Iz Školske Antologije, Josif Brodski

Iz Školske Antologije


1. E. LARIONOVA


E. Larionova. Brineta. Iz braka
daktilografkinja-pukovnik. Izgledom
podsjećala je na brojčanik. Ta da
pomogne svima željela je svakad.
Ležali mi na plaži uporedo,
jednom, jela se neka čokolada,
reče, u jahte upravljenih zjena,
čiji se pravci nisu mijenjali,
da ako hoću, onda je i mogu.
I voljela je ljubiti se. Njena
usta na spilje Karsa bjehu nalik.
Al neuplašen ostah. Čuvam, stoga,
taj spomen, kao trofej, takoreći,
na nekakvome neshvatljivom frontu
i nepoznatim otet dušmanima.
Ljubitelj bujnih žena, mačor s peći,
javi se Kulikov D. na horizontu
i oženi se njom Kulikov Dima.
Ona u ženski hor raditi pođe.
On u hotelu dirinči jednome.
Bješe inženjer, među koščatima.
I dugi hodnik upamtih, takođe.
I moj gužvanjac na komodi s njome.

Kud nesta sve? Gdje bi orijentir bio?
I kako danas pojmiti to u šta
hipostaze su njine pretvorene?
U očima joj se čudan svijet krio.
Pa još neshvatljiv njoj samoj. Dopuštam,
neshvaćen i u njenom svojstvu žene.
Živ je Kulkov. Ja. Ona je živa.
A ovaj svijet – kamo li se djenu?
Možda u noći razbudi ih namah?
Ja dalje svoje riječi preživam.
Odlomci valsa iza zida krenu.
I šumi dažd po razbitim ciglama.


2. O. PODOBRI


Oleg Podobri. Od svoga je tate,
u mačevanju trenera, sve ono:
iskorak, ubod – savršeno znao.
Ženskih srdaca ne bješe slamatelj.
Al iz ofasjda – nerijetka sklonost
u svijetu sporta – gol bi zabijao.
Ofsajd bje noću. Bolovala mater.
I zavijao mlađi brat iz béše.
Oboružao sjekirom se Oleg.
Kad otac uđe, krenuše da rate.
Al na vrijeme susjedi dospješe
i potom sina učetvoro skole.
Lice i ruke upamtih mu, zatim
njegov rapir sa kamzama drvenim.
Mačevali smo u kujni katkada.
Išao u kadi opštinskoj se prati,
i nabavio prsten patvoreni.
S njim napustio školu sam i, tada,
ja u “Arsenal”, na strug, a on ode
na kurs kuharski. U Tavričeskome
parku pekao palačinke neke.
Razvozili drva, a iz raznonode.
I prodavali, o Ljetu Novome,
na stanici smo željezničkoj jelke.
Potom – nesreća – obi dućan, s nekim
ološem: tri je godine dobio.
Na vatri pekao zalemljeno mjesto.
Pa na slobodu. Pjančenje, i prekid.
Na gradilištu fabrike je bio.
Oženio se, čini se, med. sestrom.
Poče da crta. Učiti je htio
za umjetnika, regbi. Tu i tamo,
krajolici su mu podjećali na
mrtvu prirodu. Pa je uletio
u marifetluk s bolničkim listama.
I evo sada – nastade tišina.
Mnogo ljeta ga ne vidjeh. I ja sam
robijah, ali tamo ga ne sretah.
Na slobodi sam, sada, ali ni tu
nisam ga nigdje vidio.
Taj basa
negde po šumi i udiše vjetar.
Ni kuhinja ga, ni aps, ni institut
ne prihvatiše. I on nestao je.
Ko Djed Mraz, uspjev da se preobuče.
Zdrav i živ negdje, nadam se, bitiše.
I evo budi zanimanje moje
kao i drugi likovi iz juče.
Ali je od njih nepovratan više.

