Na granici
Trči i sastani se sama sa sobom rekao mi je jednog smrdljivog popodneva Mika Antić. Sjedili smo uLastinom autobusu na granici između Bosne i Hrvatske. Krenuli smo za Beograd, onaj novi, ljepljivi Beograd pun razgolićenih maloljetnica i predizbornih plakata. Krenuli smo za Beograd u kojem će me do kraja života zvati „Bosankom“, a Miku će postepeno zaboravljati, prebacujući ga s jednog naraštaja na drugi kao malo pijeska iz ruke u ruku, dok se na kraju i ono posljednje zrno bespovratno ne izgubi. Osjećala sam tada nekakavu neobjašnjivu tugu za te ljude – ljude bez Mike Antića. Pokušavala bih da zamislim njihove živote, njihove prve ljubavi, prva nadanja, strahove i stremljenja, ali ne bi mi pošlo za rukom. Kako su tužni ljudi bez Mike Antića. Kako su teški ljudi bez Borhesa, bez Murakamija, ma, bez svih.
Tih sam dana zaista davala sve od sebe da se zatrčim i sastanem sama sa sobom, ali bih na kraju samo zveknula čelom o neku tuđu, neznanu spodobu koja tek izdaleka podsjeća na mene, ali ovako, sasvim blizu, gubi svoj koncept kao nekakva lijepa, Moneova slika.
Kada smo napokon došli na red za provjeru dokumentacije, vozač autobusa, nalik na smiješnog malog epizodistu neke Feđine priče, rekao nam je da izađemo napolje. Mika Antić i ja smo, ruku pod ruku, sve tako sumnjivi i neprijatno ćutljivi za ostale putnike, izašli na trotoar pored busa. Bilo je hladno napolju, kao u nekom tuđem kupatilu. Bilo je hladno onako kako samo takva, nasilno isječena geografska polja znaju biti. Mika me promatrao nekako ispitivački, nimalo bijesno, a ipak naduto, a ja sam, postiđena, sklanjala pogled u drugu stranu – u putnike, debelog policajca, propagandni plakat sa natpisom „i vi možete biti žrtva trgovine ljudima“. Nemoj sad da filozofiraš, htjela sam da mu kažem, to je obična procedura, kratko traje – pokažemo debelom čiki ličnu kartu i već smo tamo – preko puta. Nisam ništa rekla. Uvijek mi je bilo nekako neugodno govoriti na granicama. Kao da su to neka drugačija mjesta, mjesta na kojima se ne priča, ne pleše, ne čita, ne pjeva. Mjesta na kojima ne dišeš od nekog neobjašnjivog, parališućeg straha. Mjesta na kojima prestaješ da radiš sve ono što te čini čovjekom.
Policajci se uvijek zbune kada vide moje podatke izvučene na monitoru iz svojih jednoličnih, orvelovskih sistema. Rođena u Bjelovaru, živi u Banjaluci. Otac Novosađanin, majka Mariborčanka. Nekad na početku osnovne škole pokušali su da mi objasne šta sam ja. To pitanje se još tada zavuklo u moju svakodnevicu kao hronična upala nekog rijetko upotrebljivanog zgloba. Šta sam ja? I, zaista, kad god bih stala pored nekog moćnog, masnog pripadnika granične policije osjećala bih neki neopravdano prisvojeni ponos – kao prava mala, klempava Jugoslavija u starkama, koja svima smeta i svakoga žulja, ali je ipak tu, takva kakva jeste, i nikako drugačije ne može da se zove. S druge strane, svaki od tih graničnih prelaza, svako zaustavljanje na provjeru dokumenata kao da je unutar mene paralo neke skrivene, neimenovane svjetove – kao da sam se i ja zaustavljala pred nekom unutrašnjom kapijom i propuštala dalje neku drugu mene, otkinutu, nepotpunu mene, tamo preko linije. Jedna bi ostajala ispred, ne bi mogla da prođe, sa rukama okačenim na žičane rombove granične ograde. Druga bi odlazila dalje, kao loše nacrtan portret, kao skica kompletne osobe, tamo negdje gdje primaju samo taj mali, nejaki dio nje cijele. I tako sam se uvijek gubila u sopstvenoj geografskoj karti, negdje iznutra, isparčana kao razorena puzzle slagalica na kojoj je nekada bila vidljiva ta druga, Mikina zemlja u kojoj ljudi zaista trče i zaista se sastaju sami sa sobom. I bez obzira na sve autobuske karte, iskrzane kofere, prekookeanske mejlove, agnostičke priričnike, hotelska kupatila i egzotične, tuđe jezike, zvijek sam bila pripadnica te neke hladne, isjeckane zemlje u sredini svijeta i sredini sopstvene utrobe. Kao Jevrejin lutalica izderanih đonova, rastezala bih svoju putanju do granice pucanja, no bez obzira, što bih dalje otišla, ta me je ista izmrvljena zemlja vukla nazad kao dobro podmazanu jo-jo igračku.
