Himna vječnog trenutka
za Jorge Luisa Borgesa,
najvećeg čarobnjaka literature,
koji je znao da se prošlost i sad događa.
Pjesma vaskrsava tamo gdje umire,
hiperborejski dok cvjetovi gladiola
otvaraju svoje latice u jutru skandinavske
ravnice, dok Hristos hoda na procesiji,
Pontius Pilate mazno stišće ženu uz sebe,
dan je predvojen, kao Damoklov mač nad glavom
Cesarovom, a John Lennon je već ustrijeljen,
dok otac jednog čudesnog dječaka spoznaje
da će mu se roditi sin-anđeo – Michelangelo.
Basho se siječe na drugom kraju svijeta,
vjerujući u savršenost sklada kojem se predaje,
toplo je pod nogama Jeanne d’Arc,
na Kubi vrijeme i dalje miruje dok divni starci
pjevaju tužnu ariju Buena Vista Social Cluba.
Noah pušta golubicu u potrazi za kopnom,
Juan Roman Vellasco vodi ljubav sa Mariom Ituan,
a Imhotepa iz sna budi misao o gradnji prve piramide,
Ulysses umire u Penelopinom krilu, sa mišlju
o čarobnici Kirki, vene Le Fleurs du Mal na licu Katarine II,
dok Lukretia Borgia razodijeva svoje tijelo,
prepuštajući se orgazmičkoj strasti ljubavi.
Kafka piše Das Schloß, jedan baobab u Africi
gubi poslijednju kap živog soka – vezu sa zemljom,
predajući duh svoj vazduhu, a u jednom močvarnom
selu Aborigini sviraju na Didgeridoo-u, ja gledam
kako mi prilaziš preko mosta Mirabaeu, znajući da se
sve događa jer mi ti dolaziš u susret, ti, koja u meni
oživljavaš vječnost svijeta, kao smrt u umirućem
Sokratesovom oku, koji umire, vaskrsavajući u snu kukute.
Radomir D. Mitrić
