Grad na dlanovima neba,
vjetar što struji pramcima
lađa-planina, od čijih su nečiji
hrbati nalik drevnim feničanskim,
i čudesno žadnozeleno, zelenorijeko
valovlje, vječne nevjeste Plive,
na ovom mjestu gdje trajno je sve,
kamenje kula, tišina što dokuje dolje
u Mitrasovom hramu, u katakombama,
dobra riječ među ljudima gdje je,
tu, gdje sam rođen, u Šopovu gradu,
prije mnogo godina; I kad ovoga trena
posmatram ovaj kraljevski grad,
ja znam da Tvorac za čovjeka bira
mjesto rođenja, a čovjek jedino
mjesto gdje će mu zanavijek
počivati duša, kao po onoj drevnoj
antičkoj, što si bliže zavičaju,
to si bliži bogovima. Proljeće je opet,
nad gradom koloplet ptica na ptičjem
jeziku zbori možda o divotnosti
pod sobom. Proljeće je, u ovom
gradu stvorenom za zauvijek,
gdje bivše i buduće tvore sadašnje
na takav čudesan način, da ni sam
spomen na njega ne može odmijeniti
nikakva Venecija, Paris, niti Rim.
Iz zbirke "Mornarski tango", Connectum, Sarajevo, 2010.
