Svaki put kad su mi tražili neko svjedočenje o Balkanu, gdje sam se rodio i proveo veći dio života, javljala se u meni neka vrsta otpora ili tuge. Toliko sposobnih i dobrih ljudi poniknulo
je na našem tlu, a toliko nesreće i muke zadadoše jedni drugima! Zašto je tome tako? Tražio sam odgovore na takva pitanja i nisam bio zadovoljan onima koje sam nalazio. Tekst koji slijedi najprije je, djelomice, izgovoren na jednom skupu u Sarajevu za vrijeme ovog posljednjeg rata – izgovoren je kao priča, a ne pročitan kao referat. Zatim sam to negdje, ne sjećam se više gdje sve, ponavljao. Mislio sam pretvoriti to u esej i staviti u neku knjigu. Nisam to učinio, nešto me priječilo. Neka čitalac ovih redova prihvati činjenicu da je ovo bilo naprosto izgovoreno i registrirano na vrpci, a ne pisano i usklađivano. Vjerojatno se štivo razlikuje od većine mojih napisa, na kojima sam dugo radio, popravljao ih ili kvario dopunjujući ih. Melankolija me sprečavala da tako i ovdje postupim. Ali zato je možda ovaj rad za “Sarajevske sveske” spontaniji i izravniji.
***
I
Granice Balkana istodobno su zemljopisne i anegdotske. Istočnu granicu odredilo je more i povijest tako da ona uglavnom nije sporna. Na sjevernoj strani stvari su složenije: Sava i Dunav
tvore jednu vrstu prirodne granice koja se uzima u obzir makar se ponekad ne prihvaća – balkanski je element djelatan te negdje možda nadilazi spomenute rijeke. Na zapadnoj, pak, strani, granice su dobrim dijelom anegdotske, ponegdje čak i više nego zemljopisne. Autor “Dunava”, Claudio Magris, govori o tome na dobronamjeran način, koji ovdje pokušavamo prenijeti u slobodnu prijevodu. Onaj tko iz zapadne Evrope gleda prema istočnoj i južnoj često će reći,
ozbiljno ili u šali, da Balkan započinje u Beču ili Münchenu. I Metternich je jednom prilikom, vjerojatno rasrđen na svoje sunarodnjake, ustvrdio da je Balkan pokraj bečkih zidina, do kojih su doprle Sultanove trupe i pred kojima su turske “kafedžije” ostavile kavu dotad nepoznatu austrijskoj imperijalnoj prijestolnici (“Ah, te divne bečke kavane, nema im ravnih u svijetu!”).
Pravi Bečlije i “Minhenci” protestiraju i poriču navedenu granicu. Njima Balkan započinje s onu stranu crte koja ih dijeli od bivše Jugoslavije, recimo u Ljubljani i Zagrebu. A na to se pak vrijeđaju Ljubljančani i Zagrepčani – Balkan je istočnije, u Beogradu, Sarajevu, Prištini, Tirani, “tamo”. Tko bi tu prihvatio zločestu dosjetku najvećega hrvatskog pisca Miroslava Krleže
da Balkan zapravo započinje pokraj otmjenog zagrebačkog hotela “Esplanade”. No, ostavimo postrani anegdotu. U “Enciklopediji Jugoslavije” koju je Krleža brižno vodio i pomno nadzirao, stoji da granicu na sjevero-zapadnoj strani Balkana, napose u Hrvatskoj, tvore rijeke Kupa, Sava, Dunav. Geo-antropolog Jovan Cvijić je svojedobno spominjao i Soču kao zemljopisnu ili geološku granicu, ne političku.) Na jugu, pak, duž jadranske obale, granica koju također navodi spomenuta “Enciklopedija” išla bi sve do Riječkoga ili čak Tršćanskoga zaljeva, čime bi zahvatila i dio Slovenije. Valja ipak napomenuti da obala koju nije okupiralo Tursko carstvo ima mjestimice različite identitete, koje je dijele čak i od vlastitoga zaleđa, od tako često potcijenjene “zagore”. Teško je, međutim, prihvatiti da, na primjer, Livno ili Duvno (Tomislavgrad), Imotski sa svojom Krajinom pa donekle i Klis, Sinj pa čak okolica Karlovca – nisu na Balkanu. A gdje bi tad bili?! Ta gdje se onda odigrala povijest koja je okrunila kraljeve i stvorila hrvatsku srednjovjekovnu državu – ako ne upravo u tome dijelu našega poluotoka? Kad bi se segment Evrope o kojem je ovdje riječ oštro dijelio na Balkan i ne-Balkan veći bi dio hrvatskoga prostora ušao u prvu kategoriju. Prema tome, onome tko se po svaku cijenu
odriče Balkana, evropske kolijevke, neka Bog oprosti – jer ne zna što čini.
