De Profundis, Radomir D. Mitrić

De profundis



Za rata, othranismo melanholiju,
prezrevši sopstva, međusobno,
crnu žuč u nama nalik sipinom mlijeku,
pacovu što i sad baulja kroz lavirinte
rebraste harmonike pluća gdje duša
je sve manje pastiš davnih radosti,
nad nama dok bješe Pilatova sjena,
a Bog ćutaše kao da bješe sapet,
ili je tako moralo biti po nekoj neobzanjenoj
logici, Nisam više ono što jesam,
govorio je u meni dječak što je naprečac
postao čovjek kad vidjeh
prvo mrtvo tijelo i naježih se kao u onomadnoj
posjeti Aušvicu, krv je lila po pločniku,
sjećam se, mladić je tupo zurio u prazno nebo,
bilo je podne, sunce je bilo u zenitu,
a iznenadna tišina dopiraše sa onog svijeta,
dok sam odagnavao propovjednika iz sebe,
dok je starica ljuštila pomorandžu
na obližnjem balkonu kao da se ništa nije desilo,
dok su mrtvaca prekrivali plahtom,
i proljetni lahor prolazio kroz kosu
jasikovog lišća, spoznadoh da je svijet
uronjen u duboku tugu, i da potonje neće
dosegnuti ono prethodivše uprkos pokajanju
zbog kojeg obitavamo i zbog kojeg Jesmo.


Radomir D. Mitrić