa Eddy i Isus mogu govoriti o istom: ako njene riječi ne ostavljaju na nas traga, razlog nije u njenoj nedovoljnoj književnoj naobrazbi već u manjem intenzitetu njenog doživljaja. I najnezgrapniji izrazi mogu prenijeti autentičnoiskustvo, a ni najbiranijim riječima se ono ne može nadomjestiti. Upravo zato ostavlja na nas dojam primitivna umjetnost, dok na neku zanatski savršeno izrađenu umjetninu ne reagiramo.
Visoko naobražen umjetnik, poput bogata čovjeka, teško dospijeva u raj. Ali ne smijemo zaboraviti da su kapije širom otvorene za učene i bogate jednako kao i za neobrazovane i siromašne. Zanat i znanje se u zadnje vrijeme malo cijene. Vještina i intelektualnost, učenost i bogatstvo po sebi nisu ni dobri ni loši - sve ovisi o upotrebi. To su relativni termini. Većina vrhunskih umjetnika bili su visoko naobraženi za svoje vrijeme (Giotta su cijenili kao realistu), i u koincidiranju umjetničkih simbola sa dimenzionalnim aspektom prirode nema ničeg što isključuje mogućnost prijenosa takvim simbolima jednog autentičnog duhovnog iskustva. Ne možemo odvojiti loše od dobrih razlikovanjem naturalističkog od simboličnog jezika. O jačini nečije umjetničke vizije ne možemo suditi prema kategoriziranju ili razumijevanju. Suditi je moguće samo prema našoj prijemljivosti: a to da li smo prijemljivi ovisit će o našem vlastitom stupnju milosti.
Sa engleskog prevela Fatima Festić
Izraz, časopis za književnu i umjetničku kritiku, 1989.
Slika Fur Traders Descending the Missouri, George Caleb Bingham, 1845.