II
Na balkanskim prostorima prošlosti nije uvijek dano da postane historijom. Prošlo se vrijeme, unatoč tome, proglašavalo historijskim. Krnja svijest o historiji rađala je i poticala razna
tumačenja prošlosti. Nacionalna historija odabirala je ona koja joj izgledaju najpovoljnija, zaobilazeći pritom objektivnost ili zanemarujući vrijednosti. Na prostoru gdje prošlost preplavljuje historiju događaji se ocjenjuju sami po sebi, bez racionalne provjere, izvan kontrole povijesnoga uma. Iza svake podjele ostalo je na ovim prostorima nešto neriješeno i nedovršeno. Iz neriješenosti ili nedovršenosti rađalo se opet nešto što je trajalo krivo ili se razvijalo naopako. Razne posebne “istine” – grčka, srpska, bugarska, hrvatska, albanska, također i pravoslavna, katolička, muslimanska itd. – smatrale su se svaka za sebe jedinstvenom i pravednom. Tako se relativizirala Istina o Balkanu, na njemu samom i izvan njega. Dio posla, ponekad najvažniji, stalno je ostajao neobavljen. Bivao je odgođen za neko drugo, “povoljnije” vrijeme. Ono je pak kasnilo ili uopće nije stizalo. Događaji se nisu uspijevali zaključiti na prirodan način i izvesti do kraja – stvarali su nedovršena razdoblja i nepotpunu prošlost. Sakatu povijest. Ideologizirana svijest pravi vlastite scenarije prošlosti, navodeći pristalice ili podanike da ih prihvaćaju i da u njih vjeruju. Oslanja se više na mit nego na stvarnost, ne pravi razliku “između mita i pobjede nad mitom” (Krleža). Čak i “utemeljujući događaji” postaju plijenom proizvoljne naracije ili fikcije te, kao takvi, teško mogu ponuditi osnovu korisnim, pozitivnim pothvatima. Narodi koji su kasno postajali nacijama, pogotovo nacionalnim državama, dugo žive stanovitu dvojnost u sebi samima: ponašaju se i kao narod i kao nacija. Teško je odrediti pouzdana mjerila identifikacije u takvu slučaju, čak i tamo gdje se služimo manje ili više istim jezikom: dokle smo jedno a odakle drugo, što smo u danoj prilici više a što manje, kad i kako smo oboje u isto vrijeme. Terminologije koje su se rabile u raznim razdobljima
(pleme, zajednica, etnija, narod, narodnost, nacija, nacionalnost itd.) nosile su i same u sebi manji ili veći dio sličnih nesporazuma. To pogoduje stvaranju ili održavanju mitova. Hibridi prošlog i historijskog vremena često izrastaju zajedno ili se pak umjetno spajaju. Stvaraju prepreke novim procesima ili naknadnim postupcima. Pamćenje koje naraštaji nastoje sačuvati suočava se s pamćenjem od čijih se posljedica valja čuvati. Nasljeđe koje smo nastojali spasiti nosi u sebi i elemente nasljeđa od kojeg se treba spašavati. Opasnost koja se javlja u takvim prilikama predočio je jedan od najboljih poznavalaca Balkana (već spomenuti Jovan Cvijić) metaforom “pauka”, u svojoj studiji “Balkansko poluostrvo”, pisanoj na početku dvadesetog stoljeća na francuskom i srpskom jeziku: “Kao pauk, ljudi pletu oko sebe mrežu od istorijskih predrasuda, od nacionalnih sujeta, od izvitoperenih načina života, i ona ih može duhovno izolovati od ostaloga sveta i učiniti da postanu arhaični… Narodni instinkti iz ranijih istorijskih perioda, i oni najdublji primitivni, koji su dotad bili uspavani, počnu se buditi...”. To se upozorenje srpskoga antropologa pokazalo proročanskim: “pauk” je premrežio velik dio našega prostora, poluotoka koji, po čuvenoj izjavi engleskoga državnika,
