Sarajevo
Bosna. Novembrom. Planinski puti
obgrljujući zemlju u savršenom su i dugom skladu
dok strastveno zbore međ sobom krećući se ukrug,
važući se od strmina busija, lutajući i promičući
kroz skupine oblačja: i evo ih kako se pokreću
kroz zaprege mula nalik kukcima upreglim u zvono
lisnatoga obruba zimskoga neba,
da bi se obreli napokon dolje u kamenu skutu
između četiri stjenovite kaskade: gradu
što stane ga usnuli orli, koji šapuće jedino to kako
beznadan je trud u pastira što pržilo ga je sunce:
i o jalovoj crnici što tek je kamenje oživljuje,
gdje ne raste ništa, čak ni u snu njegovome,
a munare uzvijaju se nalik šećerlemama
i rijeka, zgrusnuta plavim ledom, odvozi dalje
zvoneći među mulozapregama i gorštacima,
pod mostovljem i ladarama od drveta,
koje krote zrak i nudeći nam spokoj,
bezopasan i sa slavujima. A nijedan ne poje sad.
Nedovoljno istorije? Moguće. Samo zlokob
od ove mrke ljepote rascvale pod velima,
ulovljene u dosegu jednog stila što umire:
selo nalik nagonu ostavljenog rđi,
sabrano oko jeke pucnjeva iz jednog revolvera.
/1951/
Preveslao s engleskog Radomir D. Mitrić
Naslovna slika Lazar Neftijen