3. T. ZIMINA
T. Zimina. Dijete ljupko jako.
Inženjer – mati, statističar – tata.
Al moje oko vidjelo ih nije.
Neprijemčiva bila je. Iako
za pograničnog pilota udata.
No to je bilo potom. Dok se prije
nevolja s njome desila. Rođaka
u komitetu imala nekoga.
S autom. Preci zasebno živili.
I tamo posjed imali nekakav.
Njoj nepoznanica – automobili.
Tamo sve jest i počelo od toga.
Preživjela je. Ali potom, kao,
počele su se stvari popravljati.
U dalji– Gruzin sjao mračnim likom.
U dom popravni namah on dopao.
A ona će se, pak, na tezgu dati
u galanetrijskom dućanu velikom.
Kolonske vode i platno i rublje
– njoj sviđala se sva ta atmosfera,
tajne, udvarači njenih drugarica.
Prolaznici beče kroz izlog, što dublje.
I u daljini dom oficijera.
Svud, s masom gumba, oni, poput ptica.

I taj pilot je, s neba kad se vrati,
nju pozdravio zbog dražesti njene.
Šampanjac bješe pozdrav ovog puta.
Udaja. Ali u VVS1 – znati
treba – nevinost užasno cijene.
Uzvisuju je sve do apsoluta.
I ta je vrsta skolastike kriva
što utopila umalo se bila.
Već most je našla, ali zima stiže.
Ledenom korom kanal se pokriva.
K tezgi je svojoj opet požurila.
A trepavice dronjcima joj sliče.
I sijanje joj lustera-neona
po pepeljastim rominja vlasima.
Proljet je, i kroz otvorene dveri
potok kupaca klokoće. A ona
stoji, i mračno korito očima,
kao Lorelaj, preko rublja mjeri.

1 VVS (Voenno-vozdušnye sily) - Vojno-vazdušne snage.


4. J. SANDUL


J. Sandul. Sva u dobrodušju tvora
njuškica što se k nosu zaoštrava.
Vazda – ovratnik. Potkazivač mali.
Ushićen šapkom. Kitnjasta govora
kad u zahodu otpočne rasprava:
značku na bluzu pribosti treba li?
Pribadao je. Ushit ga zahvati
ama pred svakim simbolom i znakom.
Štovao do suza zvanja i titule.
Sebe “fizorgom” 1 volio je zvati.
Ali starolik bio je, ko Jakov,
smatrao svojim bičem – furunkule.
Djejstvu nazeba izložen je bio.
Odsjedio bi kod kuće kad daždi.
Bubao tablice Bradisove1. Pusto.
Hemiju znao, u institut htio.
Al, iza škole, u pješaštvo zaždi,
u vojsku tajnu i podzemnu, uz to.

Sad nešto buši. Govorka se tako.
I na “Dizelu”. Netačno, dajbudi.
No tačnost ovdje, jamačno, ne znači
ništa. Već struka i stupanj, dakako.
I, što je glavno, izvanredni studij.
I ovdje ćemo zastor porazmaći:
On u sumraku lista “Sopromatom “ 3,
upija Marksa. Između ostalog,
izveče takve knjige, takoreći,
biju posebnim nekim aromatom.
Sebe radnikom ne smatra ni malo.
Uopše, želi u razred sljedeći.

On u sumraku teži do granice
ine. Uvijek otpor je metala
u teoriji ugodniji. Pa da!
On želi među inženjere, skice.
Postaće isto, ma koliko stala
ta stvar. Al kako… količina rada…
i vrijednosti… višak… progres prema…
I o tržištu sva ta skolastika.
O da kroz guste šume probije se.
Ženio bi se. Al vremena nema.
Večerinke mu draže nego ikad.
K tome, slučajna poznanstva, adrese.