“proizvodi više historije nego što je može konzumirati”. Na kojem je počiva “kolijevka evropske kulture”. U takvim prilikama razni procesi i postupci započinju iznova, umjesto da se nastavljaju. Ne uspijeva se zadržati ono što je stečeno. Traži se za to opravdanje u proteklim razdobljima, s kojima su prekinute bitne veze. Gubi se na vremenu ne priznajući da je kurs kojim se plovilo bio kriv ili da je, nakon brodoloma, ostala samo olupina. Savezi s drugima se opozivaju bez valjanih razloga, dogovori s najbližima poništavaju se bez potrebe. Utjecanje tradicijama koje su se odavno iscrple ili ideologijama koje su već potrošene stvara iluzije o trajnosti ili postojanosti. Posrijedi je najčešće bijeg unazad. Strane su sile usmjeravale svoje interese na taj prostor, širile ili dijelile svoj utjecaj na njemu, poticale sukobe, dovodile
na vlast ili podržavale “svoje ljude”. I to je jedan od razloga, ne jedini, što se tu lako proširi predodžba o “izvanjskom neprijatelju” ili “međunarodnoj uroti”. I neprijatelji i urotnici imaju više imena. Eventualnim saveznicima predbacuje se da nisu dovoljno odani ili djelatni. “Ne treba vjerovati svakom tko se izdaje za prijatelja” – to sigurno nije velika mudrost, ali i do nje nije uvijek lako dosegnuti.
III
Središnji dio Balkana nije se susreo s Renesansom, osim na obalama kojima je gospodarila Venecija, i u samostalnom Dubrovniku, izloženu utjecajima zapadne jadranske obale. Prosvjetiteljstvo je kasnilo na cijelu poluotoku, razlikovalo se od jedne sredine do druge, ostajući gotovo posvuda lišeno svjetovnosti i osobito laičnosti. Nacije su se stvarale sa zakašnjenjima i zastojima, nastojeći zauzeti što više prostora za vlastitu državu, zanemarujući
pritom interese ili prava susjeda. Nacionalni programi, čak i oni koji su bili nužni i bitni u vlastitim okvirima, prihvaćani su u najbližem susjedstvu kao prijetnje ili zavjere. Pokušaji stranih sila da nametnu red kakav smatraju neophodnim, da na neki način odrede ili ublaže ponašanja, bili su poticani njihovim vlastitim interesima i ciljevima te izazivali nezadovoljstvo. Historiju Balkana “regulirali su” međunarodni dogovori, ostavljajući uvijek za sobom stanovit broj neriješenih pitanja, kadrih da proizvedu nove događaje, opet nedovršene ili
sporne. Nalikovali su na igru u kojoj se ulog stalno povećava ili smanjuje, povlači ili prenosi s jednog partnera na drugog. Mir u Požunu (Pressburgu, današnjoj Bratislavi) predao je Napoleonu, zajedno s Venecijom, zapadnu jadransku obalu i “ilirske provincije”. Bečki je kongres, kao što je poznato, prepustio Austriji da zaposjedne sve to što je bilo na ovom teritoriju pod žezlom propaloga cara, odbijajući pritom da pritekne u pomoć Srbiji, čiji je ustanak gušila otomanska sablja. Berlinski kongres bio je prilično sklon kneževini Srbiji na štetu Bugarske, omogućujući Turskoj da se još stanovito vrijeme zadrži u Bosni. Balkanski ratovi
okončali su se više primirjima nego stvarnim mirom. Versajski mir je favorizirao francusku saveznicu Srbiju i potvrdio državu Srba, Hrvata i Slovenaca, potonju Jugoslaviju, ne vodeći
