Na Sarajevskim danima poezije,
razgovaramo u dubini noći,
nas nekoliko čuvara otpečatiranog
zavjetnog kovčega, u kojem možete
prepoznati Poeziju. Usnulu od vijekovnog
nebuđenja. Bdijemo nad njom kao na ukopu.
Riječi i slova dobijaju svoja surova
champollionovska objašnjenja.
Ali smisao ipak bježi. U snu.
Peter Rühmkorf jaše zmiju nad nama.
Nalik chagalovskim nevjestama.
Kajoko Yamasaki mi govori o Kotodami,
duši riječi. Petar Opačić izgovara
sudbinsko Cogito ergo non sum,
a Stevan Tontić mi nalikuje na jednoroga,
uprkos godinama. Čučkova je sjenka između nas.
I golgotske slike, raspetog grada, kao Agneca.
Prolazim poslije ulicama, dugo,
u plemenitoj prisnosti izmaštanog.
I stvarnog. Nad nargilom starca život
čitav stao u jedan otpuh. Toliko boli
u svakom koraku. Nemoćni da se do kraja
prepoznamo jedni u drugima, odlazimo,
svojim lađama osame, sretni zbog te doživljene
prisnosti koja nas spaja još od antičkih dana.
Iz Mornarskog Tanga, Connectum, Sarajevo, 2010.