Budući” – smiješak – “naš inženjer, znači”.
On prisjeća se one tmurne mase.
I mimo cura kroz prozor umije
Gledati. Sam je, na sopstveni način.
To izdaja je i sopstvene klase.
Il pretjerujem, mogućno. Ali je
koristit klasu na posudbu veća
opasnost i od muškog vjerolomstva
Grijeh mladih. Vele: vrelina damara.
Čak iskrenoga priznanja se sjećam
i to povodom slučajnog poznanstva.
Al dispanzera nema ni ljekara
za deklasirane, kako bi se, je li,
osiguralo njih od zapaljenja.
Ako epoha nije naša žena,
da taj ne bismo mikrob prenijeli
s ovog na druga neka pokoljenja.
Takva štafeta nije neizbježna.

1Fizorg(=fizruk) – nastavnik fizičke culture.
1Bradisove tablice – logaritamske tablice iz srednjoškolskog udžbenika
metodike čiji je autor Vladimir Modestović Bradis.
3 Sopromat (soprotivlenije materijalov) – otpor materijala.


5. A. ČEGODAJEV


A. Čegodajev, lažov dežmekasti.
Jezik, na cviker obješen. Grimasa
sumnje. Mislilac. Volio i znao
u predavačkim srcima napasti
ponajprisnije strune, nakon časa.
Da ih tim kupi. Naše otkrivao
poroke uspomoć zidnih je novina
sa sladostrašćem frojdovskim (granicu
međ svojim i opštim proveo teško bi).
Roditelji mu, uz bljesak sjedina,
muzli su onu čuvenu tablicu.
Muž kćeri tvorca i punac, u sobi,
onoj za goste, sa zida blistali
i nagledali djetinjstvo su ovo,
čas zaliscima, čak loknama brade.
Išli su dani. Posve upi mališ
polarno veličje: susjedstvo njegovo
svoje plodove na svršetku dade.

Al čudnovate. Uostalom, brada
pobijedi (blijed iscjelitelj ovaj
ruskih školarki nesto u tmini je)
i njime tada zasvagda ovlada
romantika velikih novinskih slova.
Na Istorijski prijavi se. Nije
uspio. Svoje mreže posvuda je
regrutni odbor razapeo, zato
u ugao se zabio. I sveđ u
mozgu mu mnoštvo obasti spoznaje
treperilo je: Bionika. Atom.
Astrofizički problemi. I među
druzima svojim, mudrim poput njega,
promišljao je svaku varijantu:
kojoj je od njih efektnije lice.
Prijavuje se na Rudarski. Bjega
na Saobraćajni, najzad. U diskantu
zazvuča umah malo promuklice:
“Putevi su osnov… To im je u stvari
cilizacijska uloga. Njih ljudi
a ne bogovi… Mi moramo rasti…”
Riječi ima više nego stvari,
riječi za sve, i za puta, bude.
I požurio sve njih je iskas’ti.
Usamljen, s rastom žezdeset i metar,
bezličnog života, sred tiske što ključa,
čiju bi mogo pažnju da privuče.
Predanja kažu: davanje zavjeta,
da, na neženstvo. I za svaki slučaj.
Al ta što čuva od susreta ključe,
Venera, čeka za uglom, veoma
sitna u svome tjelesnom izgledu,
Zvijeda koja noć ne razlikuje
od polumraka. Žendiba. Diploma.
Raspored. I pred blagajnom u redu.
Zagrljaj novih rođaka: kći tu je!

Tadžikistanski humovi se sive.
Mašine zemlju riju. S lica svoga
neodrasloga rukom Čegodajev
briše znoj boje sublimata žive.
I grdi mrku ološ nakon toga.
Otišle riječi. Pronići do kraja
u bit im, i da s one im izbije
strane, ne uspje. Na toj zape, eto.
Cesta sa oba kraja je u žutu
maglu otišla. Dok s njega znoj lije,
on luta noću, uz to go, parketom,
ali ne u svom stanu, već u kutu
velike zemlje koja je okrugla,
s nejasnom mišlju o zelenom lisju,
Žena mu hrče. Bože, kad bi plač!
Ide ka stolu i, nagnut, iz ugla,
škripeć u duši, hvalisav u pismu,
tka paučinu. Usamljeni tkač.