pritom računa o ostalim nacionalnostima na slavenskome Jugu, zanemarujući pogotovo male susjedne narode. Jalta je pokušala podijeliti interesne zone na dva dijela, tražeći simetriju tamo
gdje je nije moglo biti. U tom je nizu i Daytonski sporazum, koji je efikasno zaustavio rat u Bosni i na Kosovu, ali već dugo nije dovoljan ni pogotovo produktivan. Na šahovskoj ploči svaki
potez figure mijenja tako cjelokupnu poziciju i otvara igru u drugom, ponekad neočekivanom smjeru. Panoramu Balkana karakterizira upravo nestabilnost prizora, proturječja koja se češće uvećavaju nego što se potiru. Oklijevam da izaberem točku s koje bih krenuo. Rumunjska je, na primjer, proživjela jednu za drugom dvije diktature, fašističku i staljinističko-komunističku; izložena je s raznih strana, na istoku gdje joj je granica ostala nacionalno neodređena, prema Moldaviji, i na zapadu gdje je, u Transilvaniji, ostala brojna mađarska nacionalna manjina. Sudbina Bugarske, između zaostale monarhije i republike sovjetskoga tipa, u ponečem je slična; opteretili su je po vrhu odnosi s turskom etničkom skupinom i pokušaji, najčešće nesretni, da se riješi njezin položaj, čak i po cijenu “humanoga preseljenja”. Bugari su, kao i Srbi i Crnogorci, gledali prema Rusiji i često vapili za njezinom pomoći ili podrškom. Premalo su
znali o ruskoj patnji i previše očekivali! Njihova je naklonost bila u osnovi čista, i to ne samo kad je riječ o pravoslavnim južnim Slavenima, nego i Hrvatima, Slovencima, Bosancima, pogotovo u daljim razdobljima naše povijesti. Teško je reći kako je u postojećim okolnostima takva veza mogla dati više. Novija povijest Grčke, koja nije bila dovoljno jasno formulirana
na Jalti, obilježena je posljedicama Otpora i kolaboracije u II svjetskom ratu, pokušajem komunističkog prevrata i vlašću pukovnika fašističkog profila. Ni tu nisu izostali sporovi
oko granica, ne samo na Cipru, praćeni osjećajem gubitka, kojem nacionalno grčko sjećanje daje posebna obilježja. Opterećena mnogobrojnim nedaćama, izvrgnuta pritiscima na morskoj obali i rubu kontinenta, podijeljena na više načina, čak i po plemenskim tradicijama, Albanija je bila dugo odvojena od svijeta i podvrgnuta jednoj od najokrutnijih diktatura u svijetu. Turski, rumelijski dio proživljavao je na marginama vlastite države sudbinu propaloga carstva, izložen s jedne strane balkanskim potresima, s druge, grčevima onkraj Bosfora, gdje su se dugo smjenjivale volja tiranije i želja za demokratizacijom. O južnim Slavenima, njihovom zbližavanju i uzajamnom
suprotstavljanju, govorio sam na drugim mjestima, ne kanim to ponavljati. U takvim situacijama događaji ostaju, kao što je već rečeno, isprekidani ili nedovršeni. Stvaraju prošlost koja je i sama nepotpuna i djelomična, kojoj nedostaju oblici kakvi se daju definirati i komparirati. Bezoblično trajanje ne da se uskladiti s mjerilima historije. U grozničavim pokušajima da se to ipak nekako postigne, stvaraju se parahistorijske pripovijesti, zasnovane na neprovjerljivim izvorima i apokrifnim podacima. Takav se posao lako opravdava činjenicom da su dijelovi pojedinačnih historija poticani najčešće tuđom historijom, onom koju proizvode drugi, jači i utjecajniji.