Nije mi se dalo, da budem iskrena. Pitali su me svuda – u Mongoliji, Meksiku, Irskoj, Norveškoj, Španiji, Indiji, na Kubi i ko zna gdje – pitali su me to isto misteriozno, nedokučivo pitanje. Šta si ti? Meni se nije dalo. U nekom trenutku bih se umorila od objašnjavanja i svih fus-nota i opet bih, kao da se ona druga ja predaje negdje unutar mene, ispred kapije, opet bih izgovorila tu čarobnu mantru koja prekida razgovor – ja sam iz Jugoslavije. Tako sam se osjećala i u tom trenutku, naslonjena na zid neke frigidnobijele kućice na graničnom prelazu. Kao da mi se ne da. Kao da je sve to bolno besmisleno. Osjećala sam se kao da svi, debeli čiko policajac, crvenokosa žena na carini, suvanjavi hobit u redu ispred mene, crnomanjasti vozač… kao da svi oni znaju za moju čarobnu mantru, ali se prosto ne usude da je izgovore. Kao da me ne žele tu.
Zato sam uvijek putovala sa Miroslavom Antićem. On je vrlo tih, ali koristan saputnik. Ne jede vam keks, ne traži vam sendvič niti malo vode. Leži na sjedištu pored. Ćuti, osim ukoliko vi ne želite da razgovarate. I nikada, ama baš ni jednom, ne pita to odurno pitanje. Mika me nikada nije pitao šta sam. Samo je ponekad znao da me zbuni, da me natjera da se pitam, a to nije baš najpraktičnija aktivnost kada ste negdje između dvije čudne, minijaturne zemlje.
Odlazim do sićušne klupe pored autobusa, čekajući da policajac pregleda lične karte i pasoše ostalim putnicima. Ostavljam Miku pored sebe. Gledam u jednu malu baku, sa onim mini-koferom na točkiće. Hoda polako. Toliko polako da se pitam da li uopšte hoda, ili tek mili po površini zemlje kao da i sama ima točkiće na stopalima. Pogledaj, kaže mi Mika, pogledaj malu čarobnicu s krilima! Vidiš li kako je divna?!Ja mu kažem da ćuti, da smo na granici. Na granici se ne razgovara. Al’ ne da se on, lukavi starac.Pogledaj tamo, opet će, pokazujući na debelog policajca. Pogledaj jednog magičnog štrumpfa, jednog izgladnjelog pustinjaka, jednog čovjeka sa mašinom! Tražim u torbi keks. Ne vidim nikakve čarobnjake. Samo neke tužne, usporene ljude na jednom tužnom, usporenom mjestu koje skoro da ne postoji. Pogledaj crvenokosu vješticu! Pogledaj mašinovođu Krivoušića! Pogledaj leteće dječake i izgubljene djevojčice! I skoro da mogu čujem, kao kroz nekakav eho koji se odbija od onu unutrašnju kapiju, ljutog Nabokova kako mi drži predavanje, sav bijesan, dere se: Pogledaj! Pogledaj arlekine! Izmišljaj svet! Taman kad pomislim kako ću da ga ugledam, sa mrežicom za hvatanje leptirova, kako pleše oko slijepih ljudi sa ličnim kartama, sve se opet rasprši i vozač nam saopšti kako treba da se vratimo u autobus. Izmorena od arlekina, od vještica i štrumpfova, od svojih šarenih uobrazilja i malih miliona mene koji protrčavaju naprijed-nazad kroz kapiju, vratila sam se na svoje sjedište i zaklopila oči. Ljudi oko mene opet su postali obični, umorni putnici. Gunđali su, prozivali neljubaznog policajca, psovali granice i vrijeme, a onda opet prestajali da govore, ukliješteni u neudobnim sjedištima. I krenuli smo. U sljedeći dio te nestvarne, arlekinske zemlje, u sljedeći puzzle komadić, u neku sljedeću, bezimenu mene.