6. Ž. ANFICERROVA


Anficerova. Žana. I građena
divno. Naprosto, rubensovski ukus.
Zvuk prezimena i imena krio
svagda je jamstvo: oficirska žena.
Sa podomornice kursista na kursu
holandske škole slikarstva je bio.
Nek bog mi prosti, al ipak je mudar
glas ponirske zakletve! Rečena
bila je naša strast ovako: ” Prosto
uzmeš u ruke pa zaklamfaš stvar.
i ”Te bi noge na moja ramena”.
A oko nje je sada – Vladivostok,
i vlažna brda, zatoni, oblačje,
i u spavaćoj – pogled Medvjedice.
I smrče, koje jelki su zamjene.
Zar jedna šestina – kašljanje je mačje?
Na log kad legne (šestar sred pernice!)
na mornaričkom šinjelu joj zjene:
taj red pucadi bliještanjem zna da
na lampe kvarta podsjeti, na davno
djetinjstvo njeno, i, tren potom, nalet
ogromnog, crnog, mokrog Lenjingrada,
odakle, s bala maturantskog ravno,
koraknu na brod, zbijajući šale.
Srećnica? Pa da. Krojenje, šivenje.
I rad u klubu. I vježbe u jesen
sred vulkanskih brda. I pranja nesnosna.
Ali i mnoge uspomene njene
sa sadašnjicom ovom sve više se
slivaju: od svojih dvadeset i osam,
dvanaest ljeta ona je daleka
od objekata sjećanja, uz muža.
Iz pučine se javi podmornica.
Seoce spije. Zalupe se neka
na kraju zemlje vrata. I sve uža
razdaljina je uzrok-posljedica.
Bombarder među oblacima stenje.
I koral žablji u kanalu bruji.
I u vitrini zazvoni sav kristal
kad god je “stoju na rukama” vrijeme.
I s Okinave muzika zastruji,
modnog žurnala dok stranice lista.


7. A. FROLOV


Albert Frolov, ljubitelj tišine.
Mati u pošti pečat na koverte
udarala je. Oca što se tiče,
za nezavisnost Finlandije gine,
uspjev obitelj produžit Albertom,
ali ne vidje Albertovo lice.

U miru sinov gajen je genije.
Pamtim tu kvrgu s njegova tjemena.
Na zoologiji skliznuo je pod sto,
ne objasnivši zašto duše nije
u žabi što je skupno razuđena.
To je kasnije zajamčilo prostor

poletu misli njegovih, kakvima
predavao se sve do instituta,
gdje s arhangelom on u borbu stupa.
I evo, poput grešnog serafima,
s oblaka pade na zemlju. I u taj
trenut u ruci nađe mu se truba.

Zvuk je – tišine oblik produženi,
traci je što se odmotava nalik.
Solirajući, znao je da suzi
u lijevak zjene, gdje su, žažeženi
projektorima, svici svjetlucali,
dok ne ugase tu ih aplauzi.

No to je bilo izveče, a danju
ne vidiš zvijezde. Ni bunaru sa dna.
Ne opravši sokne, žena ode žurno.
Staroj je majci bio na staranju.
Počeo piti. Pa bosti se. Vrag zna
čime sve nije. Od tuge, sigurno,

od očajanja, pitaj đavla samog.
U to upućen, žalim, nisam dublje.
Ima i druga, reklo bi se, skala:
kad sviraš, ispred vidiš osam samo
taktova – ali ampule, ko zublje,
obasjale bi šesnaest… Zrcala

dvorca kulture, gdje sviraše sastav
njegov, birahu, tmurna i učtiva,
crte ekcemom trošene. No, zatim,
preispitivanje pravilnika nasta:
njemu, za raspad toga kolektiva,
otkaz će dati. I: “govno!” dodati.

On, nalik na “la” što počinje ginut,
iz nove turneje izvukao nije
čak ni otpatke od zarade svoje,
pa, ko stih koji ode na marginu,
do apsoluta dovodeć – tačnije –
ideju otpuštanja, nestao je.