IV
Gledanja na Balkan uvjetovana su, uza sve ostalo, raznim vrstama potcjenjivanja. Prilazi mu se kao prostoru na kojem je najviše prisutan Istok i njegovi običaji ili pak gdje su ostavili
najvidnije tragove islam i otomanska vladavina. Pritom se često apstrahiraju mnoga druga razgraničenja, geografska ili pak historijska u najužem smislu riječi. Uz rub Mitteleurope, gotovo svim bizantskim sadržajima pripisuje se balkanski karakter, zanemarujući činjenicu da su ona prisutna, osobito u gradnji i umjetnosti, i na zapadnoj jadranskoj obali (Venecija, Ravenna,
itd.). U samoj Grčkoj susrećemo se s posebnim pogledima na balkanski poluotok – kao izvorni prostor, različit od svoje neposredne okoline, koji čuva, unatoč stranim pustošenjima, svoje drevne tradicije, obilježene pravoslavljem (ni tu nije teško uočiti, kao i na drugim mjestima, manju ili veću mjeru nacionalne ili nacionalističke ideologije, ponekad klerikalne). U Bugarskoj zatječemo stanovito pristajanje na Balkan, pod uvjetom da ga se liši islama i turskih tragova. Sličan je slučaj i s Rumunjskom, gdje dio romanski i evropski orijentirane inteligencije
unosi u rezignaciju stanovitu dozu ironije. Na zapadnom dijelu poluotoka, nacionalizmi s klerikalnim crtama, neskloni istodobno i pravoslavlju i islamu, odaju želju za “bijegom s Balkana”. To ih ne ometa da se diče prvenstvom svojih malih kraljevina, osnovanim upravo s ovu stranu balkanskih i parabalkanskih međa. I pravoslavni nacionalisti, kao i katolički, ističu svoju ulogu u zaštiti Evrope od islamske opasnosti – što im je u nedavnom ratu poslužilo kao izlika za obračun s muslimanskim južnoslavenskim narodom u Bosni, s kojim dijele zajedničko porijeklo. Ti nesporazumi na samu Balkanu prenose se i uveličavaju izvan njegovih granica, stvarnih i izmišljenih. U otporu prema takvim duhovnim stanjima činilo mi se često razumnim i nužnim izjaviti : Balkanac sam i time se ponosim. Pretjerano uzdizanje najbližeg zapadnog okružja, koje ne krije stanovit prezir prema primitivnim “balkanskim susjedima”, teško može otrpjeti kritički ispit. Ponekad je nužno pogledati se najprije u zrcalu. Mađarski esejist Istvàn Bibò pružio nam je u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća divan primjer – neumoljiv opis naravi u srednjoevropskom prostoru, na koje su se, na žalost, ugledale taštine stanovite inteligencije, ne samo u južnih Slavena: “uskogrudni i nasilni karakter nacionalizma”, “mržnja
jedne zajednice prema drugoj”, “histerije koje sužavaju intelektualne horizonte”, “težnja nerealnosti”, “besmislene i neshvatljive jezične prepirke”, “arhaička otkrića”, stvaranje konfuznih teorija i filozofija “koje truju život zajednice”, “kaotična retorika i misao, zasnivane na krivim kategorijama”, “neodgovornost u velikim evropskim pitanjima, simulacije s posebnom sklonostima prema predstavi i paradi”, “zaokupljenost nacionalnošću, koja ne pridonosi oslobađanju individue”. Nosimo i u svojoj prošlosti i u svojoj povijesti stanovita loša iskustva Zapada i Istoka. Ne znamo kako se riješiti i jednih i drugih. Nitko nam izvana ne može u tome pomoći. A sami sebi ne znamo pomoći na pravi način.
Predrag Matvejević, Sarajevske Sveske, 27-28.