Put do granice sa Srbijom nekako se sanjivo produžio, hvatajući me napola uspavanu, napola budnu, sa još samo tri keksa preostala u kesici sa hranom. Pala je noć, svjetla su parala nebo, sijalice u autobusu su utihnule. Neko je tražio da se upali televizor, na negodovanje ostalih putnika. Nema vajde, doviknuo je vozač, ionako ne radi.
Beograd me dočekao kao neljubazni socijalni radnik. Bila sam oznojena, prljava i tuđa. Provukla sam se kroz park pored BAS-a i krenula polako prema Balkanskoj. Lepa! Lepa! Ćeš mi daš dinar?! Lepa! Sveže kifle i bureci! Sveže kifle i bureci! Ding Dong Ding Dong! Svi ti zvuci. Sve je to Beograd, pomislila sam. Više nisam znala ko je siroče, on ili ja. Jednako oznojeni, prljavi i tuđi. Jednako bezimeni.
Tek negdje oko sivog, beogradskog jutra, shvatila sam da Mika nije sa mnom u hotelu. Grozničavo sam preturala po koferu, po torbi, pa onda po hotelskim ladicama, ormariću u kupatilu, ormaru u predsoblju. Nije ga bilo. Onda sam sjela, umorna, na krevet i shvatila da je ostao tamo, na onoj klupi, na graničnom prelazu između Bosne i Hrvatske, ukoričen i zaboravljen. Ostao je sa Nabokovom da gleda arlekine. Ostao je da preimenuje stvarnost.
Razmišljala sam o toj nekoj istovjetnoj osobi, još jednoj bezimenoj jo-jo igrački koja dijeli moju mantru, moju kapiju i moj magični odgovor. Razmišljala sam o tom divnom komšiji neobičnog imena i neutvrđenog porijekla, rastavljenom na granici između dvije zemlje, tri zemlje, hiljadu i jedne zemlje. Zamišljala sam ga kako uzima knjigu sa klupe, otvara je i iznenađeno čita: Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.
Lana Bastašić
(Priča je objavljena 2010. godine u knjizi Izvan koridora, u sklopu manifestacije Odakle zovem, koju organizuje knjižara Karver iz Podgorice. Zajedno sa pričom Na istočnom horizontu, ovaj rad je dobio specijalnu nagradu žirija.)
3 savjeta kako da spasite sebe i svoje mentalno zdravlje
- 1. Ugasite TV, to je glavno leglo zaraze
- 2. Novine, u tabloide pretvorene, zaobiđite u širokom luku
- 3. Knjigu, daleko od zvona i praporaca, prigrlite
Radomir D. Mitrić dobitnik nagrade "Đura Jakšić" za knjigu "Kino Mediteran"
Kupite / Poručite knjigu:
Info
Hiperboreja je jedan od najstarijih i najčitanijih književničkih blogova u regionu (18 godina postojanja - preko 3 miliona pregleda). Kontakt: E:mail: radomirdmitric@gmail.com / Viber: 0631509873
Richard Hawley
LB
Broj članaka na blogu:
Najvažnije oznake
- Esej (358)
- moji prevodi (176)
- Poezija (1205)
- Proza (326)
- Putopis (42)
Arhiva
-
▼
2011
(450)
-
▼
фебруар
(103)
- Večer nad gradom, Dragutin Tadijanović
- Dnevnik, Vitold Gombrovič
- Салцбург, Радомир Д. Митрић
- Kafana i ti sa novinama, Mahmud Darviš
- Sentence, Lajoš Kesegi
- Ars vivendi, Georg Johanesen
- Mislio sam da želim Tandžir, Lengston Hjuz
- Elis, Georg Trakl
- Na prijateljevu pogrebu, Antonio Maćado
- Velike su pustinje, Fernando Pesoa
- Thanatos athanatos, Salvatore Kvazimodo
- Putovanje mudraca, Tomas Sterns Eliot
- Glasovi mrtvih, Ivan V. Lalić
- Gostoprimstva, Goran Korunović
- Dođi u moju domovinu, Goran Karanović
- После кише, Марија Ракић Шаранац
- Iz Mađarskog Hiperiona, Bela Hamvaš
