Zar ćemo morati da te zaniječemo, Bože
izraslina, Bože živoga cvijeta,
i da započnemo govoriti ne mračnoj
stijeni »ja jesam«, i da se složimo sa smrću
i na svaku grobnicu da upišemo jedinu
našu sigurnost: »thanatos athanatos«?
Bez imena koje bi podsjećalo na snove
suze srdžbe ovog čovjeka
poražena još uvijek otvorenim pitanjima?
Naš se dijalog mijenja; sada
besmisao postaje moguć. Tamo
preko raspušene magle, u stablima
budna je snaga lišća,
stvarna je rijeka koja pritišće obale.
Život nije san. Stvarni čovjek
i plač njegov ljubomoran na tišinu.
Bože tišine, rastvori samoću.
