Kako vojnik popravlja gramofon? - odlomak
1. maj 1999.
Draga Asija,
Oprosti, što ti tako dugo nisam pisao. Dobivaš li uopšte moja pisma? Postojiš li? Ja i dalje pišem, u posljednje sam vrijeme i tako uglavnom sam, ali mi to ne smeta.
Moji roditelji već godinu dana žive u SAD-u. Na Floridi. Zauvijek, za sada. Otac je ubrao kokosov orah i nakon sedam godina ponovo naslikao prvu sliku. Nazvao ju je „Autoportret s kokosovim orahom“, a boje koje je izabrao čine duet od oker i smeđe na zelenoj livadi. Majka je počela raditi u jednoj advokatskoj kancelariji i kaže da nije teško, jer su zakoni tamo mnogo jasniji nego kod nas. Kupila je sebi i klizaljke, ide svake sedmice u ledenu dvoranu i hoće da gleda fudbalsku utakmicu na nekom stadionu bez prisustva moga oca. Čini joj se da su dresovi igrača sjajno skrojeni.
Da nisu iselili, vratili bi ih u Bosnu. To se zove dobrovoljni povratak. Ja mislim da se nešto što je propisano ne može zvati dobrovoljno, a povratak nije povratak ako je riječ o mjestu, u kojem polovina stanovnika nedostaje. To je onda novo mjesto, tamo se ljudi ne vraćaju, tamo se ide prvi put. Ne mogu zamisliti kako bi bilo u Bosni ići u školu. Vidim samo moj stari razred i Edina u klupi iza mene. Titova slika još visi na zidu. Ja ovdje smijem ostati zbog škole, moji roditelji su to prihvatili kao razumno da u Njemačkoj maturiram. Majka mi je napisala jedanaest recepata, deset jednostavnih i faširane šnicle sa šljivama. Objasnila mi je kako se iskuhava rublje.
Posljednja godina nam je u Essenu bila nešto bolja. Majka je jednog jutra u vešeraju jednostavno dala otkaz. Prijavila se za kurs njemačkog jezika, tri sedmice učila svaki dan. Poslije toga je napisala sedamdeset prijava za posao. U sedamdeset i prvoj nije spomenula da je iz Bosne i dobila je posao kao kasirka.
S ocem ovdje tako rijetko razgovaram da sam ponekad iznenađen kad čujem da njegov glas izgovara moje ime. Majka je bila bolesna, a zatim je ozdravila, otac je postao tih, a zatim i nešto stariji i sada sjedi na suncu, opet slika mrtvu prirodu, a čak je i prodaje.
Znaš Asija, ja se nisam potrudio. Čitavo ovo vrijeme se nisam potrudio da saznam ili da barem upitam šta moji roditelji žele ili kako bih ja mogao da pomognem da nam ovdje bude bolje. Bilo mi je neugodno da s njima idem na njihove razgovore radi mogućeg dobivanja posla, bilo mi je neugodno da im prevodim pitanje: koliko znate njemački? Zbog moje gluhonijeme nene Fatime se nikada nisam stidio, iako se smijala vicevima i govorila u snu. Ona je ovdje stekla više prijateljica nego što ću ja ikada imati prijatelja. Ona ih sluša dok razgovaraju, a kada ju pitaju za mišljenje, ona samo kimne ili zaniječe glavom. A onda sjedne na trotoar ispred kuće i reže nokte na nogama. Ona se najviše radovala Floridi. Rano ustaje i pliva u bazenu susjedne kuće svaki dan po turu više.
Ponekad poželim da se moje ime piše „Alexander“ i često želim da me svi ostave na miru. Dugo sam mislio da ja svoj pubertet samo glumim, da se moji roditelji ne bi brinuli. A onda odjednom zaista više nisam htio ništa slušati o ratu niti o patnjama, ni o bijegu.
Danas je 1. maj i baka Katarina želi da mi iz Višegrada pošalje paket. Baka Katarina hoće svakog 1. maja da mi šalje paket. Titove fotografije, djedove govore i medalje, moju pionirsku uniformu. Baka mi svake godine u ovo vrijeme priča kako sam tu uniformu naročito rado nosio za vrijeme crkvenih praznika, da sam znao napamet čitave pasuse iz „Kapitala“ i da sam shvatao njihovo značenje.
A moj otac sad kupuje duvan za žvakanje i kaže: Kokosovi orasi! Kaže: ja sam prvi Bosanac koji zna kako funkcioniše duvan za žvakanje, a majka kaže: Jaguari iz Jacksonvilla imaju ove sezone dobar tim. Uvečer pozivaju druge Bosance. Na verandi griluju „Mothermade-ćevapčiće“ i „Supermarkt-hamburgere“, a cvrčci cvrče, asfalt se hladi i miriše na cimet. Izvjesni Dino Safirović priča kako je on sa svojom trupom među rovovima igrao fudbal protiv Srba, kako je licem odbranio odlučujući gol, ali kako od onda više ne može izgovarati eksplozive (piskave glasove). On priča, kako je jednom prilikom htio zapaliti vatru u jednom šupljem drvetu u kojem je bila ručna granata, a moja majka kaže kako joj nedostajem. Ona kupuje slovenačko vino, a otac je mišljenja da bi naši cvrčci američkim isprašili tur.
Asija, htio sam tvoje ime potražiti u internetu i pri tom mi je palo u oči da nisam siguran koje ti je prezime, iako sam ga uvijek tako samouvjereno pisao na koverte. Čitao sam stranice i stranice imena nestalih, Asija se pojavilo dva puta, ali to ništa ne znači. Ipak sam otkrio značenje tvog imena.
Kad potražim svoje sopstveno ime, dobivam samo jedan pogodak. „San ljetne noći“ u školskom pozorištu. Igrao sam Pucka. Puck je vilenjak, kome njegov kralj daje zadatak da mu donese cvijet, čiji nektar pomaže spavaču da se ne zaljubi u prvo živo biće koje vidi. Nije baš neka priča, ali Puck je čarobnjak. U međuvremenu tamo svakoga neko voli, čak jednog s magarećom glavom i sve je to skupa san, ako na kraju tako zaključi publika.
Asija, ja mogu naciste uvjeriti da sam iz Bavarske, samo kažem: potičem. Mogu se zabavljati na račun Frizijaca, oni su pomalo kao naši Crnogorci – ako im rajsferšlus danas nije otvoren, piškit će sutradan. Raduje me da postoji pet nacionalnih ekipa. Kad neko kaže da sam ja uspjeli primjer integracije, dođe mi da poludim.
Asiya (Asija)
1.Kao arapsko ime: liječiti, njegovati; mirotvorka
2.Prema predaji to je ime pobožne žene faraona, koja je Mojsija izvukla iz Nila.
Moj otac pita znam li ja da godišnje smrtno strada više ljudi od kokosovih oraha nego od ajkula. Coconuts are murderers, kaže on.
Zaključio sam, da sam sve ovo sanjao.
Srdačan pozdrav,
Aleksandar
Odlomak iz romana „Kako vojnik popravlja gramofon“
Saša Stanišić
(München 2006)
