Čas moje smrti
Spominjem se jednog mladog čovjeka – čovjeka još uvijek mlada – samom smrću spriječena umrijeti - i može biti greškom nepravde.
Saveznici su bili uspjeli stupiti na francusko tlo. Nijemci, već pobijeđeni, uzalud su se borili s nepotrebnom krvoločnošću.
Netko je, reklo bi se, stidljivo zakucao na vrata jedne velike kuće (zvali su je Zamak). Znam da je mladi čovjek otišao otvoriti gostima koji su nedvojbeno tražili pomoć. Ovoga puta, urlik: »Svi van«.
Jedan je nacistički poručnik na sramno pravilnom francuskom naredio da najprije izađu najstariji, a potom dvije mlade žene.
»Van, van.« Sad je vikao. No mladi čovjek nije ni pokušavao bježati, nego se kretao polako, gotovo svećenički. Poručnik ga je prodrmao, pokazao mu čahure i metke, očito je ovdje bilo borbe, tlo je bilo ratničko.
Poručnik se zagrcne na nekom neobičnom jeziku, i stavljajući pod nos, već manje mladom čovjeku (brzo se stari) čahure, metke, jednu bombu, razgovjetno viknu: »Evo dokle ste došli.«
Nacist je postrojio svoje ljude za gađanje, propisno, ljudskog cilja. Mladi čovjek kaže: »Pustite barem moju obitelj.« Neka bude: teta (94 godine), njegova majka koja je bila mlađa, njegove sestra i snaha, duga i spora pratnja, nijema kao da je sve već gotovo.
Znam – znam li to – da je onaj na kojega su Nijemci nišanili, dok se očekivala još samo konačna zapovjed, iskusio osjećaj izvanredne lakoće, neku vrstu blaženstva (ali nikakvu sreću) – najviše živahnosti? Susret smrti i smrti.
Na njegovu mjestu ne bih pokušavao analizirati taj osjećaj lakoće. Možda je najednom bio nepobjediv. Mrtav – besmrtan. Može biti ekstaza. Ili prije sućut s čovječanstvom koje pati, sreća što nije besmrtan ni vječan. Otada ga je za smrt vezivalo potajno prijateljstvo.
Čas naglog povratka u svijet odjeknuo je bukom bliske bitke. Drugovi iz pokreta otpora htjeli su priteći u pomoć onom za kojeg su znali da je u pogibelji. Poručnik se udaljio, kako bi promotrio. Nijemci su ostali postrojeni, spremni ostati tako u nepomičnosti koja je zadržavala vrijeme. No evo gdje se jedan od njih primiče i kaže čvrstim glasom: »Mi nismo Nijemci, Rusi«, i kroz neku vrstu smjeha »Vlasovljeva armija«, i dade mu znak da nestane.
Vjerujem da se, s nepromijenjenim osjećajem lakoće, udaljio toliko da se zatekao u udaljenoj šumi koja se zvala Bois des bruyéres, gdje je ostao zaklonjen njemu dobro znanim drvećem. Tek mu se u gustoj šumi, iznenada, i nakon tko zna koliko vremena, povratio osjećaj za stvarnost. Na sve strane požari, neprekidni niz vatri, sva su seoska imanja gorjela. Malo kasnije dozna da su tri mlada čovjeka, sinovi seljaka, bili pobijeni, iako nisu sudjelovali ni u kakvoj borbi, a mladost im je bila jedina krivnja.
Čak su i naduvene lešine konja na putu i po poljima potvrđivale da je rat trajao. Stvarno, koliko je vremena proteklo? Zašto poručnik nije, kad se vratio, i kad je shvatio da je mladi stanovnik Zamka nestao, nagnan ljutnjom i bijesom zapalio Zamak (nepomičan i veličanstven)? Zato što je to bio Zamak. Na fasadi je, kao nerazoriva uspomena, stajao upisan datum 1807. Je li bio dovoljno obrazovan pa znao da je to bila znamenita jenska godina, kad je Napoleon na svom malom sivom konju prošao ispod Hegelova prozora koji je u njemu prepoznao »svjetski duh«, kako je napisao jednom prijatelju? Laž i istina, jer kako je Hegel napisao drugom prijatelju, Francuzi su opljačkali i ispremetali njegov stan. No Hegel je znao razlikovati empirijsko od bitnog. Te je 1944. godine nacistički poručnik za Zamak imao poštovanja ili obzira, što seoska imanja nisu izazivala. Ipak, bio je posve pretresen. Uzeli su nešto novca; poručnik je u jednoj odvojenoj sobi, »visokoj sobi«, našao papire i nekakav debeo rukopis – koji je možda sadržavao ratni plan. Naposljetku je otišao. Sve je gorjelo, osim Zamka. Vlastelini su bili pošteđeni.