- Sentence, Horhe Luis Borhes
- Adrenalin, Divna Vuksanović
- Pesnik i romanopisac, Milan Kundera
- Njegoševa 16, Muharem Bazdulj
- Jajce, pro Patria, Radomir D. Mitrić
- Pismo Rebeki Vest, Radomir D. Mitrić
- Bosna IV, Rebeka Vest
- Sarajevo, Lorens Darel
- Počnimo sa suočavanjem, iako je okrutno, Marko Krstić
- Groblje u Cirihu, Bora Ćosić
- 19:12, Lauri Otonkoski
- Brodska pjesma za Brodskog, Radomir D. Mitrić
- Kako čitati knjigu? Josif Brodski
- Brodski i Marina Basmanova
- Predavanje o Danilu Kišu, Josif Brodski
- Iz Manifesta Mlade Bosne, Darko Cvijetić
- Самодовољност, по Сиорану, Радомир Д. Митрић
- Nedostojno Večnog Ovidija, Milan Orlić
- Tunuma, Tanja Kragujević
- Umesto raporta, Saša Jelenković
- Gledajući u drveće, Ana Ristović
- Restrikcija, Dejan Aleksić
- Čvorovi, klupe i polen, Nenad Jovanović
- Na granici, Lana Bastašić
- Povlačenje, Berislav Blagojević
- Čuda Ljubavi, Tanja Stupar Trifunović
- Kraj dana, Za Šampolionovim stolom, Nikola Živanović
- Negiranje fuzije, Petar Matović
- Kako vojnik popravlja gramofon? Saša Stanišić
- Ruski Bluz, Igor Jarkevič
- Mojoj naciji, Pjer Paolo Pazolini
- Stvaralački krajolik: Zašto ostajemo u provinciji?...
- Ono što ostaje od Aušvica, Đorđo Agamben
- Čas moje smrti, Moris Blanšo
- Živjela sam u Arkadiji, Ingeborg Bahman
- Pismo nimfe Kalipso, Odiseju kralju Itake, Antonio...
- Protiv tumačenja, Susan Sontag
- Između svetlosti i senke, Radomir D. Mitrić
- Sa istoka na zapad: Summatim, Zoran Đerić
- Aristotel u egzilu, Radovan Pavlovski
- Tajna, Ferdinando Pinto Do Amaral
- Gori poezija, Dane Zajc
- Quai des Anglais, Tomaž Šalamun
- De Profundis, Radomir D. Mitrić
- Uz (ako je izašla) moju čileansku knjigu, Izet Kik...
- Ako ti jave da sam pao, Dario Džamonja
- Automat, Faruk Šehić
- Dvanaestoinčni singl, Darko Cvijetić
- Tu, izvan nas, Senadin Musabegović
- Rat, Semezdin Mehmedinović
- Pisac i grad, Mirko Kovač
- O proljeću, Strati Mirivili
- Argonauti, Jorgo Seferi
- Afrodita, Andrea Embiriko
- Iz Školske Antologije, Josif Brodski
- Досезање Суматре, Радомир Д. Митрић
- O mojoj melankoliji - Balkanu, Predrag Matvejević
- Razgovor sa Helderlinom, Eftim Kletnikov
- Lavirint Tišine, Naso Vajena
- Marianne, Paul Celan
- Osećanja, Pol Elijar
- Rođenima posle nas, Bertolt Breht
- Stari svet lomi, Maks Žakob
- Anđeo, Salvatore Kvazimodo
- Iz "Pesama snova", Džon Berimen
- Senke nas mimoilaze, Nikola Madžirov
- A Vi mora... Sen-Džon Pers
- Šest zima, Tomas Transtremer
- Usnulima poslanica, Saša Jelenković
- Most preko večnosti, Ričard Bah
- Koncert za 1001 bubanj, Miroslav Antić
- Generation P, Viktor Peljevin
- Baudolino, Umberto Eko
- Filozofija vina, Bela Hamvaš
- Svet seksa, Henri Miler
- Ljubav u doba kolere, Gabrijel Garsija Markes
- Petropolis, Anja Ulinič
- Stablo narandže, Karlos Fuentes
- CA Blues, Milan Oklopdžić
- Prijateljima govnarima, Stanislav Ignjaci Vitkjevič
- Himna vječnog trenutka, Radomir D. Mitrić
- Bez snova, Čarls Bukovski
- Mesta koja volimo, Ivan V. Lalić
-
▼
фебруар
(103)
3D Publikum
Укупно приказа странице
CC
Hyperborea by Radomir D. Mitrić is licensed under a Creative Commons Attribution 4.0 International License.