U gluhoj noći, siječnja drugoga,
moj brod motorni pristade u Soči.
Htjelo se piti, i krenem na sreću,
kroz uličice: vodila je mnoga
od luke k centru i, u jeku noći,
restoracija ”Kaskada” me sreće.

Novo je Ljeto. S palmi je visio
umjetni bor. Vri ološ iz Gruzije
oko stolova i pjeva “Tbilisi”.
Svuda je život, i tu je svoj bio.
Začuvši solo, napregnuh se cijel
i licem boce na stolu nadvisih.
“Kaskada” puna. Našavši nekako
prolaz do bine, kroz haos od zveka
i od vonjeva, leđima zgrbljenim
rekoh “Alberte”, i rukav dotakoh;
i čudovišna, strašna maska neka
okrenula se usporeno k meni.

Sve same kraste. Isušene ili
nabrekle. Samo sljepljena kosa,
gdje krasta nema, i pogled su bili
vlasništvo đaka što u sveske moje,
ko u njegove ja, zirka iskosa:
dvanaest ljeta od tada prošlo je.

“Otkud ti ovdje kad je nesezona?”
Suva je koža zborana u vidu
kore. A oči – poput vjeverica
iz duplje. Kako je? ”Pa – poput Jazona.
Jazon zapao zimi u Kolhidu.
Toplina treba ekcemu mog lica…”

Pošli smo vani. Vatre prorijeđene.
S alejom neće da se slije holo
nebo. Osetin – policajac tu je.
I držao se čak i ovdje sjene
ovaj moj vodič, čovjek sa futrolom.
“Ti sam si ovdje?” “Da, sâm sam, vjerujem.

Jazon? Pa teško. Jov, koji nebesa
ni u čem nije prekorio, prosto
onaj koji se sa noći slijevo,
na život i smrt… Obalni pijesak,
i oštri zapah morskih algi s Osta
i nevidljive palme šum – i evo:

sve pokrenu se odjednom. Sred tmine
nešto, na časak, s pristaništa sine.
i zvuk zaplovi, spleten u tišinu,
sa krme koja beži u daljinu,
i ja sam tada čuo, sjete punu
“Visoku, visoku lunu”.
<1966 – 1969>


***

Tu je živio Švejgoljc, što draganu
svoju je zaklao – iz čiste podvale.
Rekao je: ”Sada u rajskom je stanu”.
Tad su o njemu glasine kolale
da se našao i sam na ivici
ludila. Laži! Bunim se, da znate.
Bio je pozer, čak prema starici –
mamici – bijah kućni im prijatelj –
izuzetaka nije bilo. Sada
ona oblijeće oko advokata,
u kaputu hudu, sa rupcem od platna.
A oni psuju iz sveg grla s vrata
akcenat njen i zato što je jadna.
I, nesrećnica, ona jedna sad na
svemu svijetu krivim ga ne smatra.
Ka trolejbusu vuče se. I sa dna
svijesti ispliva mališan joj, što ga
srame nježnosti, a voli mlijeko,
kad je bolestan, prečitava skaske.
I sićušno je sve, izuzev toga.
Treba sići. Ali ići je daleko.
Pun je trolejbus. Nasmijane maske.
Gruzijac viče nad uhom “Suliko”.
Spasti je neće, osim smrti, niko
od siromaštva, tuge, ostaloga.
Pa maj. Maja tisuć i devet stotina
toga od R. H. šezdeset sedmoga.
I u bijelom figura “rak” reče.
Za anđela je ona, sa visina
sišloga smatra, ili za zemnoga.
I od presahlog saća odlijeće
pčela toliko što je bola.
Dani
idu ko da ništa ne znaju o raku.
I u bolničke vatre zagledani,
mi ne mislimo nekako o mraku.
Prirodna smrt što uze mu rođake
pokazaće se nasilnom: a dani
kreću se. I sin njezin, sred barake,
broji ih, neka Gospod ga sabrani.


Josif Brodski

preveo Marko Vešović, Balkanski Književni Glasnik 4.