Nedvojbeno, tada je mladog čovjeka počela mučiti nepravda. Više nije bilo ekstaze; samo osjećaj da je bio živ jedino zato što je, čak i u očima Rusa, pripadao plemićkoj klasi.
Rat je to bio: za jedne život, za druge okrutnost ubojstva.
Ipak je od časa u kojem se očekivalo strijeljanje ostao osjećaj lakoće koji ne bih znao protumačiti: oslobođenje od života? Beskonačnost koja se otvara? Ni sreća, ni nesreća. Ni odsustvo straha i može biti već korak s onu stranu (le pas au-déla). Znam, zamišljam da je taj osjećaj koji se ne može analizirati promijenio ostatak njegove egzistencije. Kao da se smrt izvan njega odsada mogla samo sudarati sa smrću u njemu. »Ja sam živ. Ne, ti si mrtav.«
Kasnije, vrativši se u Pariz, sreo je Malrauxa. Ovaj mu je ispričao da je bio zarobljen (nisu ga prepoznali), da je uspio pobjeći izgubivši pritom jedan rukopis. »Bila su tu samo razmišljanja o umjetnosti koja se lako mogu obnoviti, dočim s rukopisom to nije slučaj.« On i Paulhan naložili su potragu koja nije mogla ne biti uzaludnom.
Što mari. Ostaje samo osjećaj lakoće koji je sama smrt ili, točnije govoreći, čas moje smrti odsada svagda u očekivanju.
Qu'importe. Seul demeure le sentiment de légereté qui est la mort meme ou, pour le dire plus précisément, l'instant de ma mort désormais toujours en instance.
Maurice Blanchot
3 savjeta kako da spasite sebe i svoje mentalno zdravlje
- 1. Ugasite TV, to je glavno leglo zaraze
- 2. Novine, u tabloide pretvorene, zaobiđite u širokom luku
- 3. Knjigu, daleko od zvona i praporaca, prigrlite
Radomir D. Mitrić dobitnik nagrade "Đura Jakšić" za knjigu "Kino Mediteran"
Kupite / Poručite knjigu:
Info
Hiperboreja je jedan od najstarijih i najčitanijih književničkih blogova u regionu (18 godina postojanja - preko 3 miliona pregleda). Kontakt: E:mail: radomirdmitric@gmail.com / Viber: 0631509873
Richard Hawley
LB
Broj članaka na blogu:
Najvažnije oznake
- Esej (358)
- moji prevodi (175)
- Poezija (1203)
- Proza (326)
- Putopis (42)
Arhiva
-
▼
2011
(450)
-
▼
фебруар
(103)
- Večer nad gradom, Dragutin Tadijanović
- Dnevnik, Vitold Gombrovič
- Салцбург, Радомир Д. Митрић
- Kafana i ti sa novinama, Mahmud Darviš
- Sentence, Lajoš Kesegi
- Ars vivendi, Georg Johanesen
- Mislio sam da želim Tandžir, Lengston Hjuz
- Elis, Georg Trakl
- Na prijateljevu pogrebu, Antonio Maćado
- Velike su pustinje, Fernando Pesoa
- Thanatos athanatos, Salvatore Kvazimodo
- Putovanje mudraca, Tomas Sterns Eliot
- Glasovi mrtvih, Ivan V. Lalić
- Gostoprimstva, Goran Korunović
- Dođi u moju domovinu, Goran Karanović
- После кише, Марија Ракић Шаранац
- Iz Mađarskog Hiperiona, Bela Hamvaš
- Sentence, Horhe Luis Borhes
- Adrenalin, Divna Vuksanović
- Pesnik i romanopisac, Milan Kundera
- Njegoševa 16, Muharem Bazdulj
- Jajce, pro Patria, Radomir D. Mitrić
- Pismo Rebeki Vest, Radomir D. Mitrić
- Bosna IV, Rebeka Vest
- Sarajevo, Lorens Darel
- Počnimo sa suočavanjem, iako je okrutno, Marko Krstić
- Groblje u Cirihu, Bora Ćosić
- 19:12, Lauri Otonkoski
- Brodska pjesma za Brodskog, Radomir D. Mitrić
- Kako čitati knjigu? Josif Brodski
- Brodski i Marina Basmanova
- Predavanje o Danilu Kišu, Josif Brodski
- Iz Manifesta Mlade Bosne, Darko Cvijetić
- Самодовољност, по Сиорану, Радомир Д. Митрић
- Nedostojno Večnog Ovidija, Milan Orlić
- Tunuma, Tanja Kragujević
- Umesto raporta, Saša Jelenković
- Gledajući u drveće, Ana Ristović
- Restrikcija, Dejan Aleksić
- Čvorovi, klupe i polen, Nenad Jovanović
- Na granici, Lana Bastašić
- Povlačenje, Berislav Blagojević
- Čuda Ljubavi, Tanja Stupar Trifunović
- Kraj dana, Za Šampolionovim stolom, Nikola Živanović
- Negiranje fuzije, Petar Matović
- Kako vojnik popravlja gramofon? Saša Stanišić
- Ruski Bluz, Igor Jarkevič
- Mojoj naciji, Pjer Paolo Pazolini
- Stvaralački krajolik: Zašto ostajemo u provinciji?...
- Ono što ostaje od Aušvica, Đorđo Agamben
- Čas moje smrti, Moris Blanšo
- Živjela sam u Arkadiji, Ingeborg Bahman
- Pismo nimfe Kalipso, Odiseju kralju Itake, Antonio...
- Protiv tumačenja, Susan Sontag
- Između svetlosti i senke, Radomir D. Mitrić
- Sa istoka na zapad: Summatim, Zoran Đerić
- Aristotel u egzilu, Radovan Pavlovski
- Tajna, Ferdinando Pinto Do Amaral
- Gori poezija, Dane Zajc
- Quai des Anglais, Tomaž Šalamun
- De Profundis, Radomir D. Mitrić
- Uz (ako je izašla) moju čileansku knjigu, Izet Kik...
- Ako ti jave da sam pao, Dario Džamonja
- Automat, Faruk Šehić
- Dvanaestoinčni singl, Darko Cvijetić
- Tu, izvan nas, Senadin Musabegović
- Rat, Semezdin Mehmedinović
- Pisac i grad, Mirko Kovač
- O proljeću, Strati Mirivili
- Argonauti, Jorgo Seferi
- Afrodita, Andrea Embiriko
- Iz Školske Antologije, Josif Brodski
- Досезање Суматре, Радомир Д. Митрић
- O mojoj melankoliji - Balkanu, Predrag Matvejević
- Razgovor sa Helderlinom, Eftim Kletnikov
- Lavirint Tišine, Naso Vajena
- Marianne, Paul Celan
- Osećanja, Pol Elijar
- Rođenima posle nas, Bertolt Breht
- Stari svet lomi, Maks Žakob
- Anđeo, Salvatore Kvazimodo
- Iz "Pesama snova", Džon Berimen
- Senke nas mimoilaze, Nikola Madžirov
- A Vi mora... Sen-Džon Pers
- Šest zima, Tomas Transtremer
- Usnulima poslanica, Saša Jelenković
- Most preko večnosti, Ričard Bah
- Koncert za 1001 bubanj, Miroslav Antić
- Generation P, Viktor Peljevin
- Baudolino, Umberto Eko
- Filozofija vina, Bela Hamvaš
- Svet seksa, Henri Miler
- Ljubav u doba kolere, Gabrijel Garsija Markes
- Petropolis, Anja Ulinič
- Stablo narandže, Karlos Fuentes
- CA Blues, Milan Oklopdžić
- Prijateljima govnarima, Stanislav Ignjaci Vitkjevič
- Himna vječnog trenutka, Radomir D. Mitrić
- Bez snova, Čarls Bukovski
- Mesta koja volimo, Ivan V. Lalić
-
▼
фебруар
(103)
3D Publikum
Укупно приказа странице
CC
Hyperborea by Radomir D. Mitrić is licensed under a Creative Commons Attribution 4.0 International